Tog tmurnog januarskog dana Zdravko Krivokapić se rano, odmah nakon jutarnje molitve, dovezao ispred zgrade Vlade u Karađorđevoj ulici. Dok je izlazio iz službenog vozila, kratko je zastao, nešto mu je djelovalo čudno. Osvrnuo se lagano, pogledao niz drvored kamfora, zasađenih još u doba one stare, nenarodne vlasti. Ništa neobično nije vidio, jedan čovjek, kišobrana gotovo nabijenog na vrh glave, ubrzano je zamicao iza ugla i pošao Njegoševom ulicom, jedan bijeli reno megan prošao je ulicom u pravcu ulice Slobode...
Hladni sjeverac u naletima otresao je ledene kapi sa listova zimzelenog kamfora. Tri kapi, simbolično, pale su Zdravku na lice i prenule ga iz razmišljanja. Slegnuo je ramenima, što mi je danas, pomisli, i krenu ka velikim ulaznim drvenim vratima koje je otvorenim držao čovjek iz obezbjeđenja. Klimnuo je glavom, rekao uobičajeno Pomoz Bog, ušao ćutke u lift, potom se zaputio u kabinet.
Nikoga nije sreo u hodniku, što nije bilo čudno jer premijer voli baš rano da dođe na posao za koji, samo koji mjesec ranije, nije ni sanjao da će obavljati - sve dok narod nije rekao da mora, da neko mora ovaj naš narod, uglavnom srpski i pravoslavni, izvući iz kandži bezbožništva, pljačke i otimačine.
Iako svjestan svete misije, premijer je tog jutra i dalje osjećao nelagodu, neke trnce niz kičmu, kao da će, ne-daj-Bože, nešto loše da se desi. Ušao je u kabinet, kratko osmotrio veliku sobu i opet, kao mnogo dana ranije, pogled mu se zadržao na jednom uređaju koji je tu, u uglu, stajao odavno, još za vrijeme prethodnog premijera.
Što će im ta đavolja mobilna klima, kad zgrada ima centralnu klimatizaciju, opet pomisli premijer. Kao i mnogo dana ranije, posegnuo je rukom ka dugmetu na mašini, da proba i vidi kako grije. I opet, kao i mnogo dana ranije, neki ga je unutrašnji glas zaustavio u toj nakani.
I možda bi to bio još jedan naporan, a ipak običan dan, u Zdravkovom premijerskom životu, da se potom nije desio čudan splet događaja koji će, tek će kasnije biti poznato, izazvati lančane reakcije i koji će dovesti do vanredne konferencije za novinare i tajne istrage u bezbjednosnom sektoru. Da Krivokapiću nije stigla notifikacija na mobilnom, da je u tom času ušla sekretarica da mu saopšti bilo što, da je nazvao Mickey ili Jakov, da je Jelena javila za vakcije ili čak i Vesna iako joj je zabranjeno da zove, možda premijer ne bi provjerio što piše Željko u Vijestima, ne bi video onaj romantčan naslov – ,,Sad smo najebali” – ne bi se Zdravko u tom zlokobnom času zabrinuo za sudbinu svoje vlasti i budućnost pravoslavlja.
Ali, notifikacija je stigla, upravnik Bordela napisao što je napisao, a Zdravku se, dok je nasumično čitao stupidno nabacano štivo, nekako tlo izgubilo pod nogama, skoro da se onesvijestio i, onako sklon padanju, rukom se dohvatio za mobilnu klimu.
Ono što je samo njemu tako izgledalo. Kakva greška, bilo je čudovište iz noćnih mora. Mirna mašina iz ugla uopšte nije bila mobilna klima već pakleni rezač, i to šreder-rezač, ostavljen kao spavač, sve do časa kada ga je premijer greškom probudio. I tada počinje strava u ulici kamfora. Ne zna se tačno koliko je borba trajala, možda čitav sat, moguće i kraće. Srećom što se, umjesto usplahirenog dr Abazovića ili Vesne četvororučice, pomahnitali šreder-rezač namjerio na smirenog, vjerujućeg Krivokapića, koji može snagom volje da pomjeri planine i DPS zajedno, kamoli da se obračuna sa opasnom mašinom iz davnina koju mu je, lukavo, neki bi rekli i sračunato, ostavio premijer iz stare vlasti.
Kada je nakon borbe, umorni Zdravko – svjestan da je uspio da spriječi apostolski maskar motornim rezačom, nalik onom iz filma po istinitom događaju The Texas Chain Saw Massacre - posegnuo da se okrijepi domaćom šljivom ili lozom, možda i nije najbitnije za priču, čulo se zvono sa fiksnog. Koji od 4. decembra, kada je Zdravko ušao u kabinet, nije zazvonio.
Premijer je drhtavom rukom podigao slušalicu i čuo kako neko, sad se ne zna ko, hrapavim, prijetećim, šapatom govori: ,,Znam šta ste radili prošlog ljeta…”
I tu se ovaj horor film završava. I nikad nećemo saznati je li tako bilo, neke tajne javnost ne može i ne smije znati. Kao što je nepoznata sudbina šreder-rezača.
Ono što je poznato, objavio je lično premijer Krivokapić na konferenciji za novinare kada je otkrio samo djelić istine.
,,U mom kabinetu se”, ispovijedio se 28. januara javnosti, ,,nalazila jedna mašina, ja sam mislio da je mobilna klima, nijesam je dirao. Jednom sam se pogrešno naslonio i uključio je i vidio sam da je to rezač”. Zašto se uništavaju papiri - usklikom se zapitao premijer.
I tu se ovaj realni film završava. Pokrenuta je istraga koja će valjda utvrditi, ne da li je bilo napada rezača na premijera, nego da li je bilo nezakonitog ,,spaljivanja” tajnih spisa motornim rezačom.
Ostaće, valja strahovati, vječna tajna: kako prvi apostol ekspertske Vlade, inženjer mašinstva i profesor Univerziteta Crne Gore, dva mjeseca nije uspio da razlikuje mobilnu klimu od rezača papira? Maliciozniji bi dodali još jedno pitanje: kako će premijer rješavati pitanja đe nema dodira sa papirom?
