Presudom Ratku Mladiću, komandantu Vojske Republike Srpske, završeni su svi postupci pred međunarodnim sudom u Haagu protiv optuženih iz Bosne i Hercegovine za zločine počinjene tokom rata. Ovim je definitivno presuđen kompletan politički, vojni i policijski vrh Republike Srpske, odnosno zločinačke ideologije, ali i ideja Velike Srbije. Uz Mladića, MKSJ/MICT je osudio predsjednika Republike Srpske, Radovana Karadžića, predsjednika Narodne skupštine RS-a, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, člana Predsjedništva RS, Miću Stanišića, ministra unutrašnjih poslova..., uz brojne druge, niže nivoe odgovornosti.
Haško nasljeđe, uz presude i hiljade dokumenata i svjedočenja, daje veliki doprinos međunarodnom pravu jer je zaustavljena politika nekažnjivosti za počinjene ratne zločine, čak i za najviše političare – Haškom tribunalu je bio izručen i predsjednik SRJ, Slobodan Milošević. S druge strane, haško naslijeđe ostaje trajan zapis, s tačno utvrđenim činjenicama, o događajima tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, kao dio arhive UN-a, jer je MKSJ formiralo Vijeće sigurnosti kao prvi međunarudni sud za procesuiranje ratnih zločina nakon ninberškog (formiran poslije Drugog svjetskog rata).
Šta je sve presuđeno
Između ostalog, MKSJ je izrekao osam presuda za agresiju na Bosnu i Hercegovinu: pet za Hrvatsku i tri za Srbiju; presude za udružene zločinačke planove u kojima su učestovali najviši politički, vojnih i policijski dužnosnici iz Republike Srpske, Srbije i Hrvatske; genocid; zločine protiv čovječnosti; presude za masovna silovanja, logore, etničko čišćenje, progon, uništavanje kulturno-historijskih spomenika, vjerskih objekata, privatne imovine... U najkraćem, svi najteži zločini poznati međunarodnom pravu presuđeni su u Haagu rukovodstvu Republike Srpske. Računajući i posljednju presudu komandantu Vojske Republike Srpske, koji je za sve vrijeme svog komandovanja, kao nekadašnji oficir JNA, primao plaću u Beogradu, zajedno sa ostalim oficirima Vojske Republike Srpske.
U obrazloženju presude Ratku Mladiću, između ostalog, navodi se da je on kao komandant VRS, bio u stalnom kontaktu sa Beogradom. Presuda Mladiću bila je tačka na i – zaokruživanje priče o zločinima počinjenim u BiH, odnosno o onima koji su osmišljavali i realizirali najteže zločine u BiH s ciljem stvaranja velike srpske teritorije, čak i na područjima gdje su do '92. većinu stanovništva činili Hrvati i Muslimani.
Izrečena presuda Mladiću ponovo je podsjetila (cijeli svijet) na dešavanja devedesetih i zločine srpskih snaga, ali i ulogu Beograda, o čemu su svi veliki svjetski mediji pisali proteklih dana
"Tribunal ostaje trajan, jedinstven i nezamjenjiv izvor provjerenih činjenica o razbijanju Jugoslavije ratom i najtežim međunarodnim zločinima radi stvaranja velikih nacionalno homogenih država Srba i Hrvata. Bio je to, prema nalazima Tribunala, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana namjeravale su da stvore velike, etnički što čistije države - Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatska na račun Bosne i Hercegovine. Cjeneći dokaze i Tužilaštva i odbrane, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svima fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Rječnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojim su imale opštu kontrolu. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dvije strane, bio je odbrana i oslobađanje cjelokupne teritorije“, napisala je u analizi, rađenoj povodom okončanju mandata MKSJ-a, Julija Bogoeva, jedna od osnivačica BETA-e i bivša uposlenica MKSJ.
Istorijski čin
O doživotnoj presudi Ratku Mladiću oglasili su se mnogi svjetski zvaničnici, od generalnog sekretara UN-a, generalnog sekretara NATO-a, preko predsjednika SAD-a koji je presudu nazvao historijskom, do njemačkog šefa diplomacije, koji je rekao kako je osjetio olakšanje nakon izricanja konačne presude ratnom zločincu Ratku Mladiću jasno poručujući da je pratio dešavanja u Haagu, odnosno kakav je stav o ratu u BiH i šta su očekivali.
U mnogima od tih poruka pozivani su negatorima da prihvate haške presude, jer prihvatanje odluka međunarodnih sudova znači i poštivanje vladavine prava, jedne od najvećih civilizacijskih vrijednosti na kojima počiva Zapad. No, negacije su, očekivano, uslijedile isti dan iz Banja Luke i Beograda, a ruska Duma je iznijela jasan stav: “Presuda generalu Ratku Mladiću je ispolitizirana, pristrasna i nepravedna“, čime se Ruska Federacija (iz političkih razloga) svrstala u manjinu koja glorificira (srpske) ratne zločince s prostora bivše SFRJ. Zanimljivo je da je i u Sarajevu bilo onih koji su kritizirali presudu, s tim što su oni bili djelimično zadovoljni odlukom, sigurni da znaju kako je sve to trebalo, u svakom slučaju drugačije od sudskog vijeća.
Komentirajući presudu Mladiću, američki predsjednik Joe Biden je istakao kako su SAD pomogle u vođenju međunarodnih napora za okončanje zločina u BiH i da se privedu pravdi oni koji su počinili zločine u BiH i drugim dijelovima bivše Jugolslavije, naglašavajući da su pravda i pomirenje temelj mira i stabilnosti za budućnost, te da se “iskreno nadam da će lideri u regionu poštovati ovu presudu i pojačati njen značaj za vladavinu prava“.
Kako će lideri u regionu poštovati presudu svijet se uvjerio isti dan, na sjednici Ujedinjenih nacija. U svom izlaganju predsjednika MICT-a optužio je Srbiju za nesuradnju, odnosno nepoštivanje obaveza prema Mehanizmu. Smiješno je bilo slušati jeftine argumente predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koje godinama ponavlja u regionu i za koje plodno tlo ima samo kod svojih pristalica i glasača, te kako Mehanizam ne sudi za ratne zločine nad Srbima, a kako “mi (Srbija, op.aut.) sudimo za sve zločine bez obzira gde su počinjeni“. Bez ikakve želje da se upuštamo u analizu presuda za ratne zločine u Srbiji, što je jedan običan cirkus, podsjetimo da su u vijećima Haškog tribunala učestvovale sudije iz cijelog svijeta (u vijeću Mladiću bile su skoro sve sudije s afričkog kontinenta) i sad su svi oni subjektivni, samo je, eto, Srbija objektivna.
Da nije žalosno, bilo bi smiješno, jer presude u Haškom tribunalu proporcionalne su, nažalost, počinjenim zločinima u BiH. Pokušaj izjednačavanja sve tri strane, što Beograd preko Banja Luke dugo nameće BiH, nažalost, prihvatili su mnogi, čak i pojedinci i određene elite u Sarajevu. No, taj primitivni pokušaj izbjegavanja bilo kakve odgovornosti, neprihvatanja presuda ne jednog nego dva međunarodna suda pravde (ICTY/MKSJ i MCJ/Međunarodnog suda pravde) i pokušaj nametanja narativa osmišljenih u Beogradu među kojima je na prvom mjestu onaj koji izjednačava sve strane, u potpunosti je propao u Ujedinjenim nacijama, bez obzira što je Vučić imao otvorenu podršku Ruske Federacije.
Raskrinkavanje
Vučićevo prenemaganje dodatno je raskrinkao, bosanskohercegovački ambasador Sven Alkalaj decidno iznoseći da Srbija štiti presuđene ratne zločince, što je izazvalo salvu reakcija i incidenata od Milorada Dodika. Bez ikakvih posljedica, naravno.
Presuda Ratku Mladiću, upravo u ovom trenutku – iako pojedinci tvrde da nema nikakvog značaja, niti će izazvati ikakve posljedice – i te kako ima težinu, pogotovu u kontekstu najavljenog, pojačanog djelovanja međunarodne zajednice na Zapadnom Balkanu. Presuda je potvrdila, kako smo rekli na početku, odgovornost srpskog rukovodstva za zločine počinjene u BiH, ali i da su počinjeni u okviru ideologije stvaranja Velike Srbije, jer Beograd jeste godinama plaćao Ratka Mladića i pomagao Vojsku Republike Srpske. Uostalom, nije Vučić slučajno “branio“ Srbiju od Suda Ujedinjenih nacija u Haagu, upravo pred Ujedinjenim nacijama.
Izrečena presuda Mladiću ponovo je podsjetila (cijeli svijet) na dešavanja devedesetih i zločine srpskih snaga, ali i ulogu Beograda, o čemu su svi veliki svjetski mediji pisali proteklih dana. Sve to otežava Vučićeve pregovaračke pozicije, jer većina poruka nakon presude, iako izrečene diplomatskim jezikom i u rukavicama, bila je adresirana upravo Beogradu (i Banja Luci) s obzirom na to da je opće poznato ko su negatori, odnosno ko ugrožava mir i stabilnost na Balkanu.
Haško nasljeđe, uz presude i hiljade dokumenata i svjedočenja, daje veliki doprinos međunarodnom pravu jer je zaustavljena politika nekažnjivosti za počinjene ratne zločine, čak i za najviše političare
Presuda Mladiću došla je u vrijeme Bidenove posjete Evropi, a nakon najvećeg „iskrcavanja saveznika“ poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, odnosno nakon vojne vježbe koju su Amerikanci u Evropi izveli sa saveznicima i NATO-om i u kojoj su učestvovale sve zemlje bivše Jugoslavije. Osim Srbije. U vrijeme kad se, kako kaže predsjednik Biden “Amerika vraća“, odnosno obnavlja svoje veze s Evropom pokidane u vrijeme Trumpove administracije. U vrijeme kad SAD najavljuju crnu listu za one koji u BiH ne poštuju Dejtonski sporazum. U vrijeme kad u BiH dolazi novi visoki predstavnik, iz zemlje koja je najjača u EU, uz svo protivljenje Ruske Federacije. U vrijeme kad je EU spremila ogroman finansijski paket pomoći za Zapadni Balkan, bez posebnih uvjeta. U vrijeme kad je u sklopu poštivanja vladavine prava Bosna i Hercegovina iz Evrope dobila jasne poruke da do 1. septembra treba spremiti paket ustavnih promjena koji će obuhvatiti, prvenstveno presude Suda iz Strasbourga. Još jednog međunarodnog suda.
Jasne poruke
Posmatrana u ovom kontekstu presuda Mladiću i te kako ima značaj i šalje više no jasne poruke. Čak i političke: vladavina prava se mora poštivati, a pogotovo presude međunarodnih sudova. Bosna i Hercegovina ima presude MKSJ-a, Međunarodnog suda pravde i Suda u Strasbourgu koje su postavile temelje pravde, s jasno presuđenim činjenicama o prošlosti, među kojima je i historijska presuda Međunarodnog suda pravde kojom je Srbija prva zemlja u svijetu proglašena krivom za nesprečavanje genocida, ali i presude Suda u Strasbourgu kojim se daju jednaka prava svim građanima BiH, odnosno potvrđuje BiH kao građanska, što zahtjeva izmjene Ustava skrojenog u Daytonu (ali ne po zahtjevima Dragana Čovića, koji podržava politiku Milorada Dodika).
Jasno je da nepoštivanje i neprovođenje presuda međunarodnih sudova u Bosni i Hercegovini Srbija nimalo slučajno godinama podržava, kao i njeni sateliti u RS, a i jedni i drugi to rade uz podršku političkih saveznika iz Rusije. I to je postalo već svima jasno, a Crna Gora je najbolji primjer u kom pravcu mogu otići “promjene“ na Balkanu ukoliko ne dođe do jačeg uplitanja Zapada koje postaje sve izvjesnije.
Presuda Ratku Mladiću još je jedan (veliki) poraz Milorada Dodika i Aleksandra Vučića i politika koje zagovaraju.
