Stati iza Danajca i prihvatit njegove darove, je u najmanju ruku ludost. Stat iza Jao-nikija, podržat nešto što on predlaže, traži neopisiv oprez. Joanikijeve misli i misaone konstrukcije su samo neuspjeli pokušaj rekonstrukcije promišljanja njegovog predhodnika, od velje milošti, zvanog Đedo.
Stati iza mog prijatelja, druga, mog sugrađanina Aleksandra Saše Zekovića uvijek i na svakom mjestu. Ako išta znam, znam da iza Sašinog predloga, stoji najsvetija od ljudskih potreba saznanja istine i oprost, ne loša namjera i pohlepa.Znam da za Sašu nema naših i njihovih zločinaca i zločina, postoje samo zločinci.
Mi bismo da se okrenemo budućnosti, da podučavamo i pričamo kako ovom narodu posla donijeti, kako ga potaći da radi za svoj, a ne tuđ boljitak
Zločin je čin zla, pohlepe, mržnje i bezobzirne osvete nedostojan čovjeka. I ja sam da se formira tijelo za preispitivanje zločina učinjenih nad ovim narodom i ovom zemljom u 20. vijeku, ali da počnemo od početka, od okupacije 1918. i zločina od kojih je sve počelo. Zašto i zbog čega, u ime česa bismo trebali zaboraviti i ne tražiti razloge za svo zlo, ubistva, progone, paljenja, mučenja ovog naroda učinjena od ruke komšije, za kojeg godinu dvije ranije krvarismo na Mojkovcu, čuvajući odstupnicu srbijanskoj soldateski i kralju dok junački, bez metka da opali, bježaše ka Grčkoj. Zašto bi ovaj narod danas imao pravo da sazna istinu o zločinima tokom Drugog i nakon Drugog rata, a nema pravo da sazna istinu o zločinima nad njim učinjenim nakon Prvog rata.
Joanikijev predlog, njegovi misaoni darovi, su puni skrivenih začkoljica, teško pojmljivih razumnom čovjeku, koje traže da se zastane i promisli, jer vuk dlaku mijenja, ćud nikad. Joanikiju nije svjetlosti, on je tama, za koju crna rupa predstavlja neopisivi jak izvor svjetlosti.
Kad prevarant predlaže, jer Joanikije nije ništa drugo, obično sve što kaže je suprotnost onog što misli i namjerava. Prevarantu i kad se omakne pa istinu izgovori u laž je pretvori. Joanikije oće da preispituje, ne sve počinjene zločine u 20. vijeku, učinjene nad ovim napaćenim cnogorskim narodom i državom, a njih je bilo i previše za puno veću zemlju i narod, već isključivo i jedino „komunističke zločine“ i to onaj dio koji njemu smeta.
Joanikije nije i nikad neće otići da održi parastos mrtvim komitama Šćepanu Mijuškoviću, Zviceru, braći Bigović, Raspopoviću, braći Bulatovićima (čiji unuk i praunuka obrnuše ćurak naopako), a koje pobiše srpski žandarmi. Neće se poklonit sjenima Božićnih ustanika ili pred Vlaškom crkvom održat opjelo Medovskim stradalnicima koji pohitaše iz pečalbe da brane Crnu Goru.
Neće ni riječ reći ili zatražit preispitivanje brojnih zločina srpske okupacione soldateske i prodatih omladinaca iz ozloglašenih „omladinskih brigada“, zadojenih mržnjom po srbijanskim kafanama, učinjenim 1918, nakon okupacije i brisanja imena Crne Gore sa geografskih karata i svjetskih država.
Po Joanikiju i koliko njemu śećanje doseže, prije 1941. ne bi zločina. Nepočinstva onih što su junaka sa Bregalnice Šćepana Mijuškovića sa bratom mu, mučili i mrtvog razvlačili, koji su majku komite Zvicera za drvo svezali da nemoćna gleda kako joj namilije, nejač sa majkom u oganj doma koji zapališe bacaju, nijesu za preispitivanje, kakvu osudu ili pokajanje.
Joanikije ne bi ni da se što preispituje ili obznanjuje, pastvu mu buni, riječi njegove u sumnju dovodi. O tom Joanikije ne bi da se zbori, njih ne spominje da mrtve miri ili im đe kakvo opijelo održi, kao što nariče nad četničkim krvnicima zločinačkog i izdajničkog kova.
Mi vjeru živimo i ne trebate nam vi da nas vjeri podučavate
Ne bi Joanikije nijednog sveštenika u sveca promovisao, koji od 1941. do 1945. bijahu u partizanskim brigadama, kako ih on iz milošti zove „crvenim“, a kojih bi više nego među njegovim dragim četnicima, o tome ćuti i ne bi da se prebraja. Za one sveštenike te su se rame uz rame sa crvenim, borili za slobodu zemlje i naroda crnogorskog, kako im dolikovaše porijeklu i tradiciji crnogorskog sveštenstva, po Joanikiju nema mjesta među svecima
Joanikije nije nepažljiv sa riječima, nije dobronamjeran, nije čovjek empatije, vjere, naprotiv u njemu su supstituisane sve suprotnosti ovih vrijednosti. Joanikije bi da istorijsku istinu o likvidiranju „Gvozdenog puka“, revidira u priču o piknik partiju na Krnovu, lijepe srpske nejači, koju Italijani, naoružaše, puškama za golf. Joanikije bi da priču o likvidaciji do zuba naoružanih četnika, koji su čekali da u zasjedi likvidiraju Sedmu crnogorsku omladinsku udarnu brigadu, cvijet crnogorske mladosti, pretoči u izmišljenu mitsku priču o strašnoj, ničim izazvanoj, pogibiji mlađane vesele srbadije iz Zetske banovine, koja kriket šćaše da igraju ali ih crveni ne puštahu.
Priču o Nertvi, Joanikije bi da pretoči u besjedu o višednevnoj ekskurziji srpske mladeži u brackoj `Ercegovini, koju zaskočiše i kaštigaše ti zli Dalmatinci iz Druge dalmatinske proleterske brigade, pripomognuti Petom crnogorskom udarnom brigadom u kojoj, na čast moju i mojih potomaka, bi mojih nabližih srodnika.
Joanikije bi da lik i djelo Jakova Jovovića, bjelopavlićkog četničkog komandanta, na što nas podsjeća spomenik na Lazinama, pretoči u priču o serpskom junaku čeličnog ili tako nekog kova koji se junački obračuna sa nenaoružanim cvijetom crnogorske mladosti. Koji je bio toliki „junac“ da su se čak i italijanski okupatori zgrozili i spriječili dalja smaknuća nevinih. Ne to nijesu bili crveni, Joanikije, to je bila crnogorska mladost, koja nije šćela saginjat glavu, ćutat na izdaju, divit se fukari, fukarluku i četničkim nepočinstvima.
Joanikije ne bi da se preispituje svetost popa Mace i popa Šiljka. Serpski sveci, koji su bili toliko milosrdni da su naročito voljeli po Pljevljima prema ženama ljubav iskazivat, što macom, što šiljkom, po čemu i nadimke dobiše, od života ih rastavljajući. Ne bi on o tome, jer je proglašenjem u svece njihova crkva sve rekla, najviše o svojoj misiji i ulozi u vremenu zla, iako sami priznaše da su samo u Pljevljima, izvršili preko 50 ubistava nevinih, najviše žena, samo zato jer su im za oko zapali. Ne zna Joanikije za suze malog Miše Janketića, velikana i barda jugoslovenskog glumišta, kad je molio svetog popa Macu da mu majku ne ubije. Ne, toga se popovi crkve države Srbije i njihov vjerni narod ne śeća, i to ne bi da preispituje.
Joanikije ne bi da se priča o 8.000 žena, đece i staraca koje iz najdubljeg milosrđa po naređenju komandanta Paja Đurišića, junaka zločinačkog kova, pobiše njegovi 1943, samo zato što ta nejač bi druge vjere i naravno što je niko ne branjaše. Ne bi o tome Joanikije da se preispituje.
Ne bi ni više nezgodni, nego zgodni Ibrahimović, što mlogo voli po inozemstvu da putuje i mirođije trguje. Ne bi ni on da kvari međuvjerski sklad pričom o zločinima nad njegovim sunarodnicima. Moglo bi ga to koštat koje funkcije, a to nije baš dobro za njegovu nacionalnu sliku i lični interes.
Joanikije bi da se pošto-poto pronađe kakvo junaštvo, a ako ne može da se nađe onda da se izmisli, isto kao što prošle godine pronađe, sudac Z. Radović, da ne rečem izmisli, nakon trineastomjesečnog vijećanja, ka da bijaše, nidajaki bog prenio trudnoću koji mjesec, da oni što priznaše učešće u državnom udaru, pogriješiše.
Mi svoje korijene znamo i ne trebaju nam vaše laži i mitovi da bismo znali ko smo, od koga i kom narodu pripadamo, kojim jezikom zborimo
Tako bi i Joanikije da, one što priznaše zločine, proglasi svecima koji su išli na piknike po šumama i gorama, šireći bratsku ljubav, špijajući, hvatajući i ubijaći, puškom, nožem, macom, šiljkom ili česa im se pri ruci nađe, svakog ko bješe druge vjere, nacije ili koji ne šćaše, kako oni oćahu.
Joanikije, a prozbori, ništa lijepo, pomirljivo ili ljubavno neće reći. On ne miri, on svadi; on ne blagosilja, on kune; on ne pjeva, on kuka; on nije predstavnik vjere, on je predstavnik političke sekte. On nije Isusov sljedbenik, on ne zbori jezikom vjere, iskupljenja i spasenja, on je suprotnost svega toga. On huli brata na brata, kuma na kuma, sina na oca ako se ne šćede njegovim imenom kazat i njegovoj crkvi priklonit.
Ne napisah ovo da bih polemisao sa bilo kim. Pišem ovo zbog Joanikija, Metodija, Dalaj Lame, Kneževića, Šaranovića, Vraneša, Lekića, Jokovića, Vučurovića, one mladeži sa crvenim kravatama i one bez njih, kad podboči lijevu nogu, zakopča puce koje samo što ne prsne ili podigne punđu i naprći usne, pa prozbori što grdno, zlo i naopako, što grđe to im srcu milije, a vjerovatno i novčaniku punije.
Pišem rad onih što se stide crnogorskog porijekla, crnogorskog imena, te su rad Mila i DPS-a, i kakvog stančića u Biogradu na vodu postali „EKO“Crnogorci, pa im milija bapska laž o serbskom porijeklu od kakva serpska junaka te se vrta sa Kosova ravna, pa se njiovim babama tješio.
Pišem da ne pomisle da su što oposlili, da su opet Crnogorce protiv Crnogoraca obrnuli, da su rabotu oposlili pa mogu natrag u Biograd pred Moskvu ili na koju koljenicu.
Nijesu i nikad neće, jer možemo i hoćemo pričat, polemisat, ne složit se oko nečesa, ali empatije prema bližnjem, Crnoj Gori i njenom narodu, pojedincu u nevolji ma kako se on zvao i koje vjere bio nikad nam neće manjkat, niti iz nas iščiljet.
Za kraj, za Jaonikija i njemu slične Metodije, ostavite mrtve njihovom spokoju, oni su pomireni, ostavite istoriju istoričarima. Puštite nas svjetovne da se bavimo svjetovnim stvarima, vi se držite duhovnog. Nastojte da kod vas navrću vjernici, a i oni drugi nevoljnici, koji mir među živima traže, mante se srpstva, jer đe kođ da ste ga vi branili, tu je srpstvo zaginulo i trag mu se utro.
Mi bismo da se okrenemo budućnosti, da podučavamo i pričamo kako ovom narodu posla donijeti, kako ga potaći da radi za svoj, a ne tuđ boljitak. Mi bismo da idemo u napredak, da se družimo sa drugim i drugačijim. Mi vjeru živimo i ne trebate nam vi da nas vjeri podučavate. Mi svoje korijene znamo i ne trebaju nam vaše laži i mitovi da bismo znali ko smo, od koga i kom narodu pripadamo, kojim jezikom zborimo.
