Jedan od najznačajnijih slikara XX stoljeća Đorđo de Kiriko je u svojim ,,Memoarima“ zapisao kako je Minhen grad u kojem su se dogodila dva najveća zla XX stoljeća - moderna umjetnost i fašizam. U prvi mah ovakva konstatacija može na neki način zbuniti čitatelja. Međutim, u svojoj suštini ona sadrži jednu inteligentnu opservaciju umjetnika koji je shvatio širi socijalno istorijski kontekst nastanka avangardne umjetnosti u Njemačkoj i značaj njenog društvenog uticaja, za ono što će se definirati kao ,,vječne vrijednosti njemačkog tla“. To se prvenstveno odnosi na značaj njemačke ekspresionističke umjetnosti, posebno u smislu afirmacije primitivnog germanstva, nordijskih mitova, arhaizama itd.
Iako se drugi dio De Kirikove tvrdnje odnosi na fašizam, nemoguće je sagledati njegovu ideologiju, svjetonazorske preferencije, izvan umjetničkog konteksta. Pitanje na koje se ne može dati u potpunosti egzaktan odgovor glasi: Koja je tajna fašizma, ove germanske verzije nacizma? Koja je to tajna da se i danas njegovo inicijalno jezgro čini toliko složeno po principu dijalektike te obeshrabruje da se dobije željeni odgovor. Taj fenomen fašizma umjetnost više osvjetljava nego što ga je kadra objasniti.
Ovdje se odmah nameću ona neminovna opšta pitanja koja su se postavljala juče, postavljaju se danas, a postavljat će se i sjutra. Kako to da je fašizam, sinonim za najmonstruoznije što se moglo dogoditi u civilizaciji XX stoljeća, uspio zadobiti naklonost izvjesnog broja najvećih onovremenih autoriteta njemačkog kulturnog, umjetničkog i naučnog, dakle intelektualnog miljea. Što se to događalo u svijesti ljudi koji su na čelu sa Adolfom Hitlerom stvarali novu Njemačku sa sveukupnim spektakularnim društvenim usponom zemlje, a da nijesu bili svjesni pogubne politike njihovog firera.
UGLEDNICI U NIZU
U toj ,,pogrebnoj povorci“ redaju se oni uglednici koji su se stavili u službu nacizma; proslavljeni arhitekti Valter Gropijus i Mis van der Roe, Šper, te mnogi inžinjeri i tehničari Bauhausa, zatim slavna imena nauke kao Heinkel, Von Braun, Meseršmit, Porše, industrijski, današnjim rječnikom kazano, brendovi, Krup, Tisen, Simens... dodajmo još tome brojne vrsne hemičare, biologe, genetičare... od kojih su neki od njih u tim moćnim tridesetim godinama njemačkog uspona za svoja dostignuća bili nagrađeni Nobelovom nagradom. Ova je prevlast njemačke nauke, kako je ironično zaključio Žan Kler, ,,svoju primjenu nalazila u koncentracionim logorima“.
Što reći na ponašanje najvećeg filozofa XX stoljeća Martina Hajdegera koji se bio stavio u službu firera. Hitler je za slavnog mislioca bio inkarnacija ,,njemačkog bića“. Za potvrdu superiornosti tog bića kao što je poznato zloupotrebljavani su Direr, Vagner i Niče. Spomenimo i ono što se odnosilo na vanjski dekor, na dizajnirane simbole kao vizuelne identitete Trećeg rajha, koji su odraz ,,strogog stila“ čiji je estetski kvalitet u potpunoj suprotnosti sa paklenskom stvarnošću koju je proizvodio njemački fašizam. Nedokučiva tajna te dvojnosti napretka i rušilaštva, opsjednutost veličinom i supremacijom nad drugima nalazi se u mračnoj karizmi Adolfa Hitlera. Simbolični odraz doktrine fašizma firer je nalazio posebno u skulptorskim djelima nadahnutim najboljim ostvarenjima grčke, odnosno rimske klasične umjetnosti.
Ta je umjetnost za Hitlera bila baza na kojoj će se zasnivati reprezentativna veličanstvenost nacističke umjetnosti, ,,Nazi Kunsta“. Ali, firer se ne zadovoljava samo time da postavi koncepcijski osnov nacističke umjetnosti. On ima ulogu arbitra. Prezire modernu umjetnost kao degenerisanu, a avangardne pokrete dadaizam, kubizam ili futurizam (iako je ovaj zadnji bio u dosluhu s talijanskim fašizmom), ocjenjuje pogrdnim kvalifikacijama.
Nazi Kunst je trebala biti usmjerena usaglašavanju s novim životom koji je stvorila nacionalsocijalistička revolucija. Sve se trebalo u umjetnosti usmjeravati prema lijepom i uzvišenom, sve se trebalo izraziti u veličanstvenoj tjelesnoj ljepoti. Na taj su način, jednom za svagda eliminirane ,,varvarske demonstracije kamenodobno zaostalih umjetničkih zaluđivača“.
NOVOPROBUĐENA SNAGA
Njemački je narod XX stoljeća Hitler okarakterisao kao ,,narod novoprobuđene afirmacije života zanešenog divljenjem snazi i ljepoti, a time i zdravlju i životnosti“. Prvi je čovjek Trećeg rajha u zvučnoj metafori urođenog germanskog muzičkog genija istakao: ,,Snaga i ljepota su fanfare ovoga vremena“. Umjetnik koji je u najboljem smislu otjelovljavao Hitlerov ideal u novoj njemačkoj skulpturi bio je skulptor Arno Breker.
Firerov miljenik takođe je bio zadivljen antičkom grčkom i rimskom skulpturom. Bio je uvjeren da svojim skulpturama nastavlja slavnu grčko-rimsku tradiciju. Potvrda tog uvjerenja bila je činjenica da su njegove skulpture ,,osvojile srce Hitlera“. ,,Izopačenoj umjetnosti“ toga doba suprotstavljen je zdravi i snažni nacionalsocijalistički neoklasicizam. Hitlerov ukus bio je potvrđen i slavljen Brekerovim djelom. Gledane danas, te skulpture rađene prema savršenim antičkim uzorima, izgledaju izvještačeno s prenaglašenim teatralnim pokretima u isforsiranoj patetici svoje prazne monumentalnosti.
Skulpture Arna Brekera svojevremeno viđene kao impresivna otjelovljenja firerove opsesije arijevskog nadčovjeka doimaju se onakvim kakve u suštini jesu - izražavaju demonski duh fašističke ideologije u formalnom savršenstvu njihove lažne ljepote. Brekerova skulptura ,,Prometej“ svojom umjetničkom pretencioznošću i formalnom izvještačenošću želi prenijeti značenje ovog potomka Titana koji je ukrao vatru Zevsu i dao je ljudima. To je svojevrsna personifikacija vođe Trećeg rajha, onoga koji donosi novo svjetlo novom duhu nove ideologije, onoga koji je ,,izbavio čovjeka iz mraka pakla“ čije poslanje odgovara značenju imena Prometej (misao što se brine).
NEMA DOBRIH NAMJERA
U nadmenom stavu Brekerov ,,Prometej“ drži baklju kao da njom prijeti, a ne da je dobronamjerno poklanja. Nacistički heroj više obasjava sebe nego one kojima vatru daruje. Svjetlost fašističkog Prometeja ne osvjetljava nego zasljepljuje. Plamenovi njegove vatre ne griju nego prže. Ostavljaju brojna zgarišta masovnih likvidacija. Demonsko lice fašizma koje su mnogi pokušali analizirati upravo kroz njegova nepomirljiva a ipak nejasno međuovisna dvojstva, (ne treba zaboravit prethodno negativno iskustvo Luterove reformacije i tridesetogodišnjeg rata) možda je najzanimljivije viđenje dao Tomas Man. Autor Doktora Faustusa govori o melanholičnom kompozitoru Adrijanu Leverkinu koji, poput Geteovog Fausta potpisuje pakt sa đavolom, đavolom koji je istinski gospodar entuzijazma, koji je probudio mitomaniju, kultove i onaj njemački ,,sveti zanos“, uskrsnuo paganstvo. Sve je to uz okultne scenografije noćnih spektakularnih rituala, kojima se opija masa, stvorilo od Njemačke, kako kaže Man, ,,tamnicu i ludnicu“.
Ali iznad svega ostaje i danas tajna glavnog ludaka koji je vodio Treći rajh. Bez obzira iz koje je boce duh fašizma pušten, ekspresionističke, ili faustovske, Zaratustrine ili nordijskog kulta, nemoguće ga je vratiti. Totalitarizmi, hitlerovski i staljinski pokazali su svu surovost svojstvenu fašističkoj doktrini. I danas kad se pojavljuje kao recidiv prethodnih totalitarnih sistema, on se uvijek i jedino ispoljava u ekstremima. Fašizam jest ekstrem koji se generiše iz ekstrema. Zato ga je teško u potpunosti eliminirati.
