Ima jedan aspekt sagledavanja posljedica pandemije na globalnu ekonomiju zbog kojeg je široko rasprostranjeno vjerovanje da je došlo do poremećaja koji će na duži rok, ako ne i zauvijek promijeniti odnose i shvatanje vrijednosti. Sve što se dešavalo od početka prošle godine do danas u osnovi jeste prouzrokovalo zaista nenadoknadive gubitke, ukoliko uzmemo u obzir količinu sredstava u jedinici vremena, ali nije proizvelo niti jednu nepravilnost ili nelogičnost koja već nije postojala.
Odnosi na tržištu u osnovi su poremećeni dovoljno dugo da se niko i ne sjeća kako je sve izgledalo prije nego što je do toga došlo, ali oni koji ne uspijevaju da pronađu odgovor na krizu tek sada sve počinju da primjećuju.
Živimo u vremenu monetarne dominacije unutar koje su svi napori finansijskih institucija usmjereni na podršku tržištima
Količina imovine koju bilo koji subjekat posjeduje u nekom trenutku zapravo ne odražava osnovne podatke, pa čak ni strukturne ili pravne razlike. Riječ je, isključivo, u obilju novca koji se pripisuje kao vrijednost. Ono što se najčešće zanemaruje je što su cijena imovine i cijena novca zapravo relativne – promjenljive tokom vremena, kao i svaki drugi pokazatelj.
Cijena bilo koje robe na berzi izražava odnos između cijene onog što naduvava balon unutar kojeg se nalazi i cijene naduvavanja balona koji se odnosi na vrijednost novca.
Pojava različitih oblika plaćanja otvorila je pitanje povjerenja u, na primjer, u digitalni novac, zanemarujući činjenicu da su postojeći monetarni sistemi izgrađeni na opšteprihvaćenim uvjerenjima.
Novac današnjice, u kojem god obliku bio, više predstavlja vjerovanje nego realnost. Izdate su ogromne količine kvazinovca, poput duga, akcija, obveznica, državnih fondova, uvjereni da imaju „stvarnu vrijednost“ i ekvivalent u imovini.
Živimo u vremenu monetarne dominacije unutar koje su svi napori finansijskih institucija usmjereni na podršku tržištima, odnosno na njihove sopstvene bilanse, pretrpane precijenjenom imovinom.
Tržište pretvara ono što zapravo nije novac, poput finansijske imovine, u novac na zahjtev, a ova transformacija je rizična, budući da kredit postaje derivat „životinjskog instinkta“, apetita za rizikom i apetita za kockanjem.
Da bi takav sistem funkcionisao neophodno je da neprestano obezbjeđuje likvidnost, odnosno da sve procese zasniva na vjerovanju da se vrijeme ne računa, da je sve predvidljivo i da je u svakom trenutku novac jednostavno podići nazad, pri čemu svako nagađanje uništava pojam vrijednosti.
U konstantno pretkrizno-postkriznom svijetu pojam vrijednosti u je ono što omogućava vjerovanje da ono što ništa ne vrijedi – vrijedi mnogo
Već odavno se vjeruje da su finansijska sredstva jednako dobra kao novac i da ih je moguće akumulirati bez rizika, jer je gotovinu uvijek moguće dobiti u zamjenu, odnosno da je prelazak s jednih na druga sredstva uvijek zagarantovan.
Cijelom procesu dodaje se likvidnost, čije se podsticanje ohrabruje po svaku cijenu, zahvaljujući valutama dodijeljenim nekonvencionalnom monetarnom politikom.
Centralne banke izdaju novac u cilju održavanja cijena, odnosno za podršku vrijednosti onoga što imaju na tržištu, akumulirajući vrijednosti po sve neodrživiji režim finansijske i budžetske dominacije, a zatim posljedično u režimu monetarne dominacije.
U konstantno pretkrizno-postkriznom svijetu pojam vrijednosti u je ono što omogućava vjerovanje da ono što ništa ne vrijedi – vrijedi mnogo i takvu informaciju upijamo dok slušamo kako je ukupni dug na nivou planete skoro tristo biliona dolara. Jednako racionalno bilo bi i zapitati se kome to zaista planeta Zemlja duguje. Možda Jupiteru?
* * * * *
Članak je dio serijala Post-pandemic Economic Recovery 2021
