U mojoj ulici rastu jaseni. Mlada stabla, povisoka, lelujave srebrnasto-zelene krošnje tek stasale, i lijepi nježni miris bijelih cvjetića. Drveće za maj. Drveće za lijepi gradski kvart.
U mojoj ulici rastu i djeca. Raznovrsna. I ona u cvatu. Dok ih gledam, pitam se ko je tu djecu rodio, ko ih vaspitava, koju školu pohađaju... Jesu li srećna? Da li se sreća može naučiti i, ako može, kako se to radi? Ili je patetično govoriti o sreći?
U mojoj ulici žive, naravno, i odrasli ljudi. Gospođe i njihove nanizane, markantne godine jure zajedno do pijace i nazad; pa gospoda smrknutih lica sa ukrštenim obrvama - kao da među njima kriju tajnu nedokučivu nama običnima i nemuževnima; mlade djevojke sa ostaralim grudima i nogama; nespretni mladići u rasparenim trenerkama i sa „kvotama“ u rukama, samo oni znaju zbog čega zabrinuti... Niko nema osmijeh, niko nema glas... Češće se čuju svrake i golubovi negoli ljudi.
U mojoj ulici ne živi niko poseban. Bar ne dovoljno poseban. Niko drugačiji. Svi smo isti, ujednačeni i u manama, kao da su nas pijani vajari u istim kalupima izlivali. I bilo ko od nas može da stane nasred trotoara ili uz ćošak zgrade i bude spomenik. Na sat ili dva, ili na cio dan. Niti bi ko doma primijetio da fali, niti bi ko na ulici uočio da tu stoji.
Mislim: o, kako je grdno bit' čeljade iz kvarta! Iliti čovjek.
U jednom takvom nizu nevesele djece, mladića okolo parkiranih automobila, gospođa sa karminima na licu i kučićima na povezu, na kraju same ulice, na klupi koja je preživjela djetinjstva nas ukalupljenih i, evo, doživjela naše godine, sam i sa novinama u rukama, sjedi moj dragi prvi urednik. Čovjek veselog imena.
Otkud on u našem kvartu?
Jasen krošnjom pravi hlad i moj urednik mirno čita novine. Konačno neko poseban.
Radost susreta sa Učiteljem u stanju je da razagna omorinu, da otvori put sunčevom zraku, da natjera jasenove listiće na igru. Sa njim se da o svemu razgovarati. Pitam ga o sreći. Kako neću kad ima veselo ime. Tvrdi da je sreća vezana za druge ljude u istoj mjeri u kojoj i nesreća. Pitam ga, zato, o ljudima. Kaže da pamti neke izuzetne. Tu je imao sreće - upoznavao je i razgovarao često baš sa takvima. Pisao o njima. Eeeh...
I, kako to obično biva pri slučajnim susretima, razgovor vodi nas, a ne mi razgovor. Ljudi, ljudi, ljudi... Ogovaram pred njim komšije, opisujem mu njihove navike, lajem o svakom ponešto. Smijeha radi. Veselo ime mog urednika uveseljava i dan koji mi bješe počeo nervozno - i On se prisjeća nekih svojih poznanika, kolega, komšija. Nalazimo da su kalupe za ljude iz našeg kvarta, pijanci sigurno koristili i za izlivanje onih njegovih. Tražimo poklapanja: njegov komšija, kad laže, spušta lijevo rame na poseban način - moj komšija ukrade sijalicu sa stepeništa i zaviče na djecu koja protrče dva sprata niže... Jedan njegov tvrdi da „zna kako će se sve ovo (?) završiti“, a moj ubjeđuje sve u zgradi da „zna kako je sve ovo počelo“. Obojici im se „javilo“.
Pa, dobro - velim - ko su izuzeci? Bili su, otišli - odgovara. Zatim mi, sasvim drugačijeg izraza na licu, priča o kontraadmiralu Vladimiru Baroviću... potom pominje komandanta garnizona u Kumboru Krsta Đurovića... Prvi se ubio, drugog su ubili. Ni jedan ni drugi nijesu mogli ćutati, a kamoli kleknuti. Nijesu mogli ratnom srećom po hrvatskom narodu i gradovima, uprkos ogavnoj hrabrosti „naših“. Dvije kapi čistog zlata u ludoj i sramotnoj alhemiji rata.
Jedna smrt i još jedna smrt. Ima nešto u tim urednicima: njima je i smrt tema. Ja bih da se vratimo na onoga komšiju iskrivljenog ramena ili, bar, na sijalicu koja fali na mom stepeništu, a, glupača, sve mislim: kako je dobro, kako je, u stvari, cool biti čovjek.
Jeziva pomisao! Strašna! I da mi to učini moj rođeni prvi urednik?!
Ni jasen nad našim glavama, ni ta sjenka što nam pokriva ramena, ni sjećanje na stare, dobre novine za koje smo radili, ni neki poseban datum, ni mrtva ptica iza klupe, ni makar čamčić od kartona... ništa nije podsjetilo mog urednika na tu dvojicu onojugoslovenskih oficira i moreplovaca do kontrast sa ukalupljenima, sa ovima kojima se s vremena na vrijeme ponešto „javlja“. Kontrast rađa teme i kod urednika veselih imena. Možda je i to sreća: sjetiti se čovjeka.
Moj urednik je kasnio na dogovoreni sastanak. Odlazi. Sjenke jasenovog cvijeća preskaču preko njegove glave i padaju mu po plećima. Eno, gospođe sa kučićima kreću u šetnju, huči auspuh starog automobila; jedna mačka se budi nasred kioska za palačinke, spomenici iz naše zgrade izlaze u grad... Moja se ulica vraća u prvobitno stanje. Bez ičeg i bez ikog posebnog.
U mojoj ulici rastu jaseni... dobro, nije baš ulica - samo kružni tok pred zgradom. U mom kvartu rastu djeca... dobro, de, nije pravi kvart. Nije ni grad. Kad razmislim, nije ovo ni moja država - samo jeziv kontrast jednom snu.
I, ako ćemo pravo, nijesam sigurna ni da su ovo jaseni...
