Kroz prozor jedne od silnih baraka u Skoplju, skarabudženih nakon zemljotresa, dječak velikih očiju gledao je kako Dragoljub Đuričić udara bubanj. Za dobru probu potreban je i savršen fokus, još ako ste bend kao Leb i sol... Ipak, Dragoljub ga nije otjerao.
Dječak sa prozora
Nekih deceniju i po kasnije, publika Venecijanskog filmskog festivala poklanjala se pred svojim novim Zlatnim lavom. Usred rata, film „Prije kiše“ Milča Mančevskog propovijedao je strašnu i predivnu balkansku bajku, o jednom krugu vremena što nikako ne može biti pravilan... A to cijelo čudo postmoderne nosila je muzika benda Anastasia. Negdje napola izvođenja one glavne teme, što niz leđa spušta ledene graške sa Šar planine, Dragoljub Đuričić je shvatio... Kompozitor Zlatko Origjanski bio je onaj dječak sa prozora...
Priča o dječacima. Sa jednim muzičkim početnikom, anonimusom - Đuričić je, otprilike 1986, želio nesvakidašnji muzički instrument. Samo bubanj i glas. Eventualno megafon, u rukama momka kojeg će Jugoslavija upoznati kao Ramba Amadeusa. I koji je sa sličnog megafona, u studiju Televizije Titograd, prorokovao „Kataklizmu komunizma“, samo tri godine kasnije.
Bubnjarima, a pogotovo Dragoljubu, priliči da spomen njegovog muzičkog puta bude katalog drugih ljudi - koje je uzdizao, inspirisao, koji su se na njega u nekom važnom trenutku oslonili. Ipak, i tri sedmice nakon smrti, ostaje utisak da je, spram spominjanja one neugasive iskre, radosti života i energije – šira slika izostala. A bilo bi dovoljno samo hronološki nabrajati, sa kim je, kada i kako, sarađivao i stvarao.
Transfer u Skoplje
Prvo je bio basista. Imao je 15-16 godina kada je osnivao VIS Krune. Biserki Vuković bilo je nezgodno da u mini-suknji bude za bubnjevima. I jedan kavaljerski momenat tako je tinejdžeru Dragoljubu odredio put života. Sa 16 je godina već bio u bendu Veritas, jednim od rijetkih koji je tada u Crnoj Gori svirao autorski rok.
Sa 22 – beskućnik. Postelja klupa ispod beogradskog mosta, negdje krajem avgusta 1975, na ljeto kada je namjerio da uspije na muzičkoj sceni glavnog grada.
Najluđa noć. Samo dvije i po godine nakon one beogradske klupe. Hotel „Palisad“ u Zlatiboru i prilika da se malo novogodišnje pop-rok radosti servira za, već umornog i bolesnog, Josipa Broza. Pred Titom, uz Dragoljuba u bendu, te noći bio je i Zoran Leković, zlatni dječak jugoslovenskog popa. I, pazite sad – Snežana Đurišić.
Koliki je bio jugoslovenski rokenrol krajem sedamdesetih, svjedoči možda najbolje da su ugovori muzičara bili poput fudbalskih transfera. Dragoljubu je bilo namijenjeno mjesto u Parnom valjku; ugovorom garantovani plata i stan u Zagrebu... Praktično u noći odluke, stigao je Vlatkov poziv. I pravac Skoplje, Leb i sol. Makedonija, za bilo kog rokera tog vremena potpuno iracionalan izbor. I bio bi, da Đuričić nije imao, u palicama i pod prstima, već spremne nekih ludih 11 osmina...
Epicentar karijere
I tek sad može ona nabrajalica. Negdje 1977. u grupi Mama Co Co sa Dadom Topićem. Godinu kasnije na turneji ,,Putujući zemljotres“, prvi put uz superzvijezdu Zdravka Čolića. Pa nekoliko godina u YU grupi, na ploči „Samo napred“. Pa četiri ključne ploče i pola decenije u Leb i solu; pa od jeseni 1985. u niškom Kerberu i još četiri kultna albuma.
U međuvremenu, dio ekipe koja je lansirala prvi projekat Dejana Cukića. I bubanj u Alisi, kada je bend servirao onaj nezaboravni album („Da li si čula pesmu umornih slavuja“). Pa ploča sa Srđanom Šaperom iz Idola...
I 1987. kao epicentar karijere. Sa Firčijem, bubnjarom Ekatarine Velike, potpuno lud projekat: da na udaraljkama izvedu niz obrada. Uglavnom Bitlsa. I sve u slavu sedam decenija Oktobarske revolucije! Naravno da je zvučalo perfektno. Tako je Dragoljubu moglo biti...
