Dio srpskih medija već duže vrijeme vodi prepoznatljivu negativnu kampanju protiv crnogorskog turizma. Svakog ljeta ponavlja se gotovo isti obrazac: traži se najskuplja ležaljka, račun iz luksuznog restorana ili kadar trenutno prazne plaže, a zatim se taj pojedinačni primjer predstavlja kao slika kompletne crnogorske obale. Ovoga puta u središtu kampanjskog izvještavanja našla se cijena od 240 eura za komplet plažnog mobilijara na Kraljičinoj plaži, dok se prećutkuju cijene i uslovi korišćenja drugih luksuznih hotelskih plaža u Crnoj Gori.
Posebno je indikativno što se pažnja uporno usmjerava na Sveti Stefan i Miločer, iako na drugim plažama hotela visoke kategorije postoje jednako skupi ili, prema riječima turističkih poslenika, znatno skuplji paketi. Na pojedinim ekskluzivnim hotelskim plažama pristup nije moguć ni uz plaćanje mobilijara, već isključivo za goste hotela. Ipak, takvi primjeri uglavnom ne dobijaju ni približno isti prostor u srpskim medijima.
Najviša kategorija
Da Kraljičina plaža nije gradsko kupalište, niti je Aman hotel namijenjen masovnom turizmu, potvrđuje i predsjednik Odbora udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore Ranko Jovović.
On je u razgovoru za Pobjedu kazao da je riječ o proizvodu najviše kategorije, namijenjenom gostima koji privatnost, ograničen broj posjetilaca i vrhunsku uslugu plaćaju znatno više od prosječnog turiste.
"Sveti Stefan i Miločer nikada nijesu bili destinacije masovnog turizma, već simbol ekskluzivnosti i jedan od najprepoznatljivijih luksuznih turističkih proizvoda Crne Gore. Kada govorimo o cijeni od 240 eura, moramo govoriti i o konceptu, nivou usluge, privatnosti i ambijentu koji se gostu nude. Luksuz ima svoju cijenu i svuda u svijetu postoje plaže, hoteli i restorani koji nijesu namijenjeni svakom gostu. Ne možemo istovremeno govoriti da želimo visokoplatežne turiste, kvalitetniju ponudu i veće prihode od turizma, a onda se čuditi kada ekskluzivna usluga ima ekskluzivnu cijenu. Gost koji bira Sveti Stefan ili Miločer ne plaća samo ležaljku i suncobran, već jedinstvenu lokaciju, mir, privatnost, ograničen broj posjetilaca i standard usluge koji mora biti na najvišem nivou", ocjenjuje Jovović.
Po njegovim riječima, prazna plaža u ovom slučaju ne mora biti znak neuspjeha. Ekskluzivnost upravo podrazumijeva manji broj gostiju i izbjegavanje gužve.
"Međutim, visoka cijena mora biti opravdana besprekornom uslugom, uređenim prostorom i kompletnim doživljajem. Ne možemo naplaćivati luksuz, a nuditi prosječnost. Crnoj Gori je potrebna raznovrsna turistička ponuda: od pristupačnih javnih plaža do najekskluzivnijih lokacija. Sveti Stefan ne treba pretvarati u masovno kupalište, jer bi time izgubio ono po čemu je decenijama bio poznat u svijetu. Naš cilj ne treba da bude da sve bude jeftino, već da ono što se skupo naplaćuje zaista vrijedi tog novca", istakao je Jovović.
Amanov poslovni model
Amanov poslovni model isti je širom svijeta. U njegovim obalnim rizortima noćenja dostižu nekoliko hiljada eura, dok su pripadajući beach clubovi uglavnom namijenjeni hotelskim gostima. Pristup posjetiocima koji nijesu gosti često zavisi od raspoloživosti, prethodne rezervacije i posebne ponude, a cijene se najčešće i ne objavljuju javno.
Ni u jednom rizortu u svijetu Aman ne prodaje samo krevet, bazen ili ležaljku. Prodaje privatnost, ambijent, mali broj gostiju, personalizovanu uslugu i ekskluzivnost lokacije.
Zato cijenu od 240 eura treba posmatrati u okviru međunarodnog Amanovog standarda, a ne porediti je sa ponudom običnog gradskog kupališta. Kao i svuda u svijetu, turista bira da li želi javni dio kupališta, povoljniji komplet na drugoj plaži ili ekskluzivnu uslugu luksuznog operatora.
Gost Amanovog rizorta ne plaća hiljade eura da bi boravio na prenatrpanoj plaži. Fotografija bez gužve zato može biti dokaz ekskluzivnosti lokacije, a ne nužno njenog poslovnog neuspjeha.
Problem, dakle, nije to što je objavljena cijena. Problem je kampanjski način na koji se ona koristi: bez međunarodnog poređenja, bez objašnjenja o kakvom je brendu riječ, bez prikazivanja jeftinijih alternativa i sa očiglednom namjerom da se jedan ekstreman primjer proglasi pravilom za cijelu Crnu Goru.
Upravo zbog toga cijenu od 240 eura treba upoređivati sa Amanovim globalnim standardom i cijenama drugih svjetskih luksuznih rizorta. U njima noćenje često košta od približno 1.500 do više od 4.000 eura, dok su pristup plaži, kabane i druge usluge prvenstveno namijenjeni gostima rizorta ili se odobravaju uz posebnu rezervaciju.
Poređenje sa VIP ponudom na drugim luksuznim crnogorskim kupalištima pokazuje da visoke cijene nijesu karakteristične samo za Miločer.
Pomenuta cijena nije veća od cijena na drugim hotelskim plažama u Crnoj Gori. Naprotiv, prema podacima turističkih poslenika, ona je čak među nižim u segmentu najluksuznijih hotelskih kupališta, gdje se cijene kompleta kreću od 250 do 450 eura. Na pojedinim hotelskim plažama visoke kategorije usluge nije moguće koristiti ni uz plaćanje, ukoliko nijeste gost hotela.
Zanimljivo je, međutim, da se dio srpskih medija uporno interesuje za cijene plaža na Svetom Stefanu, dok cijene drugih hotelskih plaža u Crnoj Gori gotovo uopšte nijesu predmet njihove pažnje. Činjenica da kompleti na pojedinim luksuznim kupalištima koštaju od 250 do 450 eura, ali da takva ponuda ne izaziva sličnu medijsku pažnju, može ukazivati na tendenciozan pristup obradi ove teme.
Slične cijene nijesu nepoznanica ni na drugim elitnim turističkim destinacijama. Na luksuznim kupalištima u Grčkoj, Hrvatskoj ili na Francuskoj rivijeri cijene ekskluzivne ponude mogu dostići i oko 500 eura.
Pravo pitanje zato nije zašto Aman naplaćuje luksuz, jer to radi u svim svojim svjetskim rizortima. Pravo pitanje je zašto dio srpskih medija najskuplju ponudu u državi uporno predstavlja kao pravilo, a sve pristupačnije mogućnosti svjesno ostavlja izvan kadra.
