Danima su brujale mreže kao se mi Crnogorci okupljamo na nalaganje badnjaka na Cetinje i da ćemo zauzeti Manastir. Opremio sam se protiv kiše i poša na Cetinje spreman na juriš i na pendrek i svako stradanje. Okupila nas se masa i stalno sam čekao iskru da jurnemo, ali raziđosmo se ka pokisle kokoši nakon uobičajenih slavopojki o našoj slavnoj prošlosti i junaštvu. Koliko god da nas je bilo, bili smo opasni taman kao vrtni patuljci. I što učinjesmo? Ništa. Tješili smo sami sebe ka umišljeni picopjevci.
I vrnem se naveče doma i niko nas ni ne pominje no samo izvještaji iz Vašingtona o upadu trampaškog bašibozuka u Kapitol. Gledajući svjetske medije, onako nagrđeno depresivan, primijetim strašne sličnosti između dva događaja. Kao što su Vašington distrikt i Kapitol eksteritorijalani od savezne vlasti, tako su i Cetinjski manastir, a od te večeri i Biljarda, eksteritorijalni od vlasti države Crne Gore i nas crnogorskih državljana.
To je jasno pokazala metalna ograda po sred Cetinja. Tu eksteritorijalnost je branila naša policija taman ka da štiti srpsku ambasadu. I nije bilo, imajući u vidu broj stanovnika, manje policijsko obezbjeđenje Manastira nego vašingtonskog Kapitola.
Samo što Kapitol nije bio ograđen. Tamo je bilo problema oko nadležnosti za angažovanje Nacionalne garde za ispomoć policiji, a kod nas nije. Par dana ranije, u Manastir je ušla litijaško nacionalistička srpska četnička garda pod kapuljačama, odnosno - ,,umarširala kralja Petra garda“. Za razliku od vozila u kojem je bio Brano Mićunović ove likove policija nije pretresala. Možda od ranije policija zna da je oružje odavno skriveno po manastirima pa bi pretres bio gubljenje vremena. A mi, koji smo prije par godina bili pošli na Ćipur da položimo vijence Petrovićima vidjeli smo snajpere iznad Manastira.
Da ne bih bio potpuno negativan, vidio sam i jedan dirljiv primjer bratstva i jedinstva. I njima pred naš manastir i nama skitačima na trgu badnjake su donijeli Bajice, Martinovići i Borilovići, sa sve junačkim patosom i govorima. Srećom, svijet je gledao upad Trampovih litijaša u Senat pa našu bruku nisu ni viđeli.
Stvarno je dosta naših patetičnih govora o slavnoj istoriji i junacima silnim bez mane i straha. Koliko mi ličimo na njih? Imamo li mi ovakvi nikakvi pravo da se pozivamo na njih i vučemo politička prava iz njihovih strašnih pogibija? Ko nije sposoban da vlada svojom sadašnjošću nema prava ni na slavnu prošlost ni svijetlu budućnost.
Ameri su izbacili bagru iz Kongresa i hapse fanatike a bogami ni Trampu se lijepo ne piše, a naši fanatici su većina u Skupštini i eksperti u Vladi i ne jebu ni zakone ni Ustav i po širini i po dubini svojih kadrovskih egzibicija. Ne možemo se mi sa Amerikom mjeriti ni u snu, ma kakve se i njima budalaštine događale. Svak pogriješi pa i oni, s tim što su oni sposobni ukloniti i izabranu budalu i njegovo nasljeđe.
Mi čak ne razumijemo razliku između riječi demokratija i demagogija. Veliki atinski vojskovođa Tukidid u svom djelu „Peloponeski rat“ opisao je bestijalnost demokratske Atine nad pobijeđenim gradovima i časniji odnos militarističke Sparte prema poraženima. Otac etike Sokrat, iako učesnik tih ratova nije ni guknuo o tome, bar prema „Dijalozima“ njegovog učenika Platona. A nama 2.500 godina kasnije „oslobodilačka“ i „prva demokratska vlada“ uvodi srednjovjekovnu teokratiju i nasljeđe fašisoidnog četničkog pokreta.
Strašna autoritarnost i arogancija vladajućih mediokriteta i brutalna neobrazovanost glasačke pučine ne obećavaju neko poboljšanje ni u čitavom nizu budućih iteracija demokratskih izbora. I najrazvijenijim evropskim zemljama trebalo je više od jednog vijeka da od kmeta naprave građanina, a skoro dva da demokratija u njima poprimi humane odlike bez rasizma i ekstremne eksploatacije. Balkanoidni um očito ne umije prepoznati savremene demokratske vrijednosti ni nakon nekoliko pokušaja kopiranja u prethodnom vijeku.
Poslije maltretiranja na podgoričkom protestu i ovom cetinjskom, nemam namjeru da više izlazim na ova romantično nacionalna blejanja i romantične istorijske poduke i reminiscencije. Zovite me samo na ozbiljne emancipatorske skupove ili na juriš, ako do toga dođe. Bastilja Srpske pravoslavne crkve mora pasti. Ili možda na višemjesečnu blokadu, kako bi onako izgladnjeli i ožednjeli, sami izašli. I kako bismo izbjegli nasilje. Osim protiv policije, ako im još jednom padne na um eksteritorijalnost crkvene imovine u Crnoj Gori. Inače, „strašno“ su se istakli u borbi protiv litija.
