O samoj ideji kratko je govorila premijerka Italije Đorđa Meloni, navodeći kako su među državama u kojima bi potencijalno mogli biti novi centri Crna Gora, Ruanda, Gana, Senegal, Tunis, Libija, Mauritanija, Egipat, Uganda, Uzbekistan, Jermenija i Etiopija.
Naše vlasti za sada se nijesu oglašavale tim povodom.
U Crnoj Gori od ranije ima sličnih sadržaja
Najprije, treba istaći kako u Crnoj Gori već postoje slični sadržaji.
Od 2018. godine u Spužu postoji Centar za lica koja traže međunarodnu zaštitu. Uz to, Centar za prihvat stranaca koji traže međunarodnu zaštitu, kapaciteta 60 osoba, otvoren je prije šest godina na Božaju.
Pritom, nedavno je najavljena i gradnja Centra za migrante tranzitnog karaktera, takođe na Božaju. Taj sadržaj mogao bi primiti i do 200 korisnika u hitnim slučajevima.
Italijanski centri za migrante već funkcionišu u Albaniji
Što se tiče ideje koju je predstavila Meloni, ni ona nije nova. Zapravo, već je implementirana u Albaniji.
Dogovorom iz 2023. godine, koji je 'verifikovan' sporazumom koji je Meloni potpisala sa albanskim premijerom Edijem Ramom, u toj su državi uspostavljena dva sadržaja. U to vrijeme smo u više navrata izvještavali o dogovoru Meloni i Rame.
Prvi se nalazi u Šenđinu - tamo je uspostavljen prijemni centar, u koji pristaju italijanski vojni brodovi sa presretnutim migrantima.
Ključni sadržaj je kamp u Đadru kod Lješa, podignut na mjestu nekadašnje kasarne. Taj kompleks ima tri cjeline - sektor za tražžioce azila, centar za deportaciju, ali i pritvor, koji je namijenjen pojedincima koji počine krivična djela.
U centrima se primjenjuje italijansko pravo, opozicija tvrdi da je ideja doživjela debakl
Centri rade pod italijanskim zakonima, a osoblje - od policije do zdravstvenih radnika - dolazi iz te držžave. Troškove funkcionisanja centara u potpunosti snosi Italija.
U centre se šalju samo punoljetni muškarci, te migranti presretnuti u međunarodnim vodama.
Ipak, sam rad centara od početka je suočen sa problemima. Dio migranata morao je na samom startu biti vraćen u Italiju.
Italijanska opozicija čitavu je ideju proglasila "preskupim debalkom". Razlog je bio u tome što je za rad i održavanje sadržaja u Albaniji izdvojeno više stotina miliona eura, a većina migranata odatle na kraju je, zbog sudskih odluka, ipak završila u Italiji.
Albanija gotovo da nema obaveza, migranti se u centrima ne zadržavaju dugo
Centri u Albaniji i danas funkcionišu ispod očekivanog kapaciteta, a njihov rad prate pravne blokade, ali i činjenica da mnoge italijanske sudije odbijaju da potvrđuju pritvor migranata na tlu druge države.
Najzad, ono što je bitno pomenuti - centru nijesu namijenjeni za dugoročan boravak migranata. Oni služe isključivo kao privremeni centri, koji služe za identifikaciju, zdravstvene preglede i ubrzanu obradu zahtjeva za azil, uz najduži rok od 28 dana.
Što se Albanije tiče, njene obaveze bile su isključivo da ustupi teritoriju za gradnju centara, te spoljašnje obezbjeđenje granica.
