Da li je ikad više vremena i truda posvećeno miru s tako malo efekata? Amerika je počela da nadgleda pregovore između Izraelaca i Palestinaca prije tri decenije. Ali Svetoj zemlji i dalje osporavaju dva naroda koja ne mogu da uspostave zajednički život. Borbama u maju u kojima su poginula 242 Palestinca i deset Izraelaca nije se postiglo ništa osim što se očistilo polje za sljedeću rundu borbi.
Mirovni proces uspostavljen sporazumom iz Osla 1993. godine ima za cilj stvaranje dviju država, saglasnih da ne budu saglasne, koristeći zamjenu teritorija, bezbjednosne garancije, dogovor o podjeli Jerusalima i ograničeno „pravo na povratak“ Palestinaca. Nagrada Izraela trebalo je da bude napredna demokratija i utočište za Jevreje; za Palestince je to bilo obećanje samoupravljanja. Povremeno je mir bio primamljivo blizak, da bi iznova bio narušen zbog uzajamnog optuživanja.
Forumla za sukob
Danas, međutim, umjesto da bude put ka miru, „proces“ dviju država zabranjuje put. Svi se pretvaraju da je mir i dalje na dnevnom redu, a u stvarnosti nije. To je formula za sukob. Gotovo sve što je važno može se odložiti obećanjem da će se to jednog dana riješiti dogovorom koji je i dalje na dugom štapu. To je takođe formula koja, podrazumijevano, vodi ka jednoj državi.
Ideja da je okvir dviju država štetan neće za Palestince biti vijest. Pod njom se povukla vizija održive, susjedne, suverene Palestine. Palestinska teritorija na Zapadnoj obali je arhipelag u rastućem moru izraelskih naselja koja su ilegalna prema međunarodnom pravu. Gaza je kao usamljeno ostrvo, presječeno izraelskom i egipatskom blokadom. Palestinska uprava trebalo je da bude vlada na čekanju. Mladi Palestinci na to gledaju kao na agenta izraelske okupacije, čak i dok hvale Hamas, nasilnu islamističku grupu koja vlada Gazom, zbog suprotstavljanja Izraelu.
Umjesto stagnirajućih napora dviju država, nova palestinska vizija je zahtjev individualnih prava u jednoj državi. Oni u Gazi i na Zapadnoj obali negoduju zbog potrebe izraelskog odobrenja (često uskraćenog) da putuju kako bi vidjeli svoje porodice. Nedavne borbe podstakao je spor oko imovine u istočnom Jerusalimu, gdje su većina Palestinaca samo „stanovnici“. Čak se i izraelski Arapi žale na nejednakost i ustali su tokom borbi u Gazi.
Gaza je kao usamljeno ostrvo, presječeno izraelskom i egipatskom blokadom
To ostavlja Izrael u nedoumici. Uspijevao je pod Oslom. bruto domaći proizvod po glavi stanovnika je porastao za više od polovinu u posljednjih 30 godina. Njegov sistem protivraketne odbrane Iron Dome ga u velikoj mjeri štiti od Hamasovih napada. Podijeljeno, slabo palestinsko rukovodstvo odgovara Benjaminu Netanijahuu, premijeru, koji slabo pokazuje interesovanje za Palestince. I nije samo on: sukob nije imao mnogo značaja ni na jednom od četiri izborna procesa koja je Izrael održao od 2019. godine.
Ovo ne može da potraje. Dokument iz Osla omogućava Izraelu da tvrdi da će okupacija biti poništena u konačnom dogovoru. Kao privremena sila koja je nadležna, ona nema dužnost da proširi sva prava na Zapadnu obalu. Ali 54 godine nakon šestodnevnog rata, ideja o privremenoj okupaciji odzvanja kao iz šupljine.
Bez nade u sporazum, izraelski kritičari počeli su da govore o „realnosti jedne države“. Ovo izaziva Izrael: pošto Sveta zemlja ima toliko Jevreja koliko i Palestinaca, ona ne može ostati i jevrejska i demokratska, dok trajno kontroliše svu tu teritoriju. Mnogi kritičari izraelske politike, uključujući neke liberalne Jevreje, sada upoređuju tretman Palestinaca sa aparthejdom.
Palestinski zahtjev za pravima odjekuje u inostranstvu, ne samo u holovima američkog Kongresa. Udruživanjem Izraela sa Republikanskom strankom, gospodin Netanijahu je pomogao da Palestinci postanu dio američkih kulturnih ratova. Naprednjaci u Demokratskoj stranci počeli su da izjavljuju da su životi Palestinaca važni.
Proizvodnja oružja
Amerika je najvažniji saveznik Izraela. Istina, američka pomoć manje je bitna nego što je ranije bila, a Izrael sada proizvodi većinu svog naprednog oružja. On ima odnose sa više zemalja, uključujući arapske susjede kroz Abrahamove sporazume. Ipak, ako se udalji od Evrope i Amerike ka zemljama poput Rusije, Kine i populističke Indije, to će biti udarac za Izrael kao zapadni, liberalni i demokratski ideal.
Što je još važnije, „anti-solucionizam“ gospodina Netanijahua ostavlja njegovoj zemlji manje mogućnosti nego ikad da upravlja u budućnosti s Palestincima. Njegov zagrljaj jevrejske krajnje desnice čini erupcije vjerovatnijim čak i kada raspali militantne Palestince – svjedoci su nedavnog javnog nasilja u izraelskim gradovima. Zid koji zapečaćuje Izrael sa Zapadne obale doveo je do dubljeg nepovjerenja između Arapa i Jevreja. Naselja, za koja se nekada mislilo da o njima može pregovarati, postala su trajne prepreke miru.
Prije ili kasnije doći će do obračuna koji zahtijeva novu formulu za život pored Palestinaca
Status quo je dobro služio Izraelu, ali nije održiv. Prije ili kasnije doći će do obračuna koji zahtijeva novu formulu za život pored Palestinaca. Pridržavanje sporazumu iz Osla, dok ga u praksi podriva, hrani stvarnost jedne države – jer dvjema državama otežava ostvarivanje.
Umjesto nametanja mira jednim diplomatskim potezom od vrha prema dolje, realniji cilj bio bi da se on strpljivo gradi odozdo prema gore. Vodeći princip bi trebalo da bude fokusiranje na ljudska i građanska prava Palestinaca. Izrael sutra neće dati Palestincima puna prava. Ali svoje arapske građane može učiniti ravnopravnijim posvećujući resurse njihovim zajednicama. Mto bi moglo učiniti upravu Jerusalima sveobuhvatnijom, tako da neslaganja oko ograde ne eskaliraju u rat. Ona mora preuzeti veću odgovornost za patnju na Zapadnoj obali i u Gazi – i raditi više na tome da je ublaži.
Fokus na pravima takođe čini palestinske lidere odgovornijim. Oni ne mogu lako zahtijevati od Izraela prava koja negiraju sopstveni narod. Mahmud Abas je u 17. godini četvorogodišnjeg mandata na mjestu predsjednika. Njegova Fatah stranka je sklerotična. Hamas gazi prava svog naroda, uključujući žene i manjine. Bolji palestinski lideri su preduslov za mir.
