Nema ni malo sumnje da će DPS čekati posljednji raspoloživi trenutak da objavi kandidaturu Mila Đukanovića za predsjednika. Iz prostog razloga što će čitavo vrijeme do predsjedničkih izbora 19. marta aktuelna skupštinska većina, čitaj postojeća vlast, raditi za Đukanovića sve efikasniju i sve ubjedljiviju predizbornu kampanju. Čak i protivnici Mila Đukanovića, kojih nesumnjivo ima i u suverenističkim redovima, uočiće u odnosu na sadašnju vlast takozvanog Kola srpskih sestara, da vrijeme DPS-a prije prevrata od 30. avgusta 2020. godine, predstavlja Periklovo doba u razvoju crnogorskog građanskog, baška antiklerikalnog društva.
Bez obzira na svojevremenu distancu od Đukanovića cjelokupnom Zapadu danas nije ostalo mnogo drugih mogućnosti, ukoliko među otvorenim simpatizerima Beograda i Moskve ne traže kandidata koji će sjutra zahtijevati crnogorsko napuštanje NATO saveza, ili, kao što Demokratski front najavljuje, povlačenje crnogorskog priznanja Kosova.
Čitalac se, bez sumnje, ispravno pita otkuda autoru ove kolumne uvjerenje da će DPS za predstojeće predsjedničke izbore kandidovati baš Đukanovića, a ne jednog Ivana Vukovića, Milicu Pejanović ili opet nekoga trećeg? Na slični zaključak autora ovih redova usmjerava golemi strah od Đukanovića predstavnika ne samo aktuelne skupštinske većine, nego i mnoštva drugih protivnika DPS-a, među kojima neosporno dominiraju obožavaoci Srpske pravoslavne crkve koji ne mogu zamisliti antiklerikalnu, dakle svoju sekularnu državu. Ko god kaže da Srpska pravoslavna crkva neće voditi u predizbornoj kampanji protiv Đukanovića glavnu i odlučujuću riječ grdno se vara. Nije riječ, kao što smo rekli na početku ovog teksta, o predsjedničkim izborima, nego o Crnoj Gori koja je mimo svoje volje i svoje svjesne namjere već dvije i po godine stalno stezana u mengele između svoje zastave i druge sa četiri S.
Ne pitajte autora ovih redova da li sa crnogorskom nezavisnošću izjednačava ime i djelo Đukanovića, jer je protivu njega, posebno u doba Mila i Momira, ispisao deblju knjigu nego svi današnji profesionalni olajavači Mila Đukanovića postrojeni u koncernu Vijesti. Da ne govorimo da je u doba pomenutog dvojstva ovaj autor ostao bez posla i bio prebijan ispred svoga stana.
Ne sporeći sve Đukanovićeve mane, počev u prvom redu od shvatanja države kao privatnog posjeda, zatim analfabetskog odnosa prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pa i težnje za stvaranjem države bukvalno bez intelektualaca, o čemu je autor ovih redova decenijama svjedočio u svojim tekstovima, istovremeno se trudeći da nikada ne zaboravlja notornu istinu da Crna Gora ne bi doprla do statusa nezavisnosti da Milo Đukanović uporno nije, posebno mimo volje evropske birokratije, insistirao na referendumu o nezavisnosti, ili kasnije više nego značajno doprinio članstvu Crne Gore u NATO alijansi.
Ni jedno ni drugo mu protivnici svakog oblika crnogorskog dostojanstva nikada nijesu i baš nikada neće oprostiti. Tu je čvor. Najmanje se tu radi o jednoj konkretnoj osobi, njenim grjehovima ili mogućim zaslugama. Za protivnike crnogorske državne nezavisnosti Milo Đukanović odavno predstavlja opšte mjesto, tačnije drskost koja za srpske nacionaliste na nečuven način subjektivizira Crnu Goru u odnosu na Srbiju.
Sve je to odmah po prvim javnim protivljenjima Mila Đukanovića Slobodanu Miloševiću uočio moj mudri rođak Komnen Cerović. Usuđujem se da ga citiram, jer ga citiraju mnogi, ali ne zbog toga što je Komnen bio narodni heroj u ratu, nego što mu za iznošenje vlastitog mišljenja, kao što je dobro poznato, nije nedostajalo hrabrosti ni u miru.
„Pazi Rajko – rekao mi je tada Komnen – do Mila Đukanovića Srbija je mogla postaviti na čelo Crne Gore i lješanskoga magarca“. Zvuči grubo, jer Srbija zaista bukvalno nije birala crnogorske čelnike, ali je Komnenu bilo dobro poznato, jer je i sam do Đilasovog pada bio sastavni dio poslijeratnih crnogorskih rukovodećih timova, da se najviši crnogorski rukovodioci nijesu mogli izabrati a da Srbija, još od njihove kandidature, nije bila saglasna. Da li su u Crnoj Gori to znali? Znali su, možda samo najpovjerljiviji, ali se ćutalo zbog mira u kući, posebno zbog nešto uprošćenijeg shvatanja bratstva i jedinstva.
Tako je bilo i na onoj čuvenoj sjednici Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije kad su se, po završenom ratu, utvrđivali datumi ustanka u pojedinim republikama. Nije se, kaže Komnen nazočan na pomenutoj sjednici, javno diskutovalo nego je odluka, skovana negdje ranije, saopštena članovima najvišeg partijskog foruma. Kad je rečeno da je datum ustanka u Srbiji sedmi jul, dakle sedam dana prije Trinaestojulskog crnogorskog, srpski član Politbiroa, Blagoje Nešković, oduševljeno je, kliknuo. „Dobro je, da budemo samo koji dan prije Crnogoraca“. Niko mu, kaže Komnen, izgovoreno nije ni odobrio ni negirao. Što bi rekao Šekspirov danski kraljević Hamlet – ostalo je ćutanje.
