Nakon sedmice medijskih prepucavanja konačno će u četvrtak Miraš Radović i Snežana Malović, čelnici crnogorskog i srpskog ministarstva pravde, sjesti jedno naspram drugog i konačno razgovarati o „unapređenju bilateralne saradnje u oblasti pravosuđa“.
U stvari, iza zatvorenih vrata, delegacije crnogorskog i srpskog pravosuđa pokušaće da nađu tačku političkog primirja. Nakon izbijanja „afere Šarić“ državni odnosi dotakli su samo dno, a optužbe Beograda direktno su upućivale na to da crnogorsko pravosuđe nema snage i volje da se bori protiv organizovanog kriminala.
"Nije bilo nikavih zvaničnih primjedbi. Tek nakon afere „Balkanski ratnik“ počele su da se ređaju konstrukcije protiv crnogorskog pravosuđa“, tvrdi u razgovoru za Portal Analitika Miraš Radović, crnogorski ministar pravde.
Zamjerke Beograda: Nije to bilo tek sporadično bacanje kamena, već lavina kampanje srpskih državnih struktura i medijskih magnata. U toj priči, uloga srpske ministarke pravde Snežane Malović nije bila zanemarljiva: upravo je ona direktno optužila crnogorsko pravosuđe da je „odbilo da pruži međunarodnu pravnu pomoć“. Zvanična Podgorica je optužena da ne želi isporučiti opasne kriminalce koje Srbija traži, a koji se, navodno, kriju na crnogorskoj teritoriji.
Glavni pik je bio - Darko Šarić. Glavna meta napada – crnogorska vlast. „Čini mi se da je uticaj tih ljudi iz kriminalnog miljea na crnogorske političke prilike preveliki“, lakonski je konstatovala Malovićka. A onda je uslijedio i uslov za bolju saradnju: „Ključ poboljšanja odnosa Srbije i Crne Gore je razrešenje statusa ljudi koje Srbija traži a koji se kriju u Crnoj Gori!“
Ne treba prevodilac: Snežana Malović je otvoreno kazala da se ljudi koje progoni Srbija kriju u Crnoj Gori, počev od Šarića sve do Zvezdana Terzića ili Stanka Subotića Caneta. I još gore: da ih crnogorska vlast ne želi izručiti pravdi u Beogradu. Teži šamar crnogorska vlast nije dobijala - riječ je o direktnim optužbama da je crnogorska vladajuća garnitura pokrovitelj organizovanog kriminala i da ne slijedi dogovor o saradnji sa Beogradom.
Ko čuva osumnjičene za ratni zločin: Podaci kojim araspolaže Portal Analitika bacaju, međutim, drugačije svjetlo na spsko-crnogorske odnose, makar što se tiče uzajamne saradnje u izručenju lica koja se gone. Zaista je bilo ogrješenja Sporazuma o međunardonoj pravnoj pomoći kojeg su maja prošle godine potpisali Radović i Malovićka - ali od strane zvaničnog Beograda! I tu u tri važna sudska procesa koja se vode ili su vođena u Crnoj Gori.
Marta 2009. godine crnogorski pravosudni organi izdali su potjernicu za Boškom Bojovićem, Duškom Bakračem, Miloradom Ivanovićem, Milisavom Mićom Markovićem i Radojem Radunovićem. Njih petorica su, sa još jedanaest osoba, osumnjičeni za djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Riječ je o bivšim policijskim funkcionerima koje crnogorsko državno tužilaštvo smatra odgovornim za deportaciju Muslimana i Bošnjaka iz Crne Gore policiji Radovana Karadžića u Republici Srpskoj. Suđenje za deportaciju je najveći sudski proces u Crnoj Gori za djelo ratnog zločina. Zato je važno svjedočenje i prisustvo svih koji mogu do kraja rasvijetliti zločin u kojem je život izgubilo više od stotinu nedužnih civila.
Uzaludna nadanja; voljom srpskog državnog aparata Bojović, Bakrač, Ivanović, Marković i Radunović su volšebno postali – srpski državljani. Na taj su način izuzeti iz sudskog procesa u Podgorici jer je, po slovu Ustava Srbije, izručenje srpskih državljana moguće samo međunarodnom sudu za ratne zločine. Koji je državni interes natjerao srpske državne organe da srpskim državljanstvom nagrade osobe osumnjičene za najteža krivična djela?
Državljanstvo za osuđenika: Slučaj Veselina Vukotića otkriva kako se, u interesu tajnih službi, može izdejstvovati državljanstvo čak i za osobu koja je osuđena za – ubistvo.
Još u doba SCG Nikšićanin Veselin Vukotić je široj javnosti postao poznat nakon brutalnog ubistva u Kotoru. Tada je, zbog ubistva jednog lica i pokušaja ubistva druge osobe, Vukotić osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina. Spas je potražio u bjekstvu. Dugo se, kažu upućeni, krio u državama Evropske unije da bi, konačno, februara 2006. godine bio uhapšen u Španiji. Kako se, tokom putešestvija po Evropi, dobrano ogriješio o zakon u Belgiji, prvo je isporučen tamošnjim državnim organima. Dok je boravio u pritvorskoj jedinici u Belgiji, zahtjev za izručenje su podnijele i Srbija i Crna Gora, sada već dvije nezavisne države.
Ironično, ispostaviće se da je Vukotić imao koristi od crnogorske nezavisnosti. Dok je ležao u belgijskom pritvoru, neko moćan iz srpske službe BIA je garantovao za njega i on je upisan u knjigu srpskih državljana! Tačnije, postao je građanin Novog Sada i to dok se nalazio u belgijskom zatvoru. Osuđenik iz Crne Gore, čovjek za kojim postoje tri međunarodna naloga za izručenje postao je – voljom srpske vlasti koja se bori protiv organizovanog krinimala - srpski državljanin. Nije tu kraj iznenađenjima: kako se dočepao srpske teritorije Vukotić je postao slobodan čovjek. Upućeni tvrde da živi u Beogradu i čeka „da bude raspoređen“.
Lauševićev slučaj: Uz već pomenute „ekstradicione priče“ može se pridodati i jedan, nešto dugačiji slučaj, koji nije povezan sa organizovanim kriminalom ali jeste sa izbjegavanjem od progona crnogorskog pravosuđa. Naime, srpsko državljanstvo je dobio i Žarko Laušević, rođeni Crnogorac i nekada poznati jugoslovenski glumac.
Laušević je, davne julske noći 1993. godine, u teškoj tuči u Podgorici, iz pištolja ubio dvojicu mladića, a trećeg teško ranio. Nakon dugotrajnog suđenja, praćenog brojnim medijskim spekulacijama i skandalima, Laušević je osuđen na trinaestogodišnju kaznu zatvora. Nije završio u zatvoru: pobjegao je u SAD i tamo se krio više godina. Kako je kao mjesto prebivališta imao Beograd, raspisana je, maja 2002. godine, međunarodna potjernica za njim od beogradskog Nacionalnog biroa Interpola. Kada je, u akciji američke policije otkriven i uhapšen u Njujorku, ispostavilo se da je Laušević u međuvremenu postao – srpski državljanin.
Zanimljiv obrt: novembra 2006. godine, neko mnogo moćan, uspio je da Lauševiću sredi dobijanje srpskog državljanstva iako je, formalno, srpska država izdala potjernicu za čovjekom kojem, kasnije, daruje državljanstvo!
Ćutljiva Podgorica: Pomenuti primjeri ukazuju da je zvanični Beograd strana koja, u kontinuitetu, krši bilateralni sporazum o međunarodnoj pravnoj pomoći. I dok su se mijenjale vlasti, praksa je opstajala: ako se za državljanstvo ljudi koje Crna Gora goni zbog deportacije Muslimana i Bošnjaka može kriviti administracija Vojislava Koštunice, onda je vlast Bosisa Tadića direktno odgovorna za „slučaj Vukotić“.
Potpisanim ugovorima između Srbije i Crne Gore maja 2009. godine garantuje se saradnja oko izručenja, pribavljanja dokaza i drugih pravnih radnji između dvije zemlje. Zašto onda crnogorsko ministartsvo pravde uporno ćuti iako Srbija krši Sporazum o međunarodnoj pravnoj pomoći?
I ne šuti samo pomenuto ministartsvo: zbog čega Ranka Čarapić i Vesna Medenica ostaju nijemi na optužbe iz Beograda? Afera „Balkanski ratnik“ otvorila je dio slagalice koju treba u potpunosti razotkriti. Važno je saznati sve veze organizovanog kriminala i državnih struktura. I negirati ukoliko postoje neosnovane optužbe. Ukoliko nema konkretne reakcije, ako crnogorski zvaničnici zvanično ne progovore, Podgorica može biti trajno označena kao "crna tačka" zbog nesaradnje u borbi protiv organizovanog kriminala.
Draško Đuranović
