Politički teatar u Crnoj Gori, koliko nas pamćenje služi, ima čudnovate zakonitosti.
Ne bismo sada gubili vrijeme, poštovani čitaoče, da objašnjavamo sve te ritualna i običajna pravila i psihološke konstante u ponašanju i javnim iskazima onih koji žele da se u Crnoj Gori bave politikom, tom komplikovanom rabotom. Neka od njih su samo smiješna, neka su (vrlo) tužna, a nekima se ne može negirati inherentna, odnosno imanentna tragi-komična karakteristika (da i mi bačimo koju stranu riječ, valja se!).
Ono što nas ovom prilikom interesuje (a situacija koju ćemo pokušati da ukratko opišemo tiče se ponude Vlade Crne Gore Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, toj filijali SPC u Crnoj Gori) jeste da podsjetimo na činjenicu da politički procesi nisu, pozorišnim jezikom kazano, jednočinke ili proste replike i didaskalije. Ima tu više činova, pauza, obrta i komplikacija, nenamjernih i smišljenih zapleta.
Ne treba to zaboraviti. Kao ni da put izmedju dvije tačke, onoga dje ste i cilja do kojeg želite da stignete, u politici (najčešće) nije prava linija, niti uredna, očišćena staza, spremljena da se lagodno i slavodobitno njome prošetate.
To je, sjećamo se, da ne idemo dalje u crnogorsku političku prošlost, bio slučaj kada je, 2002. godine, potpisan Beogradski sporazum, ili, kada je, pred referendum, crnogorska vlast prihvatila pravilo o većini od 55%. Te “izdaje” i “skretanje sa pravog puta” su se pokazale ispravnim i mudrim potezima. (Galama je tada, istina, bila veća.)
Isto se može reći i za predlog crnogorske Vlade ogranku srpske crkve u našoj zemlji. Nervoza i nerazumijevanje (i ovoga puta) su, vjerovatno, mogle biti izvjegnuti, ili bar smanjeni, da je odmah stavljeno do znanja da famozni dodatni član 64. završava (kako i treba) formulacijom “u skladu sa ovim zakonom”. (A i da ne završava, kažu nam pravnici, isto bi bilo.)
Pošto su sada stvari jasne, da sumiramo:
(1) Aktuelno vođstvo srpske crkve u Crnoj Gori je odbilo ponudu crnogorske Vlade. Ne želi srpska crkva da se registruje u Crnoj Gori i time prizna naše postojanje, naš ustav i zakone, crnogorsku vlast i crnogorske granice. To je ključ i centralni razlog odbijanja. Ako to priznaju, jednom za svagda, srpskim sveštenicima je jasno da bi se njihova mreža prevara, laži, iskontruisane i falsifikovane istorije i sakrivanje što je kako je odje bilo do 1918. i poslije 1918. očas rasukala. Možda bi taj “časak” trajao godinama, ali sa izvjesnim krajem - u kojem ne bi bilo teatarskog “boga iz mašine”, niti sveca koji bi im mogao pomoći i spasiti propalu stvar. Ili, skraćeno: Izula se srpska crkva u Crnoj Gori. Bi mu ga rabota.
(2) Unutrašnji razlozi - stanje i odnosni u redovima i frakcijama u samoj SPC - posebna su priča. Očigledno je da oni koji su za konfrontaciju sa Crnom Gorom imaju odlučujuću prevagu. Loše je to, ali to je takva organizacija. To, takodje, znači najavu litijaške aktivnosti i poslije parlamentarnih izbora. Srpski nacionalisti nisu, izgleda, ništa naučili iz promašaja i poraza posljednjih trideset godina.
(3) Pozicija crnogorske vlasti je ojačana. Ponuda je zaista bila, kako je to rekao ministar pravde Pažin “do posljednje linije kompromisa, pa i preko nje”. Vlastima neće smetati što su se čuli disonantni tonovi i unutar same vladajuće koalicije. Predizborna utakmica ima, takodje, svoje “obrasce” i “običaje”. Manje ili više dobre i pametne, kako vidimo.
(4) Pozicija crnogorske vlasti je posebno ojačana na medjunarodnom planu. Teško će biti “naivnim i dobronamjernim” dušebrižnicima sa strane, plaćenim i sponzorisanim, da alarmiraju američke i evropske političare kako se u Crnoj Gori “potiskuje crkva” ili (što je zaista bio vrhunac nesuvislosti) da se u našoj zemlji “vrši progon hrišćana”?! Vladina argumentacija je razoružavajuće neprijatna za te lobističke krugove i propagandiste. Žalimo slučaj.
(5) Reakcija tzv. “srpskih” stranaka je ispod nivoa kritike. Kao, uostalom, i izvještavanje onog dijela medijske zajednice u našoj zemlji koja je bila potpuno zatečena Vladinim potezom, do nivoa da im “programski tekstovi” (Miodrag Perović, Vijesti), imaju rok trajanja kraći od 24 sata, a kompletna višemjesečna/višegodišnja logika i napori budu nemilosrdno pregaženi točkovima teških džipova u vlasništvu MPC/SPC, dok se kotrljaju niz Goricu, na putu od “Blažove vile” do - odlaska u istoriju.
U onu istoriju u koju su nasilno ušli 1918, a koja je imala mudrosti i znanja da, mnogo godina kasnije, potpiše Beogradski sporazum, prihvati pravilo od 55% i uvede Crnu Goru u NATO.
