Crne maske, stav mirno, ruke prekrštene ispod pupka i sumorna tišina. ''Gledao sam veselija pokajanja'' prokomentarisa jedan stari Podgoričanin. Još je samo falilo da prvi među jednakima, svojim karakterističnim nikšićkim naglaskom, prozbori i obrati se malobrojnom okupljenom ''narodu'' sa ''tužni skupe'', ali ga preduhitriše glasni tonovi najnovije pjesme Jadranke Barjaktarović posvećene njegovom rodnom gradu.
Slaviće i ko neće, rekla bi omladina.
Obilazak vojnih štandova i razgledanje naoružanja koje nikad ne stiže da bude isprobano jer oni isti ne dozvoliše toj istoj vojsci da vježba po gudurama crnogorskih planina. Jedan isto uporedi ovo razgledanje sa pośetom podgoričkoj pijaci mješovite robe - đe nema čega nema.
Teško je bilo očekivati da će pomenuta proslava biti na nivou i dostojna datuma i događaja koji se obilježava. Njihova sumorna lica su samo dokaz koliko je ''slavljeno'' preko volje i reda radi.
Slaviće i ko neće, rekla bi omladina.
No, od koga je - dosta je. Crnogorski građani se ljepšoj proslavi u organizaciji vlasti nijesu ni nadali.
Na drugoj strani, pod crnogorskim Olimpom, đe vječno spava najveći pjesnik ovog roda, ''desio se narod''. U organizaciji crnogorskih patriota, mimo partija, vlasti, opozicije i sakupljanja jeftinih političkih poena, iskreno, ljudski, čojski i crnogorski! Opštenarodno veselje ili kako jedan od govornika reče ''opštecrnogorski zbor''!
Opštecrnogorski zbor je stvarno bio veličanstvena institucija u crnogorskoj istoriji. Svojevrstan poduhvat direktne demokratije. Na opštecrnogorskom zboru birane su i crnogorske vladike. Na zboru, na Cetinju, od strane Crnogoraca. Ne na Vračaru kako se to radi onima koji tvrde da vuku kontinuitet iz tog vremena zborovanja. Ali, to je neka druga priča.
Hiljade ljudi, crnogorskih barjaka, omladine i starih. Crvenile su se poljane okolo izvorišta Ivan-bega, sa ponekom primjesom, slobodarske, zelene.
Crnogorci su pokazali što im znači 21. maj. Najveći datum našeg doba.
Država se veoma lako gubi, a veoma teško dobija i vraća. To najbolje znaju oni narodi koji je nemaju. To odlično znaju i Crnogorci, jer im je gotovo sto godina trebalo da je vrate na mjesto, među druge suverene države.
Zbog toga postoji razlog za slavlje, a ne za tugu. Osim kod onih kojima je toga dana, po ko zna koji put, u sunovrat pošla njihova ideologija.
Crnogorci su pokazali i prkos. Prkos anticrnogorskoj vlasti. Njihovoj nakaradnoj ''proslavi''. I pokazali da ih od tih tužnih feštađuna nije strah.
Helikopter je kružio i obigravao. Oni u njemu brojali. Odlazio, pa se vraćao. Vjerovatno iz štaba nijesu bili zadovoljni, pa se nadali da se nije omakla neka greška, umjesto jednog ''komite'' da nijesu izbrojana dvojica, pa šalji ga nazad neka proba opet. Koliko god da je bilo, bilo je dovoljno. A to dovoljno, mnogima se nije sviđelo.
Crnogorci su pokazali što im znači 21. maj. Najveći datum našeg doba.
Pjevao je kralj Nikola I Petrović Njegoš nekad iz tuđine đe je patio za rodnom grudom. Patio jer je mislio da je utihnuo hiljadugodišnji plamen sinova crnih brda. Ali se pokazalo da ih još ima. U tu čast spjevao im je pjesmu te tužne 1918. godine, posvećenu Crnoj Gori koja kaže:
''Još je živa Crna Gora,
u njoj ima još gorštaka,
u njoj ima i još ljudi,
vitezova i junaka.
Crna Gora ima srca,
ima srca i planina,
ima Boga, ima Sunce
da je grije sa visina.
Neće njena slava stara
popuznuti i nestati,
ka i prije, ka i vazda
svijetu će ona sjati.
I njen sin se ponositi
kao soko među tice,
I pjesmu će pjevat staru
na visove i litice...
čudotvornu, nepobjednu,
pjesmu duše da potresa,
i dalje će krjepost, snagu,
on dobivat sa nebesa...
jer saveznik vazda bi mu
Bog u muke i nedaće-
Bog smjelijem junacima
zamorenu moć povraće.''
Isto to su pokazale crnogorske patriote na Ivanovim Koritima tog 21. maja. Najsvjetlije majske zore.
Pokazale su crnogorske patriote da je crnogorstvo živo. Življe i jače nego ikad prije. Pokazale su svoje jedinstvo i ljubav prema Crnoj Gori.
Živi su Crnogorci! Živa je Crna Gora! Živo je crnogorstvo!
