Visoko - BiH
U jesen 1980. godine nas trojica krenuli smo autobusom iz Sarajeva u Visoko. Nije bilo naročito hladno, ali ni dovoljno prijatno da se pođe bez deblje jakne. Od stanice smo se uspinjali sokakom prema kući žene za koju se govorilo da najbolje umije da čita sudbinu iz fildžana.
Bili smo mladi, radoznali i, barem smo vjerovali, dovoljno razumni da ono što čujemo ne shvatimo previše ozbiljno. Ipak, dogovorili smo se da poslije nećemo međusobno prepričavati što je kome rekla. Taj dogovor poštujemo do danas. Sa drugima smo ponešto podijelili, ali jedan drugoga nikada nijesmo pitali što je ostalo zapisano na dnu onog fildžana.
Ne znam jesmo li time čuvali budućnost ili ono što smo već znali o sebi, a nijesmo bili spremni da izgovorimo pred prijateljima.
Dok je okretala fildžan, njene riječi ostajale su u mom pamćenju. Vraćao sam im se kada bi život napravio neočekivani zaokret. Ponekad mi se činilo da je nešto predvidjela. Ponekad da sam u njenim riječima naknadno pronalazio ono što mi je trebalo da objasnim sopstveni život.
Ni danas ne znam jesam li u tom fildžanu tražio budućnost ili olakšanje pred nečim što je već postojalo.
Jedno moje pitanje, međutim, nije bilo mladalačka radoznalost.
– Ima li lijeka za kockanje?
Riječi koje ostanu u čovjeku
Odgovorila mi je, otprilike, ovako: ako pitam za sebe, odmah će me od toga odvratiti. Ako pitam za nekoga bliskog, za njega nema takvog lijeka. Možeš, rekla je, prihvatiti njegovu kocku kao neizlječivu bolest i davati mu novac kao što bih davao za lijek.
To su bile njene riječi. Nijesu bile ni dijagnoza ni istina o mogućnosti liječenja zavisnosti. Danas ih nikome ne bih ponudio kao savjet. Ali tada su postale moje objašnjenje za nešto sa čim nijesam znao kako drugačije da živim.
Dok su se drugi borili protiv tog poroka i nadali se da će ga zaustaviti, ja sam, sve do kraja njegovog života, “kupovao ljekove”.
Navodnici su potrebni. Novac nije bio lijek. Bio je moj pokušaj da pomognem bliskom čovjeku i nakratko utišam sopstvenu nemoć. Danas u tome prepoznajem teško pitanje: gdje prestaje pomaganje čovjeku, a počinje održavanje onoga što ga uništava?
Porodica tu granicu rijetko vidi jasno. Ljubav, strah, stid i nada zamagle je prije nego što razum uspije da je povuče. Ponekad čovjek daje jer vjeruje obećanju. Ponekad jer nema snage za novu raspravu. A ponekad jer mu je nepodnošljivo da odbije nekoga koga voli.
O kocki bih mogao napisati roman. Oni koji me poznaju znaju da ne bih morao izmišljati ni zaplet ni posljedice. Dovoljno bi bilo da otvorim ono što je ostalo duboko urezano u meni.
Ali ovo nije priča o jednom čovjeku. Ovo je pokušaj da razumijem kako obrazac nade, poricanja i odlaganja računa iz porodične kuće prelazi u javni život. Kako društvo počinje da razmišlja kao čovjek koji vjeruje da će naredni dobitak opravdati sve prethodne gubitke.
Još samo jednom
Najdublja zamka kocke nije samo želja za novcem. To je mogućnost da se jednim potezom poništi sve što boli.
Da se vrati izgubljeno. Otplate dugovi. Porodici ponovo pogleda u oči. Dokaže da obećanja nijesu bila prazna, već samo prerano izgovorena.
U toj zamišljenoj budućnosti čovjek nije gubitnik. On je neko kome uspjeh izmiče za jedan broj, jednu kartu, jedan rezultat. Novi pokušaj zato sebi predstavlja kao obavezu: ne igra više da bi dobio, nego da bi povratio ono što je izgubio.
“Još samo jednom” prestaje da označava posljednji pokušaj. Postaje način života.
A porodica živi između dva obećanja. Čeka povratak, objašnjenje, platu koja će ovoga puta ostati u kući. Uči da sluša ton glasa i iz tišine naslućuje neizgovoreno. Kocka jednog čovjeka određuje svakodnevicu ljudi koji nikada nijesu sjeli za njegov sto.
Najviše me potresa što nada ne nestaje onda kada bi razum to očekivao. Ponekad se upravo poslije velikog gubitka čovjek za nju najčvršće uhvati. Jer prihvatiti gubitak znači priznati da izgubljeno neće vratiti istim putem kojim ga je izgubio.
Za takvo priznanje potrebna je snaga koju iscrpljen čovjek često više nema.
Kada obećanje postane ekonomski model
U politici prepoznajem taj obrazac. Podsjeća me na već viđeno: izgubljena partija porodici se predstavi kao dobitak, a onaj koji je izgubio vrati se kući kao dobitnik. Na kućni sto stavi novac i nakratko vrati spokoj među najbliže. Samo što taj novac nije dobio. Pozajmio ga je poslije izgubljene partije.
Ne mora iza toga stajati smišljena namjera da nekoga prevari. Može iskreno vjerovati da će narednim dobitkom vratiti dug i nadoknaditi izgubljeno. Čovjek čije je kockanje iscrpilo porodicu sada joj nudi olakšanje, uvjeren da donosi spas. Porodica vidi novac kojim može da plati račune, kupi što joj nedostaje i predahne. Onaj koji ga je pozajmio zakucaće na vrata kada istekne rok za vraćanje.
Zar i to nije prikrivanje stvarnosti, u kojem trenutno olakšanje potiskuje buduću obavezu? Dug već postoji, ali se o njemu ćuti dok novac na stolu stvara privid dobitka.
Ovim poređenjem nikome ne postavljam psihijatrijsku dijagnozu. Govorim o odlučivanju u kojem vjera u povoljan ishod potiskuje pitanje što će se dogoditi ako očekivanja zakažu.
Političar može iskreno vjerovati u sopstvenu računicu: da će rast potrošnje pokrenuti sve ostalo, novi prihodi nadoknaditi ono čega se država odrekla, investicije stići na vrijeme, a budući rast platiti današnja obećanja.
Zato iskrenost nije dovoljna garancija odgovornosti. Čovjek može biti sasvim iskren i u uvjerenju da će sljedećom partijom vratiti sve što je izgubio.
Problem nastaje kada se mogućnost predstavi kao izvjesnost, a nepovoljan ishod prećuti. Kada se pozajmljenim novcem dokazuje uspjeh, a pitanje održivosti postane smetnja lijepoj priči.
Na političkom stolu pojavljuje se ponuda kojoj je teško odoljeti: veće plate, veće penzije, manja izdvajanja, više potrošnje i obećanje da će država platiti sve svoje obaveze. Građaninu se pokazuje što dobija odmah. Manje se govori o tome iz čega će se taj dobitak trajno finansirati, koliko se pozajmljuje i čega će se zajednica odreći kada dugovi dospiju.
Samo zaduživanje, naravno, nije kockanje. Ali kada vraćanje duga zavisi od ostvarenja svih povoljnih očekivanja, dok se mogućnost neuspjeha prećutkuje, sličnost postaje uznemirujuća.
I tu počinje moja nelagoda. Novac na stolu može donijeti stvarno olakšanje, a prikriti stvarno stanje. Obećanje kaže: uzmi sada, o sjutra ćemo kada dođe. A sjutra, zajedno sa računom, uvijek dođe.
Narodu sve, državi ništa
Takva podjela zvuči gotovo pravedno. Narod je dugo čekao, skromno živio i slušao da nema novca. Zašto sada ne bi dobio više?
Treba da dobije više. Dostojanstvena plata i penzija nijesu luksuz. Nije problem u želji građanina da živi bolje, nego u obavezi vlasti da objasni na čemu će taj bolji život trajati. Jer država nije neko drugi.
Kada kažemo da narodu ostaje sve, a državi ništa, zaboravljamo da je državna praznina takođe narodna. Pojavljuje se u bolnici, školi, vodovodu, na putu, u spremnosti da se pomogne kada nastupe požar, poplava ili ekonomska kriza.
Novac u džepu i kvalitet javnih usluga dva su dijela istog životnog standarda. Ako jedno povećamo tako što drugo oslabimo, moramo pošteno reći što smo uradili.
Građanin može dobiti više na računu, pa dio povećanja potrošiti na ono što mu je ranije obezbjeđivala javna služba. Danas osjetiti olakšanje, a sjutra kroz nove obaveze plaćati njegovu cijenu.
Ne znači svako smanjenje državnih prihoda propast, niti je svaki dug neodgovoran. Postoje opravdana poreska rasterećenja, potrebna ulaganja i razlozi za zaduživanje. Ali svaka takva odluka zahtijeva računicu, prioritete i odgovor na pitanje što ćemo ako rast bude manji od očekivanog.
Ekonomski model mora izdržati i dan u kojem sreća nije na njegovoj strani.
Ako opstaje samo kada se sva povoljna očekivanja ostvare, rizik je veći nego što obećanje priznaje.
Zašto želimo da vjerujemo
Lako je prigovoriti narodu da nasijeda na obećanja. Teže je priznati da oskudica čini čekanje nepodnošljivim.
Čovjeku koji računa koliko mu ostaje do kraja mjeseca povećanje primanja nije apstraktna ekonomska kategorija. Ono je plaćen račun, kupljen lijek, manje nelagode pred djetetovom potrebom. Niko nema pravo da taj osjećaj olakšanja prezire.
Ali upravo zato njime nije pošteno politički trgovati. Naglašav: politički trgovati !
Kada građanin poslije dugo vremena osjeti da može slobodnije da diše, pitanje buduće cijene lako doživi kao prijetnju stečenom miru. Onaj ko upozorava postaje čovjek koji bi da mu uzme povećanje.
Tako se pitanje: “Kako ćemo ovo finansirati za nekoliko godina?” pretvara u sukob između onih koji navodno daju i onih koji navodno ne daju narodu da živi.
U toj podjeli nestaje prostor za odgovornu raspravu.
Prepoznajem tu porodičnu nemoć pred kockom. I tamo upozorenje može zvučati kao nedostatak ljubavi. Od bližnjih se traži da vjeruju još jednom, a čovjek koji postavlja granicu lako se proglasi krivcem za tuđu nesreću.
Samo što se u politici račun prenosi i na ljude koji u odluci nijesu učestvovali. Na djecu koja još ne glasaju. Na buduću vladu. Na građane koji će tek tada saznati koliko je koštalo današnje olakšanje.
Život poslije obećanja
Nijesmo svi birali okolnosti iz kojih smo krenuli. Mjesto rođenja, porodica, vrijeme promjena i politika koja je sužavala prostor slobodnog mišljenja ostavljali su tragove. Neki su izlaz tražili u odlasku, neki u ćutanju, neki u porocima koji su zahvatili i budućnost njihove djece.
Razumjeti te okolnosti ne znači proglasiti čovjeka zarobljenikom sudbine. Znači prepoznati trenutak u kojem se štetan obrazac može prekinuti.
Isto važi za državu.
Odgovorna ekonomska politika mora pokazati kako ćemo više stvarati, proizvoditi i znati; kako će rast primanja imati oslonac u radu, ulaganjima i produktivnosti. Mora objasniti gdje država nepotrebno troši, što može racionalizovati i koje javne usluge mora sačuvati.
To je zahtjevnije od obećanja. Traži vrijeme, znanje i spremnost da se građanima kaže i ono što nije prijatno čuti.
Poštovanje prema građaninu podrazumijeva da ga smatramo sposobnim da razumije istinu, a ne samo spremnim da prihvati poklon.
Kada se sjetim sokaka u Visokom i fildžana u tuđoj ruci, manje razmišljam o tome je li mi budućnost bila prorečena. Više o svojoj potrebi da dobijem odgovor koji će mi pomoći da podnesem ono što nijesam mogao promijeniti.
U tome ima nečeg duboko ljudskog. Svi ponekad poželimo da nam neko kaže da će biti dobro.
Ali između utjehe i javne odgovornosti mora postojati granica. Država nema pravo da budućnost zasnuje na vjerovanju da će se već nekako sve poklopiti.
Predugo sam gledao kako nada održava čovjeka i istovremeno produžava njegovu nesreću da bih olako prihvatio obećanje o dobitku bez cijene.
Za kockarskim stolom može sjedjeti jedan čovjek. Za njegovim dugom često sjedi cijela porodica. Kada se za tim stolom nađe vlast, dug otplaćaju nove generacije. Zato se država ne stavlja kao ulog na izbornom ruletu. Jer vlast može izgubiti izbore, a građani mnogo više od toga, svoju budućnost.
