Mučno je za nas Crnogorce bilo ovo posljednje stoljeće milenijuma na zalasku. Naravno, nikad nam nije bilo lako, ni u ranijim vijekovima, ali se tada, u dramatičnim okolnostima stalne odbrane slobode, kovao onaj plemeniti amalgam crnogorskog viteštva, onaj moralni substrat koji je definitivno u evropskim i širim razmjerama uobličio crnogorsku nacionalnu i moralnu individualnost.
Crna Gora je do kraja druge decenije 20. vijeka živjela po sebi i za sebe, zatvorena i uprkos sopstvenim željama malo miješana sa svijetom. Siromašna, asketska, zaljubljena samo u vlastite vrijednosti, u onaj Njegošev stih „Neka bude što biti ne može“, fatalno hrabra u odupiranju spoljnjem neprijatelju, ali i nemoćna da u sebi savlada dio vlastite mitologije koji je u nadolazećem dobu sputavao i onemogućavao.
U ovom vijeku opet su Crnogorci debelo na sebi iskušali tradicionalnu spremnost na žrtvu, žrtvovanje za slobodu kao modus vivendi opstanka. Nažalost, moćna oslobodilačka energija ispoljena u Prvom svjetskom ratu donijela je na kraju Crnoj Gori nezapamćeno poniženje: poraz, gubitak državnosti, imena, gubitak prava na postojanje i budućnost.
U Drugom, takođe svjetskom ratu, njena naizgled uništena slobodarska potencija planula je takvim sjajem koji je zadivio civilizovani svijet. Trinaestojulskim ustankom Crna Gora se stavila na čelo antifašističkog otpora jugoslovenskog naroda, hrabro nosila svoj krst i trijumfalno ga iznijela, uz ogromne i nesebične žrtve.
32
Slijedio je pobjednički zanos, pa zatim tiha, postepena, uz pomoć samih Crnogoraca ostvarivana marginalizacija. Bez vidljivog razloga, Crna Gora je polako postajala siroče državne zajednice u čije je stvaranje najviše uložila. Zaboravljala je sebe do samih granica samouništenja.
U trenutku kad je njena istorijsko-moralna tradicija mogla odigrati ključnu ulogu i za sebe, ali i za državnu zajednicu kojoj je pripadala, služila joj i za nju se nesebično borila u ratu, sunovratila se u šovinistički glib koji joj nikada nije bio svojstven. Bio je to samo logičan epilog dugog i samozatirućeg procesa samozaborava, rezultat njegovanja nepodnošljivo tragičnih iluzija. Nije više mislila svojom glavom. U zanosu je deklamovala tuđe riječi, slijedila tuđe zastave, satirala sopstveno moralno nasljeđe za tuđe interese. Strašan i ponižavajući kraj!
Danas, na kraju drugog milenijuma, poslije više stoljeća viteške samopotvrde, Crna Gora, nažalost, ili opet kreće od početka ili se miri sa sopstvenim krajem. Ponovo traži sobom zaboravljeni identitet, ponovo u mraku pokušava da napipa sopstveni put. Šta se to s nama zaista događalo u proteklim decenijama ovoga vijeka? Otkuda to da ne znamo gdje smo, što činimo, zbog čega postojimo?
Samo oslobođena straha – Crna Gora ima budućnost
Ovaj tekst sam vrlo svjesno nazvao „Oslobađanje od straha“. Živjeli smo u strahu od vlasti, žbira, špijuna, partije i njene surove discipline, straha od ispoljavanja vlastitog identiteta imenovanog kao: antijugoslovenstvo, antisrpstvo, separatizam.
Mislili smo pritom da sami moramo biti nevažni, da treba živjeti za druge, za neke sumnjive mondijalističke ideale i himere, beskrajno srećni što nas zbog toga drugi tapšu po ramenu i ponekad, tobože, nagrađuju za vjerno služenje. Služili smo Jugoslaviji, a kad se ona krvavo raspadala nijesmo umjeli da pogledamo sebe u ogledalu.
Možda bi spriječili bar besmisleno prolivanje nevine krvi da smo u tom nesrećnom trenutku prepoznali sebe, ili išta razumjeli od plemenite poruke predaka, da smo umjeli da se oslonimo na vlastitu moralnu vertikalu iz prošlosti koju su, čak i drugi, prepoznavali i upravo njen glas očajnički očekivali. Nije nas bilo nigdje. Predstavljali smo bukvalno ništa.
Možemo li još jednom kao narod i država nići iz pepela, možemo li opet ponosno kao nekad, svakome pogledati u oči? Možda možemo, ali samo oslobođeni nagomilanog straha, one dugo, strpljivo i metodično, njegovane inferiornosti, lažnog mita o našem genetski uslovljenom siromaštvu, materijalnoj ubogosti, poslovičnom građanskom kukavičluku i tobožnjem parazitizmu.
Da li se rađa generacija koja ne umije da kleči ni pred Beogradom ni pred Zagrebom? Možda u tome ima i neke uslovljene samodestrukcije, ali, prije svega, stvaralačke samosvijesti, slobode na koju smo tako dugo zaboravljali?
Separatizam, pa šta? Kakav i od koga separatizam? Nijesmo li se vijekovima, svojom, krvlju osvojenom i osvajanom slobodom, separirali od drugih kojima je ropstvo bilo prirodno stanje i zlehuda sudbina? Kome mi nešto dugujemo osim sebi, pred kim treba da budemo pokoreni, od koga i čega da strahujemo?
Samo oslobođena straha – Crna Gora ima budućnost. Ona je evropska, ali ne lišena sopstvenog identiteta i svjesnog doprinosa opšte čovječanskoj riznici. Crnogorsko originalno istorijsko iskustvo još će se proučavati, procjenjivati i isticati, ali samo ako ga mi sami, na savremen način, budemo svjesni.
Kuću, naravno treba širom otvoriti i dobro provjetriti. U zatvorenom se vene i obolijeva. Nemamo za to razloga. Svijet nam se otvara kao šansa za dostojnije uređivanje vlastitog doma, za viši oblik sopstvene samospoznaje.
Dugo smo susprezali vlastiti glas, zatomljavali i jalovili vlastitu stvaralačku energiju, plašili se sebe i sopstvenog subjektiviteta. Zbog čega i zašto? Šta nam stoji na putu osim naših višedecenijskih iluzija i zabluda, osim nas samih i dugo njegovane sopstvene rđe?
Slobodno iskoračimo u svijet, razmaknimo maglu koja guši. Osjetićemo pouzdanost u koraku, zadovoljstvo življenja i stvaranja. Oslobodimo se nagomilaog straha da opet postanemo slobodni ljudi.
