Mladi sa intelektualnim smetnjama i njihove porodice suočavaju sa se specifičnim tipovima diskriminacije o kojima se vrlo malo ili nimalo zna u društvu, a rijetko govori u javnosti.
Zbog intelektualnih ograničenja, ova OSI populacija nema mogućnost da vodi društveni život kakav imaju druge OSI kategorije kako u pogledu zaposlenja, tako i društvene prihvaćenosti u javnom životu.
Kako se promjene uvriježenih stavova i stereotipa u našem društvu odvijaju sporo, krajem prošle godine NVO „Pružite nam šansu“ iz Podgorice krenula je u realizaciju multidisciplinarnog projekta „I ja sam tu” koji je osmišljen sa ciljem da mladi iz OSI dobiju priliku da, kroz različite aktivnosti, izraze svoje potrebe i prevaziđu negativne emocije nastale usljed pretrpljene diskriminacije.
U razgovoru za Portal Analitika, koordinatorka pomenutog projekta Nada Šćekić navodi da su svi segmenti ,,I ja sam tu” realizovani na kreativan način, koji je dao priliku mladim OSI da budu aktivni akteri u borbi za poštovanje Antidiskriminacionog zakona, da iskažu talente i podijele ih sa javnošću, kao i da se tokom tog procesa edukuju i uživaju u druženju.
„Kroz art terapiju postali su umjetnici koji kreiraju umjetnička djela, a njihovi radovi predstavljeni su na online izložbi „Svijet bez diskriminacije” na Fejsbuk i Instagram stranici Udruženja“, kaže Šćekić.
Kroz rad sa fizioterapeutom, dodaje, radili su na fizičkoj spremnosti i usvajanju stonoteniskih vještina sa uspješnim stonoteniserima.
„Takođe, uz podršku specijalnog pedagoga i psihološkinje podstaknuti su da otvoreno iskažu prethodna iskustva ili doživljaje iz svakodnevnog života koji su vezani za diskriminaciju, a koja su ostavila na njih emocionalni trag u vidu smanjene komunikacije i kreativnog potencijala, ali i fizičke pasivnosti”, navodi Šćekić.
ŽIVOTNE PRIČE U FILMSKOJ FORMI
Kroz realizaciju grupnih i individualnih tretmana sa stručnim timom, iskustva OSI pretočena su u scenarija na osnovu kojih je snimljeno šest kratkih filmskih životnih priča.
Teme filmova su, kaže Šćekić, zapravo životne priče glavnih glumaca o doživljenoj diskriminaciji koja je na njih ostavila najviše traga.
Nebojša govori o osjećaju usamljenosti po završetku škole, Andrija nije mogao da upiše nijednu fudbalsku školicu, iako je talentovan za taj sport, Milan nije uvijek bio pozivan na porodična okupljanja, Jovana i njena majka žele da slobodno vrijeme provode svaka u krugu svojih prijatelja, a Marko da živi od svog rada, dok Petar osjeća tugu i usamljenost jer nema drugare iz kraja.
“Na početku su bili zatvoreni, ali uz pomoć specijalnog pedagoga i psihološkinje su podijelili svoje priče od kojih je napravljen odabir tema za snimanje. Zadovoljstvo učesnika finalnim pričama je opravdalo sav uloženi trud jer su direktno učestvovali u kreiranju scenarija, uvježbavanju „glumačkih“ dijaloga i procesu stvaranja”, ističe Šćekić.
Objavljene priče, kaže Šćekić, na društvenim mrežama i Jutjubu imale su dobar odjek u javnosti. Dodaje da im se i javio jedan poslodavac koji je izrazio želju da stupi u kontakt sa Markom u vezi zaposlenja.
“Na tri televizije tokom gostovanja premijerno su emitovane Jovanina, Markova i Petrova priča. Broj pratilaca na društvenim mrežama se povećao, kontaktirali su nas građani iz različitih gradova Crne Gore kako bi nam prenijeli utiske da su priče kod njih izazvale jake emocije. Cilj projekta je ostvaren – naši glumci su ispred kamera podijelili sa javnošću svoj problem, ponudili rješenja i jasno i glasno tražili pravo na život bez diskriminacije”, kazala je Šćekić.
DISKRIMINACIJA I U ZDRAVSTVENOM SISTEMU
Prema riječima izvršne direktorke NVO "Pružite nam šansu", Danijele Prelević mladi sa intelektualnim i kombinovanim smetnjama suočavaju se sa diskriminacijom na svakom koraku, počev od neprihvaćenosti od šire porodice, okruženja u kome odrastaju, pa sve do nemogućnosti da se zaposle.
“Specifični vidovi diskriminacije se ogledaju kroz oblasti socijalne zaštite, zdravstvenog i obrazovnog sistema, kao i sistema zapošljavanja. Iako im po Zakonu pripada novčana nadoknada po osnovu lične invalidnine, jer spadaju u kategoriju osoba koje nijesu u mogućnosti da se samostalno staraju o sebi, veliki broj osoba sa intelektualnim smetnjama nijesu ostvarili ovaj vid podrške”, kaže Prelević.
Dodaje da u zdravstvenom sistemu ova kategorija OSI nije adekvatno prepoznata, navodeći da iz tog razloga u našem sistemu postoji izrazito mali broj eksperata defektološke struke koji su im najpotrebniji tokom odrastanja i zrelog doba, kako bi u što većoj mjeri razvijali potencijale i vještine potrebne za svakodnevni život.
„Tokom obrazovanja ova kategorija lica sa invaliditetom susretala se sa nedovoljno prilagođenim individualnim programima rada, zbog čega nijesu bili u mogućnosti da razviju potencijale tokom osnovne i srednje škole u JU Resursni centar „1. jun“. Najveći nivo obrazovanja za ovu kategoriju je III stepen (pomoćni radnik za kuvara, pekara, obućara), a tokom školovanja imaju mali broj časova praktične nastave. Iz tog razloga po sticanju diplome ne mogu naći zaposlenje jer ne zadovoljavaju zahtjeve tržišta rada”, pojašnjava Šćekić.
ZAŠTIĆENE RADIONICE KAO RJEŠENJE
Rješenje ovog problema, kako ističe Prelević, vidi u otvaranju zaštićenih radionica koje bi bile mjesto za adekvatne obuke i zapošljavanja ovih lica.
Po završetku srednje škole, napominje, veliki broj njih ostaje u kućnom okruženju bez mogućnosti da nastavi sa aktivnim društvenim životom. Usamljenost, tuga zbog nemanja prijatelja van porodice, nemogućnost napretka i učenje novih stvari, kako dodaje, postaju njihova svakodnevica.
„Zbog umreženih stereotipa koji se u našem društvu teško mijenjaju oni najčešće sebe doživljaju kao „nedostojne“ i „nevidljive“ osobe koje ne zaslužuju pažnju i treba da budu sakriveni od javnosti. Jedini izlazak i društveni život imaju u boravku u Udruženju „Pružite nam šansu“, koje već dvije godine ima licencu za pružanje usluge Dnevnog boravka za djecu i mlade. Iz ovih razloga realizujemo niz aktivnosti kroz projekte u kojima jačamo njihovo samopouzdanje, javno govorimo o njihovim potrebama i mogućnostima, a sve u cilju poboljšanja njihovog položaja i veće vidljivostu u društvu”, pojašnjava Šćekić.
POMOĆ RODITELJIMA
Osim za borbu protiv diskriminacije, ovo Udruženje nastalo je i kao jedan vid pružanja pomoći i roditeljima lica sa invaliditetom kako bi lakše prevazišli sve probleme koje život nosi kroz periode odrastanja.
„Porodice koje imaju OSI člana prvo treba da se suoče i prihvate invaliditet svog djeteta. Od trenutka prihvatanja oni počinju da žive živote svoje djece, zanemarujući lične potrebe i želje. U velikom procentu djecu odgajaju samohrane majke, dok u očuvanim porodicama uglavnom jedan roditelj radi, a drugi je potpuno posvećen podizanju djeteta”, kaže Prelević.
Dodaje da Udruženje ima dobru saradnju sa državnim i lokalnim institucijama koje se bave ovom problematikom, ali se i dalje finansiraju isključivo kroz projekte.
“Stalna neizvjesnost da li će biti dovoljno sredstava da našim korisnicima možemo garantovati kontinuiran rad cijele godine sa stručnim timom koji čine psiholog, defektolog, specijalni pedagog i fizioterapeut je ono što je najveći problem Udruženja. Rješenje vidimo u uspostavljanju modela kontinuiranog finansiranja licencirane usluge Dnevnog boravka”, poručila je Prelević.
