Predstava „Đekna“ Mirka Radonjića (izvođenje sinoć u Zetskom domu na Cetinju) je čas crno-bijela, čas slikovnica u boji, omaž velikim imenima crnogorske kinematografije: Miodragu Karadžiću, Živku Nikoliću i indirektno Ljubomiru Đurkoviću.
Prelistavamo je zajedno sa rediteljem nostalgično, u kontrastu crno-bijele prošlosti i sadašnjosti u boji. Potpis je sličan onom koji je ostavio u „Ani Karenjinoj“, na tragu koncepta teatra prazni prostor uz magiju nadrealnih, imaginativnih flešbekova u scenama prikaza seoske okućnice zvukovima, dok svuda leti perje i pare. Reditelj je birao američke dolare.
Trenutak kojim se uvodi drama je sasvim banalan, jedno pismo Mišu, koji je u Beogradu a Milijana je jedina koja zna da piše dok svi ostali imaju svoje vizije onoga što treba napisati, kaže se u knjizi Iskušavanje đavola-Živko Nikolić i njegovo filmsko djelo, odlomku propratne brošure u kojoj će se naći i intervju novinarke Tamare Nikčević sa rediteljem. Ona nam otkriva genij umjetnika sa talentom slikara da od magme mašte i stvarnosti kreira vulkan fenomena zvanog Đekna za koju se zna da još nije umrla a ne znamo ka' će, ogledala u koje se teško pogledati.
Porodila ju je jedna potreba, sasvim bliska sredinama u okruženju, neorealistička tendencija transponovanja realnosti bez uljepšavanja. Način je epski, reditelj će ostaviti gusle u posljednjem činu da prenesu dio kućnog ambijenta Crnogorca, da se izmiješaju, ne slučajno, sa izvornom pjesmom u savremenoj interpretaciji koja prenosi strah djevojke od fatalnosti poljupca, a završava se u najavi prostog tjelesnog kontakta, paraboli susreta prošlosti i sadašnjosti.
Scenografija od crno-bijelih televizora sa miljeima i kvardatnim procjepima kroz koje se pomaljaju likovi donosi proreze filmske trake, redosljedom kako se odmotala kod Karadžić-Živkovića.
Radonjić nas u propratnoj brošuri podsjeća na jedan odsudni trenutak u biografiji reditelja kada se njegova baba obratila sinu u Americi pismom od tri kratke rečenice koje će ga vratiti u zavičaj: „Đevojke su se poudavale. U kući smo ostale mačka i ja. Same.“
Taj trenutak će odviti film voljno sporih sekvenci kako bi prenijele ritam i hod ljudi koji žive tamo. Kraja u kojem se ljudi ne pozdravljaju šlagvortom vremenskih prilika već lajtmotivom umora uz čitavi arsenal razloga koji su ili će do njega dovesti.
Ova predstava, u produkciji Zetskog doma, je istovremeno voljni čin realizatora da pamfletistički skrene pažnju na zaboravljene genije od filmske trake i na ulice koje čekaju njihova imena opirući se činu damnatio memoriae.
