Nije više riječ o emocijama samo nacionalnih Crnogoraca koji bukvalno preziru gospodina Andriju Mandića, što zbog njegovog programskog četništva, što zbog prema njima podmuklog i predanog rada na nestanku svoje države, nego treba logično očekivati da se bar dio crnogorskih Srba, koji ne poriču da je Crna Gora njihova domovina, takođe gade na vojvodine ponižavajuće aplauze i umiljavajuće cviljenje na tuđem pragu. Kako je, uz trideset petogodišnje negativno iskustvo sa moračkom folklornom spodobom u licu čika Andrije logično očekivati njegovu najnoviju mizeriju, naravno ispoljenu bez i malo stila i rezona?
33Andrijino ustoličavanje na čelo crnogorskog parlamenta najbolji je izraz opšteg crnogorskog posrnuća, odnosno degradirajuće „demokratske revolucije“ od 30. avgusta 2020. godine. Slušajući česte Mandićeve javne nastupe uvijek bih se zapitao da li i koliko vojvoda uopšte ima stida i kako to da i on i njegov Sančo Pansa Knežević poriču svoju aktivnu ulogu u potvrđenom državnom udaru 2016. godine, kad i tada i danas svaki njihov javni nastup, čak i u slučaju da ništa ne znaju o tajnom pripremanju pomenutog događaja, u što sam lično uvjeren, predstavlja pledoaje za državni udar koji je tada u posljednjem trenutku osujećen ili uvod za slične udare koji tek predstoje.
Ostavimo za trenutak Mandićevo hiperpoltronstvo drugoj državi i to sa mjesta predsjednika žalosnog crnogorskog parlamenta, pa postavimo pitanje ko je sa crnogorskog državnog vrha istinski patio zbog toga što ne može da se presrećnom Andriji pridruži u izbornom slavlju Aleksandra Vučića? Dragi moj čitaoče, lažeš da se tobože nijesi śetio da je riječ o predśedniku države Crne Gore Jakovu Milatoviću. I on i vojvoda Mandić su razumljivo građeni od istog štofa, jer da nije tako zbog čega bi se gospodin Jakov tako silno zalagao za učešće Demokratskog fronta, odnosno ZBCG, u izvršnoj vlasti? Zbog svoga najnovijeg položaja (predśednik države) Jakovu nije baš zgodno da se izjasni da je Srbin, pa se, po njegovom, tješi manje kompromitujućom izjavom da mu je jezik srpski!?
Tako je to sa Milatovićem i Mandićem koji se silno trude da od javnosti sakriju kompromitujući podatak da država Crna Gora još formalno postoji, no pogledajmo što sve predstoji Spajićevoj, (ako je Spajićeva) vladi na obnovi bukvalno svih još od Zdravka Krivokapića, a da ne govorimo Dritana, namjerno zapuštenih atributa crnogorske državnosti bez kojih, naravno, nema pristupa Evropskoj uniji.
Treba, pored ostalog, obnoviti ili tek ponovo uspostaviti pod Krivokapićem i Abazovićem namjerno uništenu crnogorsku diplomatiju? Za to, smjelo tvrdim, ova vlada jednostavno nije sposobna. Ne samo da za to nema odgovarajućih spremljenih kadrova, nego ni svijesti o tome što će im i zašto diplomatija služi. Najveći dio sadašnjeg crnogorskog establišmenta najradije bi ovlastio srpska diplomatska predstavništva da zastupaju i Crnu Goru, ali u inostranstvu radoznalo očekuju baš crnogorske diplomatske persone koje će im, u najmanju ruku, bliže objasniti autentične crnogorske interese, posebno u odnosu na Srbiju koja se iz petnih žila upinje da Crnu Goru zgazi i proguta kao svoj plijen.
Naravno, potencijalni crnogorski diplomata mora biti spreman na suvisle odgovore, a za to nema ni odgovarajuće naobrazbe ni, nažalost, opšte kulture koja je za slične poslove vapijuće nužna. Teško da se, primjera radi, može naći u svoj sadašnjoj parlamentarnoj većini osoba koja je u stanju da objasni radoznalom inostrancu crnogorsko crkveno pitanje, posebno u vezi sa vjekovnom autokefalnošću slobodne Crnogorske pravoslavne crkve.
Zamislite potencijalnog crnogorskog ambasadora koji bi umio da suvislo progovori riječ-dvije o crnogorskom jeziku ili crnogorskoj nacionalnoj književnosti, da pored Njegoševog, ipak u novije vrijeme prevedenog i prevođenog Gorskog vijenca, ponudi potencijalnom radoznalcu sjajnu tetralogiju Lalićevih romana od Ratne sreće, Zatočnika, Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove u kojima je veliki pisac umjetnički moćno izrazio, sa crnogorske strane gledano, bolno traumatične crnogorske odnose sa „bratskom“ Srbijom. Da li bi naš ambasador, posebno izašao iz obrazovnog drila Alekse Bečića (koji je, eto, nadređen i crnogorskom ministru vanjskih poslova?) umio da iz diplomatske biblioteke izvadi kao poseban adut slavnu Đilasovu Novu klasu koju nije potrebno prevoditi, jer je davno izdata na engleskom jeziku. Mnogi od inostranih radoznalaca, koji najvjerovatnije znaju za Đilasa kao veliku jugoslovensku i svjetsku ličnost, bili bi iznenađeni da je najznačajniji pobunjenik protivu komunizma, koga je sam stvarao, baš crnogorskog porijekla.
Doduše, pored gore pobrojanih svojstava crnogorski ambasador bi morao savladati i neke druge banalne i sporadične stvari kao, recimo, kako vezati kravatu?
