Ima priča koje ne traže publiku i pažnju, već (pravo) vrijeme. I ljudi koji najteža životna iskustva ne nose kao biografsku odrednicu, već kao unutrašnju mjeru dostojanstva, onu tihu obavezu prema životu koji je, uprkos svemu, nastavljen.
Do takvih priča rijetko se dolazi bez novinarskog traganja ili namjere da se otkrije nešto veliko. No, ponekad se “dese” gotovo slučajno, bez najave ili sagovornikove namjere da o tome govori. Tako nekako došlo je i saznanje da je Džavid Kahari, ugledni predstavnik crnogorske dijaspore u SAD, ekonomista i kolumnista Analitike, 11. septembra 2001. tokom terorističkog napada bio u jednoj od kula Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku.
Tog jutra borio se za svoj život, ali je iz ruševina spasio i koleginicu Deboru Turlukis, čije je svjedočenje kasnije objavljeno u američkim medijima. Njegovo je, po sopstvenom izboru, ostalo neispričano. Do danas.
Za Analitiku, prvi put javno, Kahari govori o danu koji je promijenio i svijet i njegov život, o razlozima dugogodišnje tišine, ali i o granicama između straha i ljudske dužnosti. Bez potrebe da imenuje herojstvo, bez patetike, sa sviješću o onome što ostaje kada se sve drugo ruši – čovjek i odluka. Umjesto subotnje kolumne, donosimo njegovo svjedočenje o 11. septembru.
Živjeti, a ne objašnjavati život bio je moj izbor
ANALITIKA: 11. septembra 2001. bili ste na poslu u First Unionu kada se desio teroristički napad na kule Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku. Vaša strana priče do danas je ostala neispričana. Zašto ste birali tišinu sve ove godine?
KAHARI: Ima trenutaka u čovjekovom životu kada je važnije pronaći mjeru nego tražiti riječi i kada svaka priča ima svoje vrijeme. Možda sam upravo zato ćutao sve ove godine.
Vaš predlog za intervju prihvatio sam iz jednostavnog razloga: jer vam vjerujem. Osjetio sam da ćete, kao prva novinarka koja čuje ovo svjedočenje, imati razumijevanja i profesionalne odgovornosti prema onome što izgovaram, ali i povjerenje u mene kao sagovornika.
Ovo nije samo priča o jednom događaju. Važnija od same činjenice preživljavanja jeste poruka koja iz nje proizilazi: ljudi su najhumaniji onda kada je to najpotrebnije.
Mnogi iz mog okruženja, ne računajući najužu porodicu, pa ni prijatelje koje sam oduvijek smatrao najbližima, nijesu znali sve detalje tog dana iz ugla mog preživljavanja. Nisam želio da ih opterećujem, ali ni da ostavim prostor za sumnju ili nevjericu prema nečemu što je za mene bilo duboko lično i bolno iskustvo.
Iako su nakon Deborinog svjedočenja stizale brojne ponude da javno govorim i nastupam u najznačajnijim američkim medijima, ostao sam dosljedan odluci da to ne činim. Poslušao sam savjet izuzetnog stručnjaka iz oblasti psihijatrije, našeg čovjeka, koji mi je tada rekao da je najvažnije usmjeriti energiju na porodicu i dugoročne ciljeve u životu. Na djecu, njihovu sigurnost i budućnost, a ne na ličnu afirmaciju.
Složili smo se da je najbolji lijek povratak svakodnevnom životu: radu, porodici i jednostavnosti običnog dana. Živjeti, a ne objašnjavati život. To je bio moj izbor.
U produženom odjeku proživljene traume
ANALITIKA: Je li to bio najbolji način da se nosite s onim što ste proživjeli tog dana? Kako ste reagovali kada ste prvi put vidjeli tekst u kojem Vas Debora Turlukis imenuje kao čovjeka koji joj je spasio život?
KAHARI: Tišina je bila svjesna odluka, donesena uz savjet prijatelja, a ne samo ljekara. Postojalo je uvjerenje da ne postoji taj doktor koji će vam reći da se morate vratiti na posao, ali prijatelj će vam, iz brige, reći: počni što prije da radiš, zbog sebe, svog zdravlja i budućnosti svoje djece. Tako sam i postupio.
Već nakon dvije sedmice počeli smo ponovo da radimo. Privremeno smo bili smješteni u kancelarijama u Filadelfiji, nedaleko od Njujorka. Svakog jutra smo putovali tamo, a kasno se vraćali kući. First Union je obezbijedio najbolje moguće uslove, onima koji nijesu željeli da putuju bio je osiguran hotelski smještaj. Ipak, u tim trenucima najvažnije mi je bilo da budem uz suprugu i djecu. To je bio moj način povratka sebi.
Kada je riječ o mojoj reakciji na tekst u kojem me Debora imenuje kao čovjeka koji joj je spasio život, u tim danima nijesam imao ni snage ni prostora da ga pročitam. Umjesto toga, danima sam odgovarao na telefonske pozive i poruke koje su stizale iz svih krajeva SAD, od kolega iz First Uniona. U tim porukama nije bilo senzacije, već zahvalnosti i ličnog ponosa što me poznaju.
Možda me je upravo težina tih riječi zatekla i onemogućila da reagujem. Često sam se pitao da li je to zaista stvarnost ili sam još uvijek u nekoj vrsti nesvjesnog stanja, u produženom odjeku proživljene traume.
Red, tišina i prepuštanje sudbini
ANALITIKA: Gdje ste bili u trenutku prvog udara, odnosno kada ste shvatili da to nije nesreća, već napad? Je li u tom trenutku postojao strah ili je radio samo instinkt za preživljavanje?
KAHARI: Volio sam da dolazim ranije na posao. Najčešće sam bio među prvima u kancelariji, što je navika koja mi je ostala i do danas, jer su jutarnji sati za mene uvijek bili najproduktivniji. Postepeno su pristizali i ostali, uz kafu i kratko, neobavezno ćaskanje.
U jednom trenutku osjetili smo snažan, zastrašujući udar. Cijela zgrada se pomjerila, kao da je neko odgurnuo i zatim vratio u ravnotežu. Kasnije sam saznao da je Svjetski trgovinski centar bio izgrađen na specijalnim konstrukcijama koje su omogućavale amortizaciju i najjačih zemljotresa. Kao neko ko je bio svjedok epicentra dva razorna zemljotresa u Crnoj Gori, instinkt i iskustvo su odmah proradili, reakcija je bila da se radi o snažnom zemljotresu.
Gotovo istovremeno, prva misao bila je porodica. Dok se zgrada još uvijek ljuljala, nazvao sam suprugu da provjerim kako su ona i djeca. Tokom tog razgovora oglasio se alarm za evakuaciju. Rekao sam joj da se u zgradi desilo nešto ozbiljno, zamolio je da poljubi djecu i rekao da ćemo se čuti čim izađem napolje.
Jedanaesti septembar je ostavio duboke emotivne tragove, ali sam se uvijek trudio da s tim živim bez potrebe da sebe predstavljam kao žrtvu
U tom trenutku gotovo niko od nas nije pretpostavljao pravi razlog evakuacije. Tek kasnije smo shvatili šta se zapravo dogodilo. U početku se govorilo da je u pitanju mali privatni avion. U skladu s procedurama, prikupili smo svu dokumentaciju i hartije od vrijednosti sa stolova, uredno ih odložili, zaključali sefove, aktivirali alarm i bez panike se pripremali za izlazak iz zgrade.
Telefonski pozivi iz centrale u Šarlotu, iz Sjeverne Karoline, stizali su neprestano, ali im se niko od nas nije javljao. Oni su pokušavali da nam poruče da odmah napustimo zgradu i ostavimo sve kako jeste.
Strah, u tom prvom trenutku, nijesam osjećao. Prije bih rekao da je to bila snažna neizvjesnost. Pravi strah sam osjetio tek kasnije, dok smo se u dugoj koloni spuštali niz stepenice sa 47. sprata. Tada su pored nas, u punoj vatrogasnoj opremi, prolazili spasioci koji su se penjali naviše.
Na njihovim licima vidio sam nešto što me zaledilo, ne odlučnost, već tiho prihvatanje. Blijeda lica ljudi koji su, čini se, već znali da idu u susret nečemu iz čega se možda neće vratiti. Nije to bio strah, već profesionalizam i osjećaj dužnosti. Oni se nikada nijesu vratili svojim porodicama. Možda su to, u tom trenutku, i sami osjećali.
Bio je to nijemi pohod: mi silazimo, oni se penju. Bez panike, bez naglih pokreta, bez velikih riječi. Samo red, tišina i prepuštanje sudbini.
Zvuk i udar poput eksplozije, kao da se cio svijet rušio…
ANALITIKA: Sjećate li se trenutka kada ste se uhvatili za Deboru, jeste li tada razmišljali o riziku i strahu za sopstveni život ili je to bio čin bez promišljanja?
KAHARI: Policajci i spasilačke jedinice su nas, prilikom izlaska, usmjerili da se spustimo još jednu etažu niže i da ne koristimo glavni izlaz, već prolaz kroz šoping-centar, ka izlazu na ulicu kod Church Streeta. Uputili su nas da se krećemo u parovima, da svako bude uz drugu osobu.
Deboru tada nijesam poznavao. Tek nekoliko dana ranije došla je iz Šarlota kako bi obučavala kolege u drugom sektoru. U tom trenutku smo se prvi put predstavili jedno drugome i, pošto smo stajali jedno pored drugog, spontano formirali par, onako kako su nam i sugerisali.
Naša zgrada bila je World Trade Center 1 ili North Tower, ona koju je pogodio prvi avion. Prošlo je svega nekoliko minuta nakon što smo skrenuli ulijevo od glavnog izlaza, kada se dogodilo nešto stravično. Zvuk i udar bili su kao eksplozija, kao da se cio svijet ruši. Pali smo na pod, jedno pored drugog, toliko blizu da su nam se glave gotovo sudarile. Instinktivno sam podigao torbu iznad glave i pokušao da nas oboje zaštitim. Ne sjećam se tačno svih detalja, ali Debora mi je kasnije rekla da sam nas pokrio i jaknom.
Osjetili smo snažan udar staklene ploče. Nije se razbila, ali smo je, nekako, uspjeli odgurnuti i osloboditi se. U tom trenutku nestalo je svijetla. Ogroman oblak dima i prašine, betona, stakla, plastike i svega što se moglo zamisliti, prekrio nas je i prohujao oko nas poput olujnog vjetra. Srušila se južna zgrada, World Trade Center 2.
Postoji taj jedan trenutak o kojem, kad god govorim, uvijek zastanem. Kao da mi se i danas stegne grlo, kao da ponovo osjetim tu masu u plućima, i suze same krenu. Desilo se nešto što je teško objasniti, a drugima još teže povjerovati. Kasnije mi je ljekar objasnio da su slična stanja doživljavali ljudi koji su preživjeli teške šokove.
Počeo sam da gubim svijest, kao da polako tonem u san. Nisam znao gdje sam, niti što se dogodilo. A onda, kao ubrzani film, pred očima su mi se smjenjivali prizori cijelog života: djetinjstvo, igre, školski i studentski dani, ljudi koje pamtim, događaji, kao da se u nekoliko minuta odvrtala čitava životna traka. Film se potom usporio i osjetio sam kako gubim svijest, boreći se da se ne prepustim, da ne krenem prema onima koji su me, činilo mi se, zvali, a za koje sam znao da više nijesu među živima.
Otrgnuo sam se tom stanju kao da sam se naglo probudio iz teškog sna, iako je sve oko mene i dalje ličilo na san u snu. U daljini sam vidio dvije sitne svjetlosti koje su se približavale. U jednom trenutku učinilo mi se da su to dva anđela... A onda su te svjetlosti poprimile likove mog sina i kćerke. Prilazili su mi i govorili: “Tata, moraš izaći iz zgrade. Mi smo s druge strane ulice, čekamo te. Trebaš nam.”
Ustao sam i zgrabio Deboru, koja je u polusvjesnom stanju ponavljala: “Nemoj, molim te, upašćemo u rupu.” Govorio sam joj da nema rupe, da znam kuda idemo, da poznajem taj prostor. Bio sam tu gotovo svakog dana, dolazio na ručak u jedan od restorana u tom kompleksu.
Ovo nije samo priča o jednom događaju. Važnija od činjenice preživljavanja je poruka koja iz nje proizilazi: ljudi su najhumaniji onda kada je to najpotrebnije
Vukao sam je sa sobom, dok sam pod nogama osjećao tijela ljudi koji su ležali nepomično, kao u dubokom snu. Vodile su me one dvije svjetlosti, koje su postajale sve veće kako smo im se približavali. U jednom trenutku čuo sam glas: “Ovamo! Brže, brže!” Kada smo prišli bliže, vidio sam ljude u uniformama, policajce sa snažnim baterijskim lampama, uperenim pravo u nas.
Uz stepenice smo izašli napolje. Još jedan glas je viknuo: “Brže, u tom pravcu, preko ulice!” Ugledali smo dnevnu svjetlost. Negdje između dva bloka, još uvijek se držeći jedno uz drugo, kretali smo se bez jasne svijesti kuda idemo, ali sa jednom jasnom mišlju, što dalje od te rupe. U tom trenutku srušila se i druga zgrada. Ona koja je bila iznad nas dok sam, na trenutke, tonuo u san.
Dvije zvjezdice, dva anđela
ANALITIKA: Kako danas, s ove vremenske distance, pamtite taj haos, taj trenutak kada se kula srušila?
KAHARI: Danas, sa ove vremenske distance, haos, mrak i buka tog dana ne vraćaju mi se kao slike, već kao osjećaj. Kao pritisak vazduha koji se iznenada pojavi, bez upozorenja. Svaki put kada mi sin i kćerka dođu u posjetu i kada se, u nekom trenutku, nađu jedno pored drugoga, pred očima mi se ponovo jave one dvije svjetlosti, dvije zvjezdice, ona dva anđela.
Tada se, kao ubrzana filmska traka, na trenutak vrati taj dan. Ne izgovorim nijednu riječ. Samo zastanem, na kratko, zagledan negdje u sebe, dok mi se u tijelu ponovo javi isti onaj tihi pritisak. Djeca to primijete i uvijek me upitaju da li je sve u redu. Moj odgovor je uvijek isti. Godine.
Uradio sam ono što bi učinio svako u sličnim okolnostima
ANALITIKA: Debora Turlukis Vas je nazvala herojem. Da li Vi sebe tako doživljavate? Gdje je granica između herojskog čina i onoga što smatrate elementarnom ljudskom obavezom? Mislite li da bi većina ljudi u sličnoj situaciji uradila isto ili smo, u takvim krizama, zapravo mnogo usamljeniji nego što mislimo?
KAHARI: Često se kaže da strah prethodi hrabrosti ili da je upravo strah njen uzrok. I zaista, u toj je vezi nešto gotovo paradoksalno: strah je imenica muškog roda, a hrabrost ženskog, a oboje su u čovjeku neraskidivo povezani.
Ne, sebe ne doživljavam herojem. Uradio sam ono što bi, vjerujem, učinio svako od nas u sličnim okolnostima. U trenutku kada smo, pri izlasku, postali par, osjetio sam odgovornost prema Debori, odgovornost koja je nalik onoj kada vam potpuni stranac kaže: “Moje dijete putuje samo, u istom je autobusu, vozu ili avionu, molim vas, obratite pažnju na njega”. Tog časa tu obavezu prihvatate bez razmišljanja. Od tog trenutka, to dijete postaje i vaša briga ili, bolje reći, vaše dijete.
Debora je u tom trenutku bila to dijete. Obaveza koju sam prihvatio i koju sam, bez posebnog promišljanja, ispunio. Kao što to činimo svi kada se, makar na kratko, nađemo u ulozi čuvara nečijeg povjerenja.
Pravi heroji bili su oni koji su se penjali uz stepenice dok smo mi silazili. Oni su znali, ili makar naslućivali, kakva ih sudbina čeka, i uprkos tome su se odazvali pozivu da spašavaju tuđe živote. Njihova hrabrost ne traži objašnjenje, ona stoji sama za sebe.
Neke se stvari ne prevaziđu, nauče se nositi
ANALITIKA: Kako je 11. septembar promijenio Vaš pogled na život, smrt i svakodnevicu? Jeste li i sami nosili posljedice (psihološke, emotivne), iako ste tog dana preživjeli? Postoji li neki detalj iz tog dana koji Vas i danas iznenada „pogodi“, bez najave?
KAHARI: Jedanaesti septembar je ostavio duboke emotivne tragove, ali sam se uvijek trudio da s tim živim bez potrebe da sebe predstavljam kao žrtvu. Nikada nijesam tražio opravdanja, niti sam smatrao da mi to iskustvo daje pravo na bilo kakve privilegije. Preživjeti ne znači imati povlasticu, znači imati obavezu da nastaviš da živiš odgovorno.
Bio je to nijemi pohod: mi silazimo, oni se penju. Bez panike, bez naglih pokreta, bez velikih riječi. Samo red, tišina i prepuštanje sudbini
Posljedice su postojale, naravno. Taj emotivni naboj najčešće se aktivira u trenucima velikih tragedija, bilo da su uzrokovane ljudskim djelovanjem ili prirodnim nepogodama. To zna i moja supruga, pa u takvim trenucima često ugasi televizor. Nisu to samo slike razaranja; pogađa me i nepravda, loša namjera, izdano povjerenje, laž i trenutak kada lični interes nadvlada ono što bi trebalo da bude zajedničko dobro.
Postoje detalji koji me i danas, bez ikakve najave, pogode. Ne dolaze kao jasna sjećanja, već kao iznenadni osjećaji: tišina, težina u grudima, kratki prekid u razgovoru. To su trenuci u kojima shvatim da se neke stvari ne prevaziđu, već se nauče nositi.
Moj identitet nije bio prepreka, već dio mozaika različitosti koje su se poštovale
ANALITIKA: Američka štampa je, uz tekst o vašem herojskom djelu, potencirala da ste musliman. Koliko ste nakon 11. septembra osjetili promjenu u odnosu američkog društva prema muslimanima, a onda i lično i profesionalno?
KAHARI: Neposredno nakon rušenja Kula bliznakinja zabilježeni su slučajevi promijenjenog odnosa prema muslimanima, posebno prema ženama koje su nosile maramu ili se pokrivale. Uvrede i neprijatnosti dešavale su se na ulici, u prodavnicama i drugim javnim prostorima. Ipak, važno je reći da su to uglavnom bili pojedinačni incidenti, više odraz neznanja i neprosvijećenosti pojedinaca nego stav američkog društva u cjelini.
Postojao je i jedan sloj političke retorike, kod određenih političara, koji je u tim okolnostima koristio uvredljiv ton ili naglašavanje vjerske pripadnosti radi prikupljanja političkih poena. To je ostavilo traga u javnom prostoru, ali nije definisalo svakodnevni život većine ljudi.
Što se tiče ličnog i profesionalnog iskustva, moram biti iskren i reći da sam imao privilegiju da radim u velikim finansijskim institucijama u kojima je svaka vrsta diskriminacije strogo sankcionisana. Rasna, nacionalna, vjerska ili polna diskriminacija, bilo kroz riječi ili postupke, imala je i ima politiku nulte tolerancije. U takvom profesionalnom okruženju moj identitet nikada nije bio prepreka, već dio šireg mozaika različitosti koje su se poštovale.
Čovjek ispred razlike, humanost ispred svake podjele
ANALITIKA: Koliko je Vaše porijeklo, odnosno Ulcinj i Crna Gora kao multietnički prostor, uticalo na način na koji razumijete drugog čovjeka u opasnosti?
KAHARI: Moje porijeklo, Ulcinj i Crna Gora kao multietnički prostor, presudno su oblikovali način na koji razumijem drugog čovjeka, naročito u trenutku opasnosti. Najbolji primjer te multietičnosti danas vidim u dijaspori, posebno ovdje u Njujorku i njegovom širem okruženju. Taj odnos među ljudima, međusobno poštovanje, etničku toleranciju i kulturu zajedničkog života, ponijeli smo iz Crne Gore i sa sobom donijeli u svijet. U velikoj mjeri, upravo je to doprinijelo uspjehu našeg naroda u novim sredinama.
Kada govorim o Ulcinju, govorim o posebnosti koja je duboko urezana u nas, gotovo kao dio genetskog nasljeđa. U Ulcinju pomoći drugome, priteći komšiji u maloj ili velikoj nevolji, nikada nije bilo teret. Naprotiv, to je bila čast i iskrena radost.
Dozvolite mi da ispričam jednu kratku priču iz djetinjstva. Naša majka je bila vjernik islamske vjeroispovijesti, obavljala je svoje vjerske dužnosti u tišini svojeg kutka i nenametljivo.
Jednog dana, odlazeći na pijacu, zamolila je komšinicu Danicu da me pripazi. Kada se vratila, Danica joj se, gotovo zabrinuto, obratila: “Oprosti mi, molim te, Meme… dijete je plakalo. Vidio je kolače na stolu, a ja sam zaboravila da ih sklonim. Ispekla sam ih juče, na masti. Nisam mogla da gledam dijete kako plače, dala sam mu kolač.” Majka se nasmijala i rekla: “Danice, pa ti si luda. I ja bih isto uradila. Najvažnije je da dijete ne plače. Grijeh ne ulazi kroz usta, on izlazi iz njih.”
U toj jednoj rečenici bilo je sadržano sve ono što Ulcinj i Crnu Goru čini onim što jesu: čovjek ispred razlike, dijete ispred pravila, humanost ispred svake podjele. I to je vrijednost koju sam ponio sa sobom, gdje god da sam bio.
Stari obrasci pakuju se u novo vrijeme i nove strahove
ANALITIKA: Kao neko ko se bavi analizama ekonomskih, društvenih, pa i političkih procesa, kako danas gledate na svijet poslije 11. septembra? Mislite li da je strah za bezbjednost postao izgovor za ograničavanje sloboda? Je li Zapad iz tog događaja izašao mudriji ili samo oprezniji, ali ne i pravedniji?
KAHARI: Svijet nakon 11. septembra se nesumnjivo promijenio. Promjene koje su neposredno uslijedile bile su, prije svega, bezbjednosne prirode: strože kontrole na aerodromima, pojačana zaštita institucija i nova pravila u ime sigurnosti. U tom prvom talasu, strah je imao realno uporište.
Međutim, događaji koji su slijedili pokazali su da je bezbjednost vrlo brzo postala izgovor. Izgovor za ograničavanje sloboda običnih građana, za sužavanje demokratskog prostora i za političke odluke koje se sve češće donose u interesu pojedinaca i uskih elita, a sve rjeđe u interesu većine. Strah je postao alat upravljanja, a ne samo osjećaj koji se nastoji prevazići.
Populizam je u tom ambijentu dobio novu snagu. Više se ne zasniva samo na obećanjima, već i na zastrašivanju, kroz stalno potenciranje ugroženosti, bilo vjerske, nacionalne ili bezbjednosne. Tako se građani ne okupljaju oko zajedničkih ciljeva, već oko zajedničkog straha.
Zapad je, rekao bih, iz tih događaja izašao oprezniji, ali ne nužno i pravedniji. Mudrost Zapada oduvijek je bila prisutna u strategiji i interesima, dok je pravednost često ostajala na nivou retorike. U praksi su se mnoge politike vodile na štetu građana, radnika i socijalno najugroženijih slojeva društva.
Ipak, za čudo, danas su ograničenja sloboda često izraženija na Istoku nego na Zapadu. Kako bi se reklo “na Zapadu ništa novo”. Samo se stari obrasci sada pakuju u novo vrijeme i nove strahove.
Pokazujemo li hrabrost i odgovornost zbog kojih su naši djedovi polagali živote
ANALITIKA: U novoj eri globalnih kriza, ratova i polarizacije, ima li danas (više ili manje), prostora za solidarnost kakvu ste pokazali tog dana 2001? Smatrate li da nas ekstremne situacije razotkrivaju onakvima kakvi zaista jesmo?
KAHARI: Krize i ratovi nijesu proizvod običnih građana. Naprotiv, upravo su obični ljudi ti koji u najtežim trenucima pokazuju solidarnost, pomažu najbližima i spremni su da uskoče kada zatreba. Ta solidarnost danas, istina, djeluje slabija nego ranije, ali ne zato što su ljudi postali gori, već zato što im je politika nametnula stalni sukob. Bacila je kosku i povukla se u stranu. Neka se narod glođe, neka nema vremena ni snage za solidarnost.
Problem nije u većini, već u maloj grupi ljudi koja, nažalost, zauzima najveći prostor u javnosti. Građanska solidarnost je, u suštini, najveća prijetnja lošoj politici. Zato politika sve češće postaje servis pojedinaca, njihovih interesa, prohtjeva i porodičnih privilegija. Granice se brišu, mjera se gubi, a odgovornost se toliko obezvređuje da se postavlja pitanje da li uopšte još postoji.
Moje porijeklo, Ulcinj i Crna Gora kao multietnički prostor, presudno su oblikovali način na koji razumijem drugog čovjeka, naročito u trenutku opasnosti
Za mene je ljudska solidarnost i trenutak kada neko ko se našao na izbornoj listi kaže: “Stanite, ja nijesam dovoljno kvalifikovan za ovu funkciju.” I kada ustupi mjesto boljem, stručnijem i sposobnijem. Jer ne može vodoinstalater voditi resor zaštite životne sredine, kao što ne može svako ni voditi društvo. To nije slabost, već najviši oblik odgovornosti.
Ali i društvo mora sebi postaviti pitanje: da li i mi pokazujemo hrabrost, odgovornost i odlučnost zbog kojih su naši djedovi polagali živote? Zamislite da za promjenu obične slavine tražimo deset preporuka, jer ne želimo rizik, iako ta slavina nema nikakav uticaj na budućnost naše djece. A kada biramo one koji odlučuju o toj istoj budućnosti, o našoj djeci i unučadi, često ne postavimo nijedno ozbiljno pitanje o njihovom znanju, iskustvu ili moralnom kredibilitetu. Glasamo na osnovu obećanja.
U tome je solidarnost koja nam izmiče. Ipak, sreća je što mnogi ljudi bez ikakvih “bitnih” funkcija i dalje rade svoj posao odgovorno i profesionalno. Zahvaljujući njima, posljedice naših loših političkih izbora ne osjećamo do te mjere naše neodgovornosti.
Tiha saglasnost
ANALITIKA: Jeste li ostali u kontaktu sa Deborom? Razgovarate li o tom danu kada su se vaši životi zauvijek povezali?
KAHARI: Sa Deborom sam ostao u povremenom kontaktu. Čujemo se s vremena na vrijeme, najčešće povodom praznika, kroz kratke poruke u kojima razmijenimo nekoliko toplih riječi. U tim porukama, iako oboje znamo da mislimo na onaj trenutak, on ostaje neizgovoren. Kao da postoji u našoj podsvijesti, ali ne i u jeziku.
Taj dan nikada ne pominjemo. Ne zato što je zaboravljen, već upravo suprotno, jer je previše prisutan. Ostao je među nama kao tiha saglasnost, nešto što se dogodilo, što nas je zauvijek povezalo, ali o čemu ne osjećamo potrebu da govorimo. Kao da se, u tom ćutanju, čuva njegova stvarna težina.
Susret sa uspomenom koja se ne povlači
ANALITIKA: Kada danas, nakon svega, pogledate fotografije Njujorka ili tog dijela Menhetna, šta vidite? Da li uopšte vidite grad ili (naj)prije osjetite to vrijeme?
KAHARI: Svakog radnog jutra, dok autobus prelazi preko Verazano mosta prema Menhetnu, grad se pojavljuje kao slika koju sam vidio hiljadama puta, a koja nikada nije ista. Za većinu je to panorama, linija nebodera koja se uzdiže iznad vode, simbol snage i neumornog kretanja. Za mene je to nešto drugo: susret sa uspomenom koja se ne povlači.
Dogodi se da pogled bude zamagljen i kada je jutro potpuno vedro. Nije to magla nad rijekom, već ona unutrašnja, koja se javi kada se sjećanje i sadašnjost ukrste na istom mjestu. Tada grad nestane kao arhitektura, a ostane vrijeme, ono koje se nikada nije sasvim završilo.
Iako se sve oko mene kreće, u meni ponekad nastupi tišina. Vrate se izblijedjele slike kolega koji su toga dana nestali, nepoznata lica vatrogasaca, policajaca i spasilaca koji su ulazili tamo odakle su drugi izlazili. Sjetim se i tišine ljudi koji su silazili stepenicama, bez vike i panike, kao da je dostojanstvo bilo poslednje što se moglo sačuvati. Taj događaj živi u meni istovremeno kao trenutak i kao vječnost, nešto što se dogodilo davno, a ipak nikada nije potpuno otišlo.
Iz tog unutrašnjeg prostora vrati me svakodnevni glas vozača autobusa i najava mjesta za moj izlazak: "Battery Place /Washington Street".
Grad je obnovljen, viši i snažniji nego prije. Ipak, za mene on nikada nije samo grad. Najprije osjetim ono jutro, pa tek onda vidim sadašnjost, kao da novi Toranj Slobode (Freedom Tower) stoji na temeljima sjećanja koja nijesu nestala, već nas tiho podsjećaju koliko su život i vrijeme ranjivi, a koliko je čovjek uporan da nastavi dalje.
Položaj, novac i moć ne znače ništa u susretu s onim što ne možemo kontrolisati
ANALITIKA: Ako biste jednu poruku iz tog 11. septembra mogli prenijeti ljudima i u Crnoj Gori i u SAD, šta bi to bilo?
KAHARI: Toga 11. septembra nalazio sam se na 47. spratu. Iznad nas, na 101. do 105. spratu Svjetskog trgovinskog centra, radili su zaposleni kompanije Cantor Fitzgerald, najpoznatiji i najcjenjeniji berzanski brokeri u Americi. Za sve nas u finansijskoj industriji, rad u toj firmi bio je san. Prestiž i poslovni i finansijski. Njihova primanja bila su, bez ikakvog poređenja, višestruko veća od naših.
Važno je reći: ti ljudi su svaki cent svoje zarade pošteno zaslužili. Njihovo radno vrijeme nije imalo jasne granice. U tom ritmu vjerovatno su propuštali prve korake svoje djece, prvi dan škole, mnoge porodične datume koje život kasnije više ne vraća. Gradili su budućnost za svoje porodice, vjerujući u red, sigurnost i smisao svakodnevnog truda. A onda je, u jednom trenutku, zbog mržnje i neljudskosti koje razum ne može objasniti, sve to prekinuto. Bez ikakve lične krivice, nestali su snovi, planovi i životi.
Tog dana ni neprekidan rad, ni status, ni privilegije nijesu imali snagu da zaštite čovjeka. Nestali su ljudi, a iza njih ostale porodice, djeca, roditelji, i praznina koju nijedna finansijska vrijednost ne može ispuniti.
Ako iz tog dana postoji poruka koju vrijedi prenijeti, onda je to ova: pred krhkošću života svi smo jednaki. Položaj, novac i moć ne znače ništa u susretu s onim što ne možemo kontrolisati. Ono što ostaje jesu ljudi i način na koji smo jedni prema drugima bili ljudi onda kada je bilo najteže.
