Iako ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović pokušava da ubijedi crnogorsku javnost da sistem nije zakazao, sagovornik Standarda, penzionisani visoki funkcioner Uprave policije Ekan Jasavić, ocjenjuje da upravo serija ubistava i propusti institucija pokazuju suprotno – da bezbjednosni sektor hronično ne funkcioniše i da je krajnje vrijeme za hitne kadrovske i sistemske promjene.
Jasavić u razgovoru za Standard ističe da je odsustvo političke i institucionalne odgovornosti u ovom sektoru nedopustivo i da građani s pravom strepe za svoju budućnost. On upozorava da učestale likvidacije i nerazjašnjeni atentati pokazuju ne samo nemoć policije, već i duboku krizu u funkcionisanju države.
42Koliko je u posljednje vrijeme bezbjednosni sektor zatajio, s obzirom na nedavne pokušaje ubistava i ubistvo osoba nad kojima je ranije bio pokušaj atentata?
Jasavić: Nedavni događaji, uključujući višestruke pokušaje ubistava i smrt osoba nad kojima je ranije već bio izvršen pokušaj ubistva, ukazuju na duboke sistemske nedostatke u bezbjednosnom sektoru. Jasno je da postoje ozbiljni problemi u kadrovskoj popunjenosti, posebno u organizacionim cjelinamakoje se bore sa organizovanim kriminalom. Osim toga, koordinacija između različitih sektora unutar policije, kriminalističke službe i drugih službi javne bezbjednosti nije dovoljno efikasna, što dovodi do spore reakcije na prijetnje i nemogućnosti preventivnog djelovanja. Ovi slučajevi pokazuju da raniji počinioci teških krivičnih djela nisu adekvatno procesuirani, što omogućava eskalaciju nasilja i tragedija, koje bi se mogle spriječiti da je policija efikasnija. Ovo nije pitanje dnevne politike, već ozbiljan izazov organizacije i funkcionisanja institucija koje bi trebalo da štite građane. Sve ovo ukazuje da je sektor bezbijednosti ne funkcioniše, te da je ovaj sektor u slučaju dvostrukog ubistva na Cetnju zakazao, kao i više puta do sada. Ova poslednja ubistava na na Cetinju su poslednji alarm za hitne kadrovske promjene u ovom sektoru.
Kakve poruke šalje država i policija kada se ovakvi slučajevi dogode, kako u Podgorici, tako i na Cetinju?
Jasavić: Kada se dogode ubistva i pokušaji ubistva, posebno u gradovima poput Podgorice i Cetinja, način na koji menadžment sektora bezbijednosti predstavljaove događaje, često šalje pogrešne poruke javnosti. Česte izjave koje prebacuju krivicu na prethodnu vlast ili koje naglašavaju da je istraga u toku, umjesto da pružaju jasnu informaciju o konkretnim mjerama koje se preduzimaju, stvaraju utisak neodgovornosti. Građani tako stiču osjećaj da država ne prepoznaje ozbiljnost problema i da se sistem ne prepoznaje i ne djeuje preventivno premastvarnim prijetnjama organizovanih kriminalnih grupa. Transparentna, odgovorna i pravovremena komunikacija, zajedno sa konkretnim akcijama i rezultatima istraga, ključna je za obnavljanje povjerenja i osjećaja sigurnosti u društvu, što danas nažalost nije slučaj, zbog čega se građani opravdano osjećaju ugroženo.
Kakvu poruku policija šalje nakon dva masakra na Cetinju?
Jasavić: Masovni zločini koji uključuju ubistva odraslih i djece, a za koje do danas ne postoji konkretna odgovornost unutar bezbjednosnog sektora, šalju izuzetno zabrinjavajuću poruku javnosti. Građani dobijaju signal da institucije nisu u stanju da prepoznaju i efikasno reaguju na prijetnje, niti da sankcionišu odgovorne. Odsustvo konkretne odgovornosti dodatno podstiče osjećaj nepoverenja i straha, jer javnost vidi da odgovornost objektivna i subjektivna u sektoru bezbijednosti ne postoji, što ozbiljno produbljuje krizu u funkcionisanju ovog sistema na štetu života i imovine građana. Tačnije, nema političke odgovornosti menadžmenta ovog sektora, a ni odgovornostirukovodioca u ovom sektoru. Ova situacija jasno pokazuje da bezbjednosni sektor mora hitno preispitati svoje procedure, kadrovske kapacitete i sistem odgovornosti, kako bi građani mogli vjerovati da je njihova sigurnost prioritet države.
Da li je normalno da građani strijepe za svoju budućnost, a da niko iz bezbjednosnog sektora ne podnosi ostavke?
Jasavić: U okolnostima kada su se desila višestruka ubistva, uključujući žrtve među djecom, a nadležni organi iz bezbjednosnog sektora ne preuzimaju odgovornost, potpuno je razumljivo da građani strepe za svoju budućnost. Sistem koji ne prepoznaje vlastite propuste i ne reaguje adekvatno šalje poruku nesigurnosti. Normalno funkcionisanje bezbjednosnog sektora zahtijeva da oni koji snose odgovornost za propuste i neefikasnost pokažu odgovornost krozostavke ili druge vidove odgovornosti. Odsustvo takvih koraka dodatno urušava povjerenje javnosti u sektor bezbijednosti i pokazuje da retorička obećanja i statistički podaci ne mogu nadomjestiti stvarne, konkretne mjere koje štite građane i osiguravaju sigurnost u društvu.
