Jakovova i Dritanova ,,bezdržavna strategija“

Naš naivni i prostodušni predśednik Jakov Milatović drži da je Dritan Abazović sam smislio komediju sa učešćem dvije delegacija Crne Gore na ovogodišnjem zasijedanju Generalne skupštine UN. Ni govora: to je maslo starog krvnika crnogorske državnosti Aleksandra Vučića koji bukvalno i neskriveno uživa u ponižavanju državnog i drugog subjektiviteta „bratskog“ suśeda.

Nemojte mi reći da se Dritan opirao „dobronamjernim“ uputstvima svoga beogradskog mentora?! Pa i odluka našeg premijera u tehničkom mandatu - da kao mjesto buduće svjetske izložbe podrži Rijad umjesto Rima, zbog čega se Jakov ne malo mora izvinjavati svome kolegi Matareli - zasigurno nije iz Dritanove glave. Ukoliko, ne daj Bože, kakva tajna nadoknada iz Rijada nije pristigla.

Što ćemo opet sa neukim Jakovom koji se kao pijan plota drži za skute koalicije ZBCG, ili najvećeg dijela bivšeg Demokratskog fronta, držeći da je mjesto u Spajićevoj vladi Mandiću i Kneževiću prosto zagarantovano. Gospodin Jakov nikako da shvati da se u vezi sa koalicijom ZBCG ne radi samo o eklatantno antievropskoj političkoj skupini, nego i anticivilizacijskoj armadi koja, primjera radi, ne priznaje postojanje genocida u Srebrenici i ako su relevantne međunarodne institucije njegovo postojanje nesumnjivo potvrdile.

Konačno: što bismo dobili uključivanjem u Spajićevu vladu koalicije ,,Za budućnost Crne Gore“ - osim gotovo sigurne međunarodne izolacije?

Bez obzira na svoju očiglednu neukost, u vezi sa tradicionalnim srpskocrnogorskim odnosima, gospodin Jakov, htio ne htio, za sada još izdržava međunarodne poučitelne šamare, priča bajke o brzom približavanju Crne Gore članstvu u Evropskoj uniji, uz istovremeno imenovanje Dejana Vukšića za svoga ličnog savjetnika. Valjda obradovan činjenicom da su Vukšića, na lični Jakovov zahtjev, na Zapadu prihvatili. Bože, kakva naivnost, ima li joj lijeka?

Pored svega što znamo o dosadašnjem svjetonazoru gospodina Jakova gotovo da smo spremni da povjerujemo kako će se naš dragi predśednik ovoga puta vratiti sa zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija sa bar donekle izmijenjenim ideološkim prtljagom sa kojim je, uz Vukšićevu nesebičnu pomoć, otišao. Njujorške lekcije koje mu je spremio ne samo gospodin Eskobar morale bi zaboljeti još tvrđu i neznaveniju osobu nego što je naš gospodin Jakov.

Uostalom, gospodin Jakov dobro zna da bez befela Amerike nema ulaska u Evropsku uniju, a kako će se nesrećnik za najmanju promjenu vlastitog „pogleda na svet“ pravdati Vučiću i Beogradu, koji ga drže za gušu, teško da mu je još ovoga puta dovoljno jasno. Odustane li od svoga upornog insistiranja da Vučićevi miljenici Mandić i Knežević uđu u vladu, Jakov može samo očekivati stalnu i upornu beogradsku sprdnju sa sobom i Crnom Gorom slično onom karikaturalnom svečanom dočeku bivšeg crnogorskog predśednika Krivokapića na beogradskom aerodromu. Ima u sadašnjoj tužnoj stvarnosti Crne Gore, kojom evo tri godine vladaju Srbi i samo Srbi, u obliku tvrdih ili nešto manje tvrdih srpskih i prosrpskih stranaka, jedna relativno vedrija vijest: približava se neodložni kraj Dritanove ere koju bi pristojni privrženici Ustava i drugih civilizacijskih vrijednosti uvjereno nazvali periodom divljaštva.

Ma kakva bila Spajićeva vlada, ako do nje uopšte dođe, teško da će gospodin Dritan za svoja brojna nepočinstva, i u normalnom i tehničkom mandatu, čak i u okolnostima relativno nestabilnije vlade, izbjeći odgovornost. Slijedi period kada bar možemo reći da smo jedan taksirat skinuli s vrata. Konačno, iskustvo od protekle tri godine definitivno nas je naučilo da Srbi možda mogu dovesti u pitanje osjećaj crnogorske državnosti, ali je više nego sigurno da ne umiju vladati Crnom Gorom. Ni Krivokapićeva ni Abazovićeva, a po svoj prilici čak ni Spajićeva vlada bez DPS-a, alijas nacionalnih Crnogoraca, teško može opstati.

Nije tu dovoljno nikakvo zaklinjanje na nevjernost DPS-u. Stalno pozivanje na rezultate izbora od 30. avgusta 2000. godine isto je kao pozivanje na lanjski snijeg. Prošlo babu zviždanje!