Komentar

Komentar

Jezičke nedoumice rodne ravnopravnosti

Zamršeno je to, što su tu dokazi o tome ko je u pravu, a ko nije? Ipak, nije to teško: samo izađite iz apsolutizacije otopljenog patrijarhata i ženomrzačke ideologije poput hrišćanske religije i hajdučkog mačizma. I nemojte se suviše uzrujavati oko nekih komičnih zahtjeva jezičkih feministkinja. Ali im odajmo poštovanje jer, u esenciji, feministkinje su - kao humanistkinje, u mnogo čemu u pravu. No, one griješe kada ekstremnom jezičkom intervencijom žele da potisnu našu leksičku originalnost i time okrnje patrijarhalnost

Jezičke nedoumice rodne ravnopravnosti Foto: UGC
Dragan Veselinov
Dragan VeselinovAutor
PobjedaIzvor

Sigurno ima više od dve nedoumice oko jezičke rodne ravnopravnosti. No, mi bismo istakli bar ove dve: prva je nedoumica oko politike Crkve - kada ona ne da da žena bude profesorka umesto profesor, i ne da da žena bude padobranka umesto padobranac; i druga - to je vidljiva nedoumica sportskih komentatora i mnogih novinara u Crnoj Gori, kada odbacuju slovensku žensku leksiku u izgovaranju prezimena žena u muškom nominativu umesto u ženskom nominativu - zbog čega Popovićeva nije više Popovićeva, već je Popović.

To novinari čine pod uticajem antigramatičke pobune jezičkih feministkinja. Ta leksika vodi poništavanju pravila da se imena i glagoli moraju složiti po rodu. Tu žene tuku žene.

Možemo razumeti da neke žene ne žele da se izgovorom njihovog prezimena bez ličnog imena (Jovanovićeva, Markovićeva) istakne njihovo poreklo po muškom pretku, već žele da se preko antigramatičke konstrukcije ,,Jovanović je rekla da ide u bioskop“ i tek preko glagola razume se da se radi o ženi. Ali, time one ne poništavaju činjenicu da su potomkinje od Jovanovića.

Iz omraze zbog porekla, ili kako one kažu, ,,pripadnosti“ muškarcu, one deformišu jasnoću govora i gramatiku. Tako ne stradava patrijarhat koga one žele da suzbiju,

već preciznost komunikacije i velika prednost slovenskog jezika gde se u startu izgovora prezimena zna da li je subjekat ili objekat radnje žena ili muškarac.

KO JE UKINUO SLAGANJE PO RODOVIMA U MEDIJIMA

Neki crnogorski novinari, lektori i lektorke su ukinuli ženski rod u izgovoru samostalnog prezimena žena. Sportski novinari su posebno oduševljeni. I u Srbiji. Novi ,,pravopis“ je rezultat neformalne saglasnosti tih lektora i lektorki, kao i pritiska grupe jezičkih feministkinja.

Ovaj ,,pravopis“ nema veze sa državnim pravopisom i narodnim govorom. Time su novinari zaveli pomodni antigramatički sleng i razveli se od književnika.

Ko odlučuje o tome da više neće u nominativu biti Popovićeve? A biće od Borke borkinja - što mi podržavamo od srca! Zbilja, ko piše nezavisni novinarski ,,pravopis“ i odlučuje da ne smemo reći Popovićeva, a smemo reći rvačica? U kom se slovenskom narodu ženska prezimena (bez izgovora ličnog imena) mogu izgovoriti bez rodnog slaganja sa glagolom? Kod Rusa, Poljaka, Slovaka, Čeha, Makedonaca, Bugara? Koliko Crnogoraca tako govori?

Da li je našim novinarima/novinarkama i lektorima/lektorkama nužno da u jednom času odluče da odbace deo naše govorne kulture i gramatike i prekinu vezu sa slovenskim nasleđem?

Što ne kažu Sereni Vilijams, Skarlet Johanson i Sandri Bulok da odbace prezimena po ocu kako bi se spasle od muške tiranije i izašle iz patrijarhata? Što to neke jezičke feministkinje ne kažu ni Nikol Kidman koja nosi i muško ime i muško prezime, ili Tejlor Svift, ili Dru Barimor? Naša prijateljica, šef odeljenja za sociologiju na Univerzitetu Bozeman u Montani, koja nosi muško ime Frenki, se nasmejala kada smo je pre 30 godina pitali da li je neko zbog toga zadirkuje. A udala se za diva iz indijanskog plemena Vrane, tako da to niko nije smeo ni da pokuša.

OBJE STRANE GRIJEŠE - MI NE?

Po nama je ishod po ,,prava“ žena na rodni jezički individualitet nepovoljno jednak kod obe strane koje smo pomenuli: nijedna strana, ni crkvena niti novinarska, nerado daju ženi da bude žena iako svaka to čini sa drugačijeg stanovišta - jedna sa reakcionarnog, a druga, paradoksalno, sa ,,progresivnog“ stanovišta kojim su se žene bacile u komunikacioni regres.

A neka i mi dokažemo da ne grešimo, već da greše te dve strane. Hm, zamršeno je to, šta su tu dokazi o tome ko je tu u pravu, a ko nije? Ipak, nije to teško: samo izađite iz apsolutizacije otopljenog patrijarhata i ženomržačke ideologije poput hrišćanske religije i hajdučkog mačizma. I nemojte se suviše uzrujavati oko nekih komičnih zahteva jezičkih feministkinja. Ali im odajmo poštovanje, jer u esenciji, feministkinje su - kao humanistkinje, u mnogo čemu u pravu. No, one greše kada ekstremnom jezičkom intervencijom žele da potisnu našu leksičku originalnost i time okrnje patrijarhalnost.

GDJE SU DOKAZI O ISTINI

Mi mislimo da dokazi o dominaciji muških naziva za profesije i imenica za ženski socijalni status pre svega leže u političkoj istoriji položaja muškaraca i žena. I u hrišćanstvu. Ti izrazi se stvrdnu u standard i izgleda kao da su večni.

Zbog toga nije uvek sa ukusom moguće bez podsmeha pretvoriti reč general u generalica. Ne vredi silovati jezik. I muške imenice sa progresom društva često postaju sveobuhvatne za sve polove. Ne znamo ni za jednog muškarca u Vojvodini koji se do sada pozvao na Zakon o rodnoj ravnopravnosti i senzitivnosti jezika kako bi svoja matrimonska prezimena poput Zorin, Dragin, Jelin, Marin, Ružin, Stanin/ić i druga, promenio u muška.

Niko se ne stidi pripadnosti po majci. Što bi žene po ocu?

Zbog toga tvrdimo da dokazi o opravdanosti savremene dopune imena muških profesija ženskim imenima ne leže jedino u prodoru žena u sva civilna i vojna zanimanja, već i u kulturnoj prihvatljivosti novih izraza koja ne povređuje trenutno etičko poimanje polne ravnopravnosti. Uostalom, ništa ne stoji jezičkim feministkinjama na putu da odu kod matičara i tamo odbace očevo prezime i nazovu se kako hoće.

Da li vredi da zbog njihovih jezičkih trauma oko porekla roditeljskog prezimena ugrozimo narodni jezik?

BIOLOGIJA I JEZIK

Mi tvrdimo i da polne biološke razlike među ljudima ne prouzrokuju nikakve ,,prirodne“ ili ,,organske“ naredbe da se profesije u jezicima moraju nazivati u muškom ili ženskom rodu. Kada bi to tako bilo, onda bi već od zore ljudskog roda postojalo i prirodno nepromenljivo društvo.

Rodnost u imenima profesija je rezultat istorijskih prilika. I otuda mi nemamo ništa protiv terminoloških dopuna: recimo, da se ženski pukovnik nazove pukovnicom.

Ali pitamo sada i sve one koji su, kao i mi, bili u vojsci: kako da ženskom vodniku uspešno damo ime? Vođica? Što da ne, reči se mogu silovat. A treneru - možda ,,trenerka“ ili ,,trenerica“?

I zbog toga, mi smo daleko više za estetiku izražavanja, za kulturu izražavanja, a manje za forsiranje pošto-poto čistog prava na dopunu muške imenice ženskom imenicom ukoliko to vodi groteski i slavi bukvalnih ekstremista. I vodi tome da okolina od nas okrene glavu. Savremeni se jezik ne može promeniti za nekoliko decenija ako je nastajao stotinama godina. Između razvoja društva i jezika leži identitet.

Teško da jezik može da pobegne ispred društva.

FEMINISTKINJE I KOMUNISTKINJE

Dugo su žene čekale na pravdu. Na Zapadu posebno, a kod nas kraće, jer ih jugoslovenski komunisti nisu u tome sprečavali. Evropski komunisti i socijalisti su u mnogo čemu bili nadahnuće za feministički pokret na Zapadu u 20. veku zbog apsolutizma ženske društvene ravnopravnosti - iako nisu u svemu uspeli.

Ali su komunistkinje bile bespoštedno bolje od savremenih jezičkih feministkinja jer su udarile u centar, a ne u svog oca. One su znale da je glavnu ideološku potporu evropskom patrijarhatu tokom 2.000 godina dalo hrišćanstvo doktrinom pada čovečanstva zbog krivice Evinog greha, i gde je njenim rođenjem iz Adamovog rebra opravdavano muško poreklo ženskih prezimena.

I one nisu dekadencijom jezika htele da podižu svoj stepen ravnopravnosti sa muškarcima. Nijedna druga patrijarhalna ideologija nije proizvela veće traume ženama od hrišćanstva.

A neke jezičke feministkinje, uprkos tome, vezuju maramu na glavu i nedeljom odlaze u crkvu, tamo fetiški ljube ikonu i popu ruku, i stoje pokajnički iza muškaraca. I nose ropski lanac krsta oko vrata. I stavljaju gvozdeni prsten na venčanju kojim su stari Rimljani okivali svoje neveste. Hrišćanstvo je to preuzelo. A u ponedeljak ne napadaju Boga Oca, već rođenog oca. To su preuzeli novinari.

ZAKON JE NIJEM

I da budemo odmah potpuno otvoreni: u Crnoj Gori ni Zakon o rodnoj ravnopravnosti iz 2015. godine kao ni Zakon o medijima iz 2020. godine ne rešavaju pitanje rodnog jezičkog progresa, i stoga oni ne daju za pravo ni Crkvi niti novinarima da se na njih pozivaju, bilo da ih odbacuju, bilo da ih sektaškim jezičkim feminizmom tumače.

Pomenuti zakoni se na jezičku ravnopravnost predmetno uopšte ne odnose iako ga ,,duhom“ blago obuhvataju. A čak se Zakon o rodnoj ravnopravnosti iz 2015. godine neuspešno nosi sa pojmovima o polovima, jer u članu 1 najavljuje više polova od tradicionalnog muško-ženskog, dok se u članu 7 izričito vratio na samo muško-žensku razliku. On u članu 7 ne uočava psihološki transrodne ljude niti ljude operaciono promenjenog pola.

Crnogorski zakon još uvek ne razlikuje biološki od socio-psihološkog pola.

ŠTO KAŽU DVIJE AKADEMIJE, A ŠTO CRKVA KORISTI

Žučne rasprave oko ,,rodno senzitivnog jezika“ su kod nas krenule svršetkom prošlog milenijuma.

U Srbiji su se posebno umnožile posle 2021. godine kada je u Beogradu usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti koji delom pominje i jezik. Ali ga ni ne zahvata, jer mu nedostaju operativni primeri, uredbe i pravilnici o primeni, dok je novinarskom praksom zavladala moda sa feminističkim slengom.

Zato je ovom zakonu Srpska pravoslavna crkva lako i objavila rat. I on nije besmislen ukoliko se misli da Crkva njime nije podstakla otpor antigramatičkoj praksi. Kod toga ona nailazi na pozitivni odjek, ali Patrijaršija ne napada Zakon o rodnoj ravnopravnosti toliko zbog nagle antigramatičnosti novinara, već ga napada zbog doktrinarnog straha da muško-ženska ravnopravnost može da razori njenu misionarsku crkvenu ustavnu strukturu i patrističku doktrinu hrišćanstva. To ona ni za živu glavu neće pomenuti u javnosti. O tome malo kasnije.

Crkva sledi neke od odredbi Odbora za standardizaciju srpskog jezika koji su 1997. godine osnovale Srpska akademija nauka i umetnosti i Crnogorska akademija nauka i umetnosti (i druge ustanove). Mi nećemo ulaziti u neke nacionalističke odredbe ovog odbora kojima je on, recimo, negirao narodima u delovima našeg govornog prostora da upotrebljavaju dvoazbučno pismo - ali hoćemo da istaknemo sledeći stav ovog odbora od 17. februara 2003. godine koji je čiste gramatičke prirode:

,,Apsolutno je nedopustiva i protivna standardnojezičkom sistemu praksa naknadno uvedene ‘nepromenljivosti’ prezimena ženske osobe (tip: To je izjavila Pešić). Apsurdnost je takve pojave i u tome što se upotrebljeno prezime muške osobe ne može nikako preneti u druge, zavisne padeže (ne može se nikako reći - To smo čuli od Jovanović)“.

I ovaj odbor dalje ukazuje: „Posebno treba naglasiti da se u savremenom srpskom standardnom jeziku dvojstvom oblika tipa Jovanović-eva…ne markira poreklo ženske osobe po kriterijumu pripadnosti bilo ocu bilo mužu, jer ta semantička razlika danas nije aktuelna. Takvo razlikovanje nije samo u neskladu sa sociološkim statusom savremene žene (koju ne treba označavati kao osobu što pripada nekome)“.

Mi se sa ovim stavovima slažemo - ne i sa upotrebom termina „sociološkim“.

Ipak, možda drugi stav iz gornje izjave može biti sporan kao procena savremenog navodno široko prihvaćenog neposesivnog shvatanja muškog prezimena žena. Možda u tome ima istine, ali ako se vratimo na Serenu Vilijams i Nikol Kidman, onda ubedljivost ženskih patnji zbog očevog prezimena slabi.

PRIRUČNIK I SAMOVOLJA

Nama nije poznato da li je posle 2003.godine neka filološka ustanova u Crnoj Gori ustala protiv ovih iznetih gramatičkih odredbi i preporučila lektorima i lektorkama da krenu protiv njih u medijskom sektoru na pravopisno nasilje nad deklinacijom ženskih prezimena.

Mi podržavamo težnju ženskih političkih pokreta za prilagođavanje našeg jezika rastućoj ravnopravnosti žena, ali smo protiv toga da taj neophodan i istorijski tok zapadne u deformaciju lingvističkog bića crnogorskog i srpskog jezika.

Poziv za sakaćenje gramatike crnogorskog jezika nismo pronašli ni u pro-briselskom Priručniku za rodno odgovorno novinarstvo, koje je sačinilo podgoričko Ministarstvo za ljudska i manjinska prava 2022. godine pod patronatom Evropske unije.

Mi pozdravljamo pokušaj grupe istraživača angažovanih od ovog ministarstva da daju doprinos novom koraku. Njihovo rodno „ogledalo“ o ontici crnogorskog društva tek čeka da bude jasno zrcalo. Tome bi u sledećem pokušaju da se novinarima upute rodna uputstva za pisanje svakako doprineo napor da se konsultuju Akademija, Univerzitet - posebno filozofi, istoričari, Fakultet političkih nauka i Pravni fakultet, zatim nezaobilazni Fakultet za crnogorski jezik, Crnogorski PEN centar, Udruženje književnika Crne Gore, teorijski antro-onomastičari, teorijski filolozi, teoretičari istorije braka, teoretičari kulture i umetnosti.

Zašto i Ministarstvo prosvete nije stavilo svoje ime iza priručnika Ministarstva za manjine? Spaslo se. Tako se novinarima prepušta deduktivna samovolja u tumačenju „jezičke inkluzije žena“ koja bezrazložno završava kako u slomu gramatike divnog crnogorskog jezika tako i u ekstremnoj negaciji dugovekovne govorne kulture Crnogoraca.

CRKVA NAPADA

U Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu je 16. januara održan, pod organizacijom Srpske pravoslavne crkve i nacionalističke uprave Matice srpske iz Novog Sada, skup autora za „Srpski identitet, srpski jezik i Zakon o rodnoj ravnopravnosti“. U Narodnoj biblioteci?

Okupio ih je ovaj rodni zakon, iako je donet još 2021. godine, ali je zato stupio na snagu u vezi muško-ženske jezičke ravnopravnosti tek 1. januara ove godine. Inače, on ne daje nikakva direktna uputstva kako bi trebalo da se nazovu profesije i socijalni statusi u muškom rodu - preimenovani u ženski rod.

Nije ovaj zakon ni naglašeno pro-ženski. Crnogorski je više takav. On jednostavno načelno zahteva da se izradi 10-godišnja strategija polne ravnopravnosti ljudi bez rodne diskriminacije i nalaže da se za njegovo sprovođenje izradi pet dvogodišnjih državnih „akcionih planova“ za državne ustanove, za sve privredne i građanske ustanove - i za sve ljude.

Do sada nije ništa učinjeno na tome i niko još zbog toga nije kažnjen. Nema tu ni operativnih uputstava za novinarstvo, pominje se „informaciono društvo“ i „javno informisanje“ sa frazama o zabrani diskriminacije, vređanja i štetnih predrasuda. Nijedna stranka nije do 1. januara 2022. godine donela obavezna akta o pravilima unutrašnje polne ravnopravnosti niti se to vidi kod lokalne samouprave. Već je dve godine ovaj zakon mrtav.

Zašto onda galami protiv ovog zakona patrijarh Perić i horovi njegovih saveznika - čega se oni boje? Zašto se nacionalisti sa verskim identitetom i verski fanatici boje žena i njihove ravnopravnosti kod nas? A zašto na ovom nacionalističkom skupu svečano učestvuje i socijalistička ministarka prosvete u Vladi Srbije dajući posredan pristanak na opoziv zakona iz 2021. godine za koji je tada njena partija glasala?

ODGOVOR

To je stoga što hrišćanska crkva difamijom žene brani njenu doktrinarnu krivicu za Adamov pad i osuđuje je za pad Adamovog čovečanskog poroda u greh.

Smejete se? Ne čini to više svaka crkva, mnoge protestantske denominacije su to napustile, kao i mnogi katolici. Jer, to je već odavno postalo komično naivno. Ali to je srž patrističke interpretacije Isusove ideologije bez koje bi pravoslavni kler morao da napusti svoje zanimanje. Žene kod pravoslavnih čiste trotoar ispred crkve, a popovi obrednim čarolijama paze da se narod ne otrgne od njih i drsko pobegne na humanisitičku ravnopravnost svih ljudi i demokratski politički sistem.

U stvari, patrijarh brani polnu segregaciju u Crkvi gde jedino muškarci mogu biti biskupski upravljači ovom organizacijom i jedino oni mogu biti sveštenici sa pravom izvođenja liturgijskih obreda. Po Zakonu o rodnoj ravnopravnosti to bi moralo da se promeni - sem ako se ne donese zakon o izuzeću Crkve od zakona. Ovaj Zakon o rodnoj ravnopravnosti generalno zabranjuje polnu profesionalnu i statusnu segregaciju u društvu. Time ovaj zakon „gađa“ i Crkvu.

Kako će to Patrijaršija da izbegne? Pokušaće da to izvede bukom i napadom na ceo zakon žrtvujući time i sva ostala inherentna prava žena koja se odnose na njihovu ravnopravnost. I verovatno će biti Crkva i izuzeta, jer je ona neophodna nacionalističkoj vladi u Beogradu sve dok ova bude vodila politiku svetosavske ekspanzije na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Kosmet.

Uostalom, u „pravoslavnoj“ Grčkoj, Rumuniji i Bugarskoj, ovakav zakon još nije donet iako su one u EU. A rodna ravnopravnost se kod njih brani paragrafima u ustavima i pojedinačnim planskim zahvatima tamošnjih vlada bez napada na Crkvu.

A NACIONALISTI, ZAŠTO SU ONI PROTIV?

To je prosto. Cela nacionalistička mitomanija je zasnovana na muškim guslama i tu za žene nema mesta . Ne može „cara Lazu“ da zameni „carica Milica“ . Nije ona ratni komandant za širenje Srbije. Srbija jeste žena, ali je ta žena sa muškim mačem.

Naš srpski nacionalizam ne podrazumeva ravnopravnu žensku ulogu u državi koja je u permanentnom poluratnom i ratnom stanju. Ženska neravnopravnost kod nas ima sve manje veze sa starim patrijarhatom pod kojim su žene bile kućanice. Žene su sve manje pralje nogu svojim muževima, ali ratni nacionalizam ih drži u drugom redu. Žene katastrofalno greše kada odlaze u crkvu i kada uspaljeno učestvuju u nacionalističkoj histeriji da bi poboljšale svoj položaj u društvu .

Crkva i nacionalizam prisiljavaju žene kod nas da se bore za niži nivo ravnopravnosti od mogućeg: srčano se bore za ženske imenice makar to često užasno i podrugljivo zvučalo.

Jezik je glavno blago nacije i mora se čuvati od iskušenja da se menja bez estetike govora i bez sazrelog kulturnog trenutka za promenu. Ali su i te kako u pravu svi oni koji zahtevaju odbranu žena od ženomrštva uobraženih mačista i popova, od batina svojih muževa i partnera, od uličnog kriminala, od diskriminacije na poslu, od neukusnog dobacivanja na ulici, od pipkanja kada se ženama ne pipka, od zabrana na promenu mode, od govornog ponižavanja i osporavanja inteligencije.

Mi smo na njihovoj strani iako se, možda, mnoge sa nama neće slagati.

Portal Analitika