- Srećnijeg čovjeka u Crnu Goru nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina, ovo ti iskreno govorim. Lakše ćeš proć' bilo đe nego na Cetinje da ostaneš dužan krv nekome. Ovđe se to vazda računalo kao dug – ispričao je on novinaru srpskog Nedeljnika, 2011. godine.
Osveta je, kako je tada kazao, „dio zadovoljstva čovjeka koji je napravi“.
- Ipak, ne vidim njen efekat - niti je učinio svom đetetu nešto bolje, ako mu je, recimo, dijete ubijeno pa ga otac osveti, niti je njegovoj ženi bolje i na kraju - sebe je doveo u zatvor. Ne vidim ni da te osvete nešto čine. Bez efekta su. Zaista sam protiv osvete. To vam moram reć' – rekao je tada Kaluđerović, 22 godine pošto je osvetio sina.
A 2014. u dokumentarnom filmu „Dug u krvi“ Katarine Petrović, objašnjavajući zašto nije nastavio sa osvetom, kada je ubica njegovog sina izašao iz zatvora, u jednoj rečenici rekao je sve: „Što je mnogo – mnogo je“.
Ubistva
Kaluđerovićev sin ubijen je u kafanskoj tuči 24. avgusta 1987. godine. Ubio ga je sugrađanin Rade Grdinić, čiji je brat Rajko isto učestvovao u tuči.
- Kad sam čuo za svađu u gradu i da je moj sin u svađi, ja sam lutao i naišao na jedan kafić đe sam našao sina svega krvlju oblivena... – ispričao je dvije godine kasnije Nikola Kaluđerović, sa optuženičke klupe u sudnici podgoričkog Višeg suda gdje mu je suđeno za dvostruko ubistvo iz bezobzirne osvete.
Nije Nikola Kaluđerović čekao pravdu suda za smrt svoga jedinca. Od kada ga je sahranio tražio je priliku da „namiri krv“. Rada Grdinića koji mu je ubio sina nije mogao ubiti. Bio je u pritvoru. Ali Kaluđerović je bio namjeran da vrati „krv za krv“. I nije želio da „krv“ za sina „plati“ otac. Odlučio je ovaj Cetinjanin da „plati“ brat ubice – Rajko.
Plan mu je bio da ubije i ostale aktere tuče u kojoj je stradao njegov Željko.
Kažu da je „čitavo Cetinje“ znalo za njegov naum. Pratio je gdje se kreću, čekao, ali, kako je sam svjedočio na sudu, nije ih mogao naći sve zajedno.
Glas o Rajku Grdiniću, te noći, 21. januara 1989. godine, odveo ga je na Sveti Stefan. Skriven, čekao ga je šest sati da izađe iz kafića... Kada je mislio da ga ima na nišanu „sačmarice“, dok je ovaj ulazio u automobil, izašao je na ulicu, pozvao ga po nadimku i pucao... Metak je pogodio Dragana Šofranca, mladića koji je bio sa Grdinićem. Dok je prilazio vozilu puška je „zaglavila“, Grdinić je pokušao da mu je otme, bezuspješno i Kaluđerović je opet zapucao... Ubio ga je.
- Kao prvo, imam moralnu i ljudsku obavezu te sam se pojavio jutros na ovom sudu iz sljedećih razloga: zbog javnosti, suda i posebno porodice Šofranac – rekao je Kaluđerović u sudnici.
Bio je kategoričan da nije imao namjeru da ubije Šofranca.
- Zato sam i došao na ovo suđenje. Što se tiče prvog ubistva, ne bih se pojavio na sudu, osta bih odsutan, a sudili biste u mojemu odsustvu – kazao je on.
Osuđen je na 20 godina zatvora. Pomilovan je i na slobodu pušten poslije nešto duže od osam godina.
U zatvoru u Spužu, prema svjedočenju i pritvorenika i čuvara, dočekan je kao heroj. Kult „krvne osvete“ u Crnoj Gori je snažan, a držanje Kaluđerovića na suđenju, koje je prvi put u istoriji crnogorskog pravosuđa tada prenosila televizija, i njegova markantna pojava pobudili su poštovanje svih stanara zatvora.
I ne samo u zatvoru. Njegov osvetnički čin izazivao je neku vrstu strahopoštovanja i na njegovom Cetinju, ali i u Crnoj Gori i ondašnjoj SFRJ.
Porodice žrtava i njihov gubitak potpuno su ostali u sjenci...
Čovjek koji je u smrt odveo dvojicu mladića, od kojeg jednog „ni krivog ni dužnog“, da bi osvetio sina jedinca godinama je bio u žiži javnosti.
Već 1990. godine, poznati reditelj Zdravko Velimirović snimio je dokumentarni film „Sinovi“, u kojem su i isječci sa Kaluđerovićevog svjedočenja u sudnici.
Kaluđerović je i jedna od ključnih figura autobiografskog romana glumca Žarka Lauševića „Godina prođe, dan nikad“, još jednog tragičnog Cetinjanina, dvostrukog ubice, s kojim je ćeliju u Spužu dijelo četiri i po godine. Upravo je Kaluđerović dao naslov Lauševićevom romanu tokom jednog od njihovih dugih zatvorskih razgovora...
Na Cetinju, u Lauševićevoj mladosti, bili su komšije, a onda su ih tragični usudi njihovih života 1993. godine opet vezali... Za vazda...
Usud
Pokušao je Kaluđerović na sudu da objasni svoju tragediju, muku koja ga je na zlo naćerala.
- Ubijen sam bio i moralno i psihički, da sam se počeo stiđeti od sebe, jer sam počeo da idem sinu na grob samo noću. Ja nijesam išao po običaju da ostalim građanima izjavim saučešće. I došao je momenat da više nema čekanja, samo sam imao dvije solucije – da lišim život svojoj ženi i sebe ili da lišim život Rajka Grdinića – ispričao je Kaluđerović u sudnici.
U završnoj riječi ponovio je da se na sudu nije pojavio da brani sebe, već da: „kažem istinu koju sam počinio te nesretne noći za mene i porodicu Šofranac“...
- Mene ne interesuje kazna koju ćete odmjeriti prema meni... Vi i danas da me puštite s ovog suda mora da ste svjesni da ja nemam gdje ići. Moj dom je zatvoren... – kazao je tada Kaluđerović.
Imao je 51 godinu i teško breme s kojim je morao nastaviti život.
Kada je izašao iz zatvora kući ga je čekala žena Anđe. Svakog dana obilazili su grob svoga jedinca. Na jednom od ulaza na groblju podigli su i spomen česmu posvećenu njihovom Željku.
A zla kob i usud krvne osvete pratio je Nikolu Kaluđerovića čitavog života.
- Što drugo da ti pričam, meni je rođeni brat ubijen u osveti, nedaleko odavde. Ubio je momka na Cetinju, bio je u zatvoru, odležao, i poslije 25 godine ga ubiju. Mene su pri puštanju iz zatvora, plašeći se osvete za bratom, pitali: „Smijemo li te puštit Nikola“. Smijete, rekao sam. Na bratovoj sahrani sam održao govor i poručio Popoviću, ubici svog brata - to što si napravio, na to si imao pravo. Taj dug nikad ne zastarijeva – ispričao je Nikola Kaluđerović za Nedeljnik 2011. godine.
Kulturološki fenomen „krvne osvete“ u Crnoj Gori živi vijekovima i još je Sveti Petar Cetinjski pokušao da je iskorijeni uvodeći najstrožu kaznu za nju u prvom crnogorskom Zakoniku iz 1798, ali i u porukama Crnogorcima u svojim čuvenim Poslanicama.
„Razumijem da Stanko Savov Kustudija istinito misli osvetit svojega pokojnoga brata koji je u tamnici u Kotor umreo i da zato ima dogovor s nekijema Njegušima koji su pod proces i drugijema prijateljima. Ja znam, a i vi znate, ako tu osvetu učine da će to biti u trista zlijeh srećah za sve vaše pleme i da više zla ne bi mogli učiniti sebe i svijema vama i svemu našemu narodu“, apelovao je Sveti Petar u Poslanici Njegušima 1827. godine.
„Krvna osveta“ ga je nadživjela, a nažalost i danas živi u crnogorskom društvu.
