Završila sam dizajn vizuelnih komunikacija i u svojoj generaciji bila sam u onoj grupi koja nema tablu i nikad nije probala da crta na istoj. Jao te frustracije kad je ima neko drugi, ko je po tvom mišljenju ni ne koristi maksimalno, a ti misliš da bi nacrtao Mona Lizu lično samo da se dokopaš te table ili kakvog god ekrana na kom se crta. Samo da nije papir, jer tabla je predstavljena kao jedina opcija za kvalitet.
Ali, budžet jedne samohrane majke, kakva je bila moja, ne podržava table za crtanje, tako da ćutiš i smišljaš kako da tvoji crteži budu digitalni i bez table/tableta. I iz te zone komfora nisam izašla 8 godina, a uveliko sam se profesionalno bavila ilustracijom. U prevodu- započela sam karijeru bez table ili iPada i ništa mi falilo nije.
Kada stari skener dobije svrhu
Prve dvije godine na fakultetu želim da zaboravim, što se tiče mojih crteža. Sve što sam naučila iz ateljea o studijskom crtanju zaboravila sam i potrošila te dvije godine na pronalaženje svog stila i želje da uopšte crtam. Prosto mi je žao bilo dati novac na grafitnu olovku, jer je toliko nijesam voljela. Međutim, jednog sunčanog dana na svojoj trećoj godini fakulteta, odlučila sam da prestanem da kukumavčem i iskoristim sve što imam - A4 fotokopir papir, ujedno i najjeftiniji, olovke i stari skener. Tako vam je i nastao onaj ‘Zombijana Crta Twitter’ projekat, zbog kog sam danas tu gdje jesam. Nastao je za trpezarijskim stolom sa štampačem starim sto godina smještenimispod njega.
Proces je bio klasično pješačenje. Sve što sada završim za 20 minuta, tada sam radila 2 sata i 20 minuta (što iz neznanja, što zbog opreme). Ali su se timpješačenjem gradili mišići za danas, jer danas ljudi misle da koristim aplikaciju za svoje radove,da ih ne crtam rukom.
Kako je izgledao proces
Kao što rekoh- bilo je pješačenja. Čak sam neke stvari radila i teže (prečice u Photoshopu za mene ne postoje ni danas), jer sam tako naučila i nijesam htjela da se bavim istraživanjem kako to da uradim lakše. Sada je već druga priča.
Prvo ide papir i sve što treba da se desi na njemu. Skicirala bih obričnom olovkom i ta skica ni dan danas ne liči ni na šta, ali služi meni da se orijentišem. Nakon toga ide rapidograf i podebljavanje tih linija, dodavanje novih, dodavanje detalja. Potom uklonim pomoćne linije, iako su me svi akademci učili da ih ostavljam. Nikad ih nisam ostavljala jer sam znala da je to samo više posla u photoshopu, tamo sam ih svakako htjela pobrisati. I onda fotkam crtež. To je izgledalo očajno. Em što sam imala lošu kameru na telefonu, em ne postoji osvjetljenje koje je pomoglo da ja to ufotkam što bolje.
Svaki crtež sa telefona mi je skratio život, jer ne pomaže photoshop, majko. Tada sam se dosjetila da imamo stari štampač, u sklopu kog je skener. Štampač smo uspjeli i da pokvarimo vremenom, ali skener nikada nismo koristili. I tako počinjem da skeniram radove. Moje sreće kada sam vidjela da konačno izlaze onakvi kakve sam htjela dok sam ih fotografisala. Iz neznanja skenirala sam dobrih 100 crteža u maloj rezoluciji, pa kada sam krenula da radim print - nije moglo, a da izgleda dobro. Tada sam otkrila da i na skeneru svašta nešto treba da podesiš, na primjer 300dpi obavezno i za početak.
Nakon skenera ide photoshop. Moji su crteži tada uglavnom bili crno-bijeli pa i nije bila neka filozofija - malo contrast, malo levels, malo curves i eto ga crtež bez ikakvih prljavština. Ono što je slijedilo nakon toga, kada je crtež trebalo bojati, je spektakl. Crteže sam do 2019. godine bojala mišem. Da. Mišem. Bukvalno sam se toliko ispraksala u tome da mi većina ljudi uopšte nije vjerovala da nemam tablu i olovku. Mišem. Kad nemam miš - touch pad na lap topu. Nije bilo važno, samo je bilo važno da završim to što sam naumila. Da li je izgledalo dobro? U većini slučajeva- dovoljno dobro.
Zona komfora
Toliko sam postala dobra u skeniranju i bojanju mišem (što je apsurdno), da se apsulutno nisam više sjekirala ili razmišljala o iPadu i tabli. Moj život je bio vucaranje minimum 2 sveske svuda, pribor, laptop. Vremenom sam kupila i bolji telefon, pa mi skener više nije trebao, mogla sam da fotkam, ali čak i skeniram telefonom. Vremenom sam postala brža, jer stvarno nije prošao jedan jedini dan da ja ovaj proces nisam ponovila. I to sam radila tako punih 8 godina.
Kad bi mi neko pomenuo iPad, meni je to zvučalo kao bespotrebni trošak. Sebe sam zaštitila da me vrijeme ne pregazi, što se tiče tehnologije, jer sam i dalje u bila digitalu, iako sve ide sa papira. Vrlo sam bila tvrdoglava, dok jednom nisam probala da crtam na famoznom iPadu duže od 5 minuta.
Shvatila sam koliko brže mogu da crtam, koliko više mogu da crtam, ali je prošlo tek dvije godine otkako sam shvatila da mi je potreban, kada sam mogla da mi priuštim iPad, iako sam uveliko radila.
Samo kreni
Raditi posao koji voliš je bukvalno ostvarenje jednog adolescentskog sna. Raditi posao koji ne osjetiš kao obavezu je najveća sloboda koju sebi možeš da priuštiš. Zato - nemoj da čekaš idealne uslove da bi nešto što voliš počeo da radiš, jer idealni uslovi ne postoje. Kada sam prvi put ušla u svoj atelje, htjela sam da ga zapalim, jer je bio sve osim mjesto na kom bih ja mogla da stvaram i uostalom nisam ga tako zamislilia. Prošlo je 4 godine od tada i moj atelje je najljepše mjesto na kom bih ja mogla da stvaram. Samo mu je trebalo vremena da to postane. Tako je i sa svim ostalim.
iPad je sjajan, table su sjajne, i pričaću o tome u narednim tekstovima, ali ako ne možete da ih priuštite, nemojte da prestanete da crtate zbog toga. To što ćete crtati danas na papiru može da vam spasi život i karijeru na duge staze. Tu sam da posvjedočim.
