Slavni helenski mislilac Aristotel rođen 384. godine prije nove ere, govorio je i pisao o ambiciji, pa je zaključio: Ambicija je dobra ako je vođena vrlinom, ali, bez nje, ona postaje tiranija nad razumom…
Dva milenijuma kasnije, veliki Johan Wolfgang von Goethe (1749-1832) jedan od najznačajnijih pisaca i mislilaca njemačke, evropske i svjetske književnosti, o ambiciji je zapisao: Ko ne zna granice svojih snaga, ne zna granice svojih padova.
U istoriji pomorstva ima dosta primjera kako je prevelika ambicija sahranjivala dobre ideje i velike poduhvate.Možda u vezi sa tim ništa nije tako slikovito kao slučaj švedskog jedrenjaka-ratnog broda “Vasa” koji je 10. avgusta 1628. godine potonuo u luci Stockholm, nakon što je prešao samo 1300 metara.
Precizni zapisi o tom događaju kažu da je more je bilo mirno, idealno, bez vjetra, prava “bonaca”. Ali…Bio je pretežak u gornjem dijelu, zbog prevelikog broja topova i nevjerovatnih ukrasa velike težine, pa se nagnuo i voda je prodrla kroz otvorene topovske prozore.
Potonuće se desilo pred velikom masom naroda na obali i to je ostalo u kolektivnom pamćenju Šveđana kao velika sramota.
Ali, naručilac ovog tada grandioznog ratnog plovila, bio je kralj Švedske, Gustav Adolf II, lično. On je zahtijevao da brod nosi što više topova i ukrasa, a ni probe njegove stabilnosti prije isplovljavanja nikada nisu urađene jer mu se žurilo…
Ratni jedrenjak Kraljevine Švedske “Vasa”, fascinantan je primjer kako može da završi prevelika ambicija u suočenju sa stvarnim mogućnostima.
I pored svih mudraca antike i tuđih gorkih iskustava, uvijek ima onih koji ne uče iz primjera prošlosti, a ne uče ni iz savremenih iskušenja.
Vjeruju u dnevnu dozu optimizma bez pokrića, sigurni su u jeftine parole o brzom uspjehu i ponavljaju parolu tragično nezrele Z i Alfa generacije: Samo je nebo granica!…
Mnogo ih se slomilo već u prvom pokušaju da “dotaknu nebo”. Neki su se dokopali visokih državnih funkcija, ali, i odatle je “nebo” daleko. Neuhvatljivo.
Crnogorski vladari u ovoj deceniji obrnuli su pravac, pa umjesto dirljive potrage za nebeskim uspjesima, sve dublje tonu uvjereni da rade pravu stvar. A, vani, u stvarnom svijetu, malo je toga kako bi moglo i moralo da bude… Ako je vila sa Lovćena znala da poleti, čovjek sigurno nije. Ali, zato je mogao da plovi morima i okeanima.
Dvanaest vijekova Bokeške mornarice govore o njenim transformacijama, od humanitarne preko vojne do memorijalne. Na tom moćnom temelju, na činjenicama o velikoj tradiciji, čak i nepostojeća pomorska industrija Crne Gore mogla bi na neki novi, savremen način da vaskrsne.
Nažalost, nakon brutalne likvidacije dvije nekada uspješne domaće flote trgovačke mornarice više ne postoje. Njihovi kasniji anemični recidivi nikad nisu “dobacili” ni blizu zvjezdanim epohama ove industrije.
Poslednji ekser u kovčeg pomorstva u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, ukucali su zajedno samobitna birokratija i plitkoumni interesi, bez širokog pogleda na dugoročne mogućnosti razvoja i ulaganje u budućnost.
Umjesto ideje progresa, taj tragični savez neukih i drskih znao je samo da proda ono poslednje što je još moglo da plovi.
Ni tu se destrukcija nije završila. U prvim nedjeljama aprila mjeseca 2026. godine, skoro “ispod radara” prošla je vijest da trajektne linije od Bara do Barija, Drača i Ankone, neće ove godine prevoziti putnike i vozila, a upitno je da li će saobraćati i sljedeće, 2027.
Najodgovorniji za ovo tvrdili su prethodno da “Vlada predano radi na širenju pomorske mreže” i da “Crna Gora ima četiri pomorske linije”. Može biti da se nenaviklima na svjetlost Mediterana ukazala fatamorgana. Pa su osim palmi i mora ugledali i četiri pomorske linije!
Istina je ljekovita i kad je gorka: ništa od toga ne postoji. Hronika skorašnjih događaja kaže ovako: raniji pokušaj da na liniji do Barija plovi brod “Dalmacija” u vlasništvu hrvatske kompanije “Jadrolinija”, a liniji do Drača i Ankone feribot “Mia” italijanske kompanije “Adria Ferries”, kratko je potrajala.
U 2025. godine linija nije saobraćala jer “Jadrolinija” navodno nije imala raspoloživih brodova koji zadovoljavaju međunarodne standarde.
Gat V u Luci Bar star sedamdeset godina, oštećen je 2025. i još nije saniran. Ugovor sa “Jadrolinijom” nije potpisan, a kupovina novog trajekta je ostala kao ideja za bolju budućnost i sposobnije ljude.
I, tako, dok se crnogorski vladari bave morem i pomorskim saobraćajem “u načelu”, susjedna Hrvatska se tim poslom bavi “u praksi”.
Jedan običan turistički vodič za putnike iz Dubrovnika, nalik onima koje je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka štampao čuveni njemački izdavač Karl Bedeker, otkriva mnogo šta, a uzgred svojim čitaocima za sezonu 2026. preporučuje:
“…Hrvatska brodarska kompanija sa dugom tradicijom, Jadrolinija, svojim velikim i modernim brodom Dalmacija povezuje Dubrovnik, biser Jadrana, i italijanski Bari, grad mediteranskog šarma. Trajektna linija Dubrovnik-Barinudi pogodnosti putovanja sa automobilom bez dugotrajne vožnje, a odmor započinjete odmorni, na brodu prepunom sadržaja.
Sa čak 10 (deset) polazaka sedmično tokom ljetne sezone, te sa brodom Dalmacija, ova linija savršena je uvertira u ljeto. Brod nudi dva bara i dva restorana sa vrhunskom gastronomskom ponudom, otvorenu palubu i roštilj za uživanje u nezaboravnim pogledima na plavetnilo Jadrana, kutak za najmlađe kako bi i njihovo putovanje prošlo u zabavi te business lounge za one željne više privatnosti…”
Na ovom mjestu, treba se sjetiti dobrih vremena kad je crnogorski feribot Bar-Bari bio “aksiom” uspješnog poslovanja u pomorskom transportu.
Na svoju prvu “rotaciju” krenuo je davne 1965. godine, u okviru širenja jugoslovenskih pomorskih linija ka Italiji.
Operater je u početku bila “Jugolinija” iz Rijeke, a kasnije “Jadrolinija” iz Splita i povremeno italijanske kompanije…
Ruta je bila uobičajena, od Luke Bar do Luke Bari (Apulija, Italija), na oko 200 nautičkih milja, plovidba je trajala između osam i deset sati.
Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, ta linija je bila jedna od najprometnijih međunarodnih trajektnih ruta na Jadranu. Procjene iz arhiva pomorskih kompanija govore da je godišnje prevozila između 150.000 i 250.000 putnika i oko 30.000 vozila. Linija je imala veliki turistički i ekonomski značaj, jer je povezivala jug Italije sa Crnom Gorom, Albanijom i širim jugoslovenskim tržištem.
U glavnoj sezoni (maj–septembar) trajekt je saobraćao do pet puta nedjeljno, dok je van sezone broj polazaka bio smanjen na 2 puta nedjeljno. Uglavnom je ukrcaj putnika bio u večernjim satima, kako bi se u luku Bar stizalo ujutro. Ideja je bila da se “omoguće dnevne komercijalne i turističke aktivnosti” (rečeno šarmom soc-realističkog vokabulara).
Najpoznatiji brod na ovoj liniji bio je istog imena kao i već pomenuto savreme no plovilo “Dalmacija”, u vlasništvu Jadrolinije, koji je decenijama održavao liniju.
U kasnijem periodu (nakon 2000. godine) liniju su povremeno održavali brodovi “Sveti Stefan I” i “Sveti Stefan II”, a zatim italijanski feribort “Mia” kompanije “Adria Ferries”…
Linija je privremeno obustavljena više puta zbog ekonomskih i tehničkih razloga, ali je definitivno prestala sa radom 2023. godine, kada su iz saobraćaja povučeni trajekti “Dalmacija” i “Mia” (posljednji put isplovio 11. avgusta 2025., nakon havarije na pristaništu).
Linija Bar–Bari bila je simbol crnogorskog i jugoslovenskog pomorskog identiteta, veza Mediteran sa Balkanom. Njeno ukidanje označilo je kraj jedne epohe u kojoj su pomorske veze bile stub turizma i trgovine između Crne Gore i Italije.
Prekinuta je pomorska veza sa italijanskom regijom Apulia koja se pobratimila sa Crnom Gorom prije tačno dvije decenije (2006. godine), kad je i potpisan zvanični sporazum o saradnji i prijateljstvu sa idejom jačanja kulturnih, ekonomskih i turističkih veza između dvije obale Jadrana…
To bratimljenje odmah je u Briselu “pročitano” kao širi okvir Jadransko-jonske inicijative, što je praktično uvelo Crnu Goru na put evropskih integracija…
Nada da će feribot Bar-Bari opet da zaplovi je uprkos svemu rečenom realna. Ali, godine prolaze, štete od gubljenja reputacije pouzdanih partnera su velike, a tu je i gubitak dobrih profita.
Danski filozof Soren Kierkegaard još je krajem XIX vijeka kazao da je nada “strast prema onom što je moguće”… Ali, u letargičnom biću savremenog crnogorskog društva, strasti ima još samo oko destruktivnih rabota.
Za nešto plansko, dugoročno, korisno čitavoj zajednici (poput feribota Bar-Bari na primjer), još nema nikakvih ideja. Upravo o takvom beznađu pisao je i britanski mislilac, lord Bertrand Russell.
Kazao je: “Esktremne nade rađaju se iz ekstremne mizerije”!
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
