Crnogorska akademska i naučna zajednica nedavno je ostala bez vrsnog poznavaoca jugoslovensko-albanskih i crnogorsko-albanskih odnosa, diplomatske istorije Crne Gore i crnogorskog srednjeg vijeka, istoričara i akademika Đorđija Borozana.
Đorđije Borozan rođen je u selu Bokovo kod Cetinja, 20. aprila 1947. godine. Osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje stekao je na Cetinju. Diplomirao je 1971. godine na Odsjeku za opštu i nacionalnu istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, gdje je 1976. godine magistrirao na temi ,,Crna Gora i Dubrovnik u vrijeme Šćepana Malog“. Pod mentorstvom zasigurno najboljeg crnogorskog i jednog od najvećih jugoslovenskih istoričara, prof. dr Branka Petranovića, odbranio je vrijednu doktorsku disertaciju ,,Velika Albanija – porijeklo – ideje – praksa“, koja je publikovana 1995. godine.
Radio je u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove (SSIP) u Beogradu i u Institutu za savremenu istoriju, kao viši naučni saradnik i glavni i odgovorni urednik časopisa ,,Istorija 20. veka“. Od 2001. do 2008. godine bio je vanredni i redovni profesor na Katedri za istoriju južnoslovenskih naroda od XVI vijeka do 1918. godine u Nikšiću, dok je od 2002. do 2007. obavljao funkciju direktora Istorijskog instituta Crne Gore. Od 2007. godine redovni je profesor na Univerzitetu Donja Gorica. Na Univerzitetu Donja Gorica bio je prorektor i dekan Humanističkih studija. Od 2007. do 2018. godine u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti obavljao je dužnost predsjednika Odbora za istoriju, a sekretar Odjeljenja humanističkih nauka bio je u periodu od jula 2012. do jula 2016. godine. Bio je potpredsjednik CANU-a, glavni i odgovorni urednik Leksikona diplomatije Crne Gore, a za člana Evropske akademije nauka i umjetnosti izabran je 2018. godine.
Kao istoričar i naučnik, Đorđe Borozan se afirmisao u Beogradu kao zasigurno jedan od najboljih poznavalaca jugoslovensko-albanskih odnosa na ovim prostorima, a njegova doktorska disertacija „Velika Albanija – porijeklo – ideje – praksa“ prevedena u Americi, veoma je citirana i praktično da ne postoji istoričar koji se bavio, ne samo jugoslovensko-albanskim odnosima, već i istorijom Jugoslavije, a da nije koristio ovu nesumnjivo najvredniju Borozanovu knjigu.
Značajan doprinos izučavanju jugoslovensko-albanskih odnosa, zajedno sa kolegom Ljubodragom Dimićem, dao je publikovanjem izuzetno vrijedne arhivske dokumentacije, u dvotomnom zborniku „Jugoslovenska država i Albanci“, objavljenom krajem devedesetih godina 20. vijeka. Iako je bio veliki poznavalac jugoslovensko-albanskih i crnogorsko-albanskih odnosa, posjedovao je i zavidno znanje o istoriji crnogorske diplomatije, srednjem vijeku i trima srednjovjekovnim crnogorskim dinastijama Vojislavljevićima, Balšićima i Crnojevićima, o kojima je 2015. godine publikovao dragocjenu naučnu monografiju „Dinastije – Vojislavljevići, Balšići - Crnojevići“.
Kao istoričar i naučni radnik držao je do istraživanja, prvorazrednih istorijskih izvora i novih znanja o istoriji Crne Gore. Grozio se i duboko prezirao banalizaciju i upotrebu istorijske nauke u dnevno-političke svrhe, stalno potencirajući mlađim kolegama da je crnogorska istorija puna mitova, ukazivao na neophodnost istraživanja i poznavanje arhivske dokumentacije.
Jedna od tema za koju se kao naučnik interesovao, dobro je poznavao i za koju je nadasve bio emotivno vezan, jer mu je stric Mitar, kako mi je svojevremeno pričao, nestao u Lovćenskoj operaciji 1916. godine, bio je Prvi svjetski rat. Sjećam se da mi je stalno govorio da je istorija Crne Gore u Prvom svjetskom ratu nedovoljno istražena, u što ću se kasnije i sam uvjeriti, iako tada, iskren da budem, nijesam bio posebno privržen ovoj tematici.
Budući da sam gotovo dvije decenije sarađivao sa profesorom Borozanom, vrlo dobro znam da se kao istoričar nikada nije udvarao elitama na vlasti. Naprotiv, istinski je uvažavao i pokoravao se jedino činjenicama, istorijskoj nauci, svojoj porodici, prijateljima, kao i svojoj domovini Crnoj Gori.
Zbog privrženosti Crnoj Gori, za izvjesne krugove u Srbiji profesor Borozan je bio veliki Crnogorac, dok su mu neke ovdašnje kvazi patriote i skorojevićki svijet, zamjerali da ne brani dovoljno Crnu Goru od nasrtaja revizionista – njemu, čiji su najbliži članovi porodice bili učesnici Božićnog ustanka, koji su boravili u Gaeti i koji su se zbog privrženosti Crnoj Gori u međuratnom periodu prilično napatili. Tihi, nenametljivi i dobrodušni profesor Borozan, o tome nije praktikovao da priča, odnosno pričao je tek kada bi ga mi, mlađe kolege, nešto pitali o tome. Crnu Goru je neizmjerno volio. I neka mi ne bude zamjereno, za razliku od nemalog broja starocrnogoraca, koji se nerijetko i ne trude da razumiju vannahijsku Crnu Goru, profesor Borozan je bio integralni Crnogorac. Kao njegov student, kolega i prijatelj, odlično znam da je podjednako volio Vasojeviće, Pivljane, Moračane i Kuče, kao što je volio svoje Riječane i Katunjane.
Predavanja profesora Borozana bila su izuzetno sadržajna i zanimljiva. Kao prosvjetni radnik i pedagog bio je pun uvažavanja i razumijevanja za svoje studente, a na Katedri za istoriju u Nikšiću ostao je upamćen kao rijedak profesor koji se zasigurno više sjekirao od pojednih studenata što nijesu položili ispit. Takav je bio profesor Borozan, čovjek koga su krasili visoka akademska kultura i davno izumrli gospodski maniri.
Kao mentor nije zahtijevao od studenata da o problematici kojom se bave pišu na način kako ju je on doživljavao, već kako je oni vide. I za razliku od nekih svojih kolega istoričara, kojima su puna usta kolegijalnosti i studenata, a koji su sa zadovoljstvom uništavali karijere mlađih kolega, Đorđije Borozan nesebično je pomogao i protežirao svoje studente, koje je pozivao da učestvuju na okruglim stolovima i naučnim skupovima u organizaciji Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Takav nas je čovjek nedavno napustio – rođeni gospodin, tihe i nenametljive prirode, blagorodan, pun ljubavi i razumijevanja za ljude. Po karakteru i mirnoj prirodi Đorđije Borozan nije mnogo ličio Crnogorcima. Tim prije jer je mnogo volio i poštovao ljude, nije znao da mrzi, a zlopamćenje i osvetoljubivost bili su mu apsolutno strani. Zato smo, siguran sam, svi mi koji smo ga poznavali i voljeli, njegov odlazak doživjeli kao lični gubitak. A crnogorska akademska i naučna zajednica, zasigurno će se načekati dok se ne rodi neki novi Đorđije Borozan, a koga je akademik Zoran Rašović s pravom nazvao – gospodinom starog kova.
