Novogodišnji i božićni praznici često su jedini period u godini kada se ima malo dodatnog vremena za nadoknađivanje „propuštenog gradiva“ iz oblasti filma i televizije. Ali, u moru sadržaja koji se nudi, ponekad je pravo umijeće kvalitetno izabrati šta gledati i čemu posvetiti vrijeme.
Režiser Senad Šahmanović za čitaoce Analitike izdvaja filmove i serije koji ne računaju na instant zabavu, već na kvalitetno iskustvo i promišljanje koje ostaje nakon odjavne špice. Njegov praznični izbor obuhvata savremeni autorski film, politički dokumentarac i serije koje su izdržale test vremena, a istovremeno nudi i pogled na širi kontekst trenutka u kojem živimo.
“Novogodišnji praznici su idealna prilika da se nadoknadi „propušteno gradivo“, ali i da se čovjek jednostavno prepusti filmu koji ostavlja trag. Ako bih iz ovogodišnje produkcije izdvojio nekoliko naslova za praznične dane, to bi bili filmovi koji ne nude samo priču, nego iskustvo – svaki na svoj način”, kaže Šahmanović.
TRI RAZLIČITA FILMSKA ISKUSTVA
Trans, prostor i tišina: „Sirat“ (Óliver Laxe)
„Sirat“ Ólivera Laxea preporučio bi, kaže, kao rijetko fizičko i metafizičko putovanje: film koji se ne objašnjava, nego prolazi.
"Laxe režira prostor i ritam kao dramaturgiju: pustinja i muzika postaju unutrašnje stanje likova, a gledalac ulazi u film kao u trans, iz kojeg se izlazi uzdrman i drugačiji. U srcu južno marokanske pustinje, među zvučnicima i prašinom, otac i sin ulaze u rejv kao da ulaze u nečiju tuđu vjeru: traže djevojku koja je nestala na jednoj od tih beskrajnih, besanih žurki. Umjesto odgovora, dobijaju trag, još jedna zabava, još dublje u pustinju,kreću za grupom rejvera, sve dalje od civilizacije, sve bliže tački gdje se potraga pretvara u opstanak", ističe Šahmanović.
Jedan od ključnih kvaliteta „Sirata“ je, prema njegovim riječima, rad sa zvukom i muzikom.
"Rejv ovdje nije ukras niti “atrakcija”, nego srce filma: puls koji diktira montažu, distancu, pa i unutrašnji ritam likova. To je film u kojem muzika nije soundtrack, nego narativna sila. A kada reditelj od te hipnotičke energije krene ka tišini, taj prelaz ima težinu rediteljske odluke: kao da ti neko oduzme jedino što je držalo svijet na okupu", navodi Šahmanović.
Kako dodaje, preporučio bi „Sirat“ jer je hrabar u načinu na koji mijenja žanr i očekivanja, a da pri tome ne djeluje kao formalna vježba.
"Njegova “nedorečenost” nije manjak, nego strategija: Laxe vjeruje slici, ritmu i praznini; vjeruje da se najvažnije stvari ne izgovaraju, nego ostaju kao pritisak u grudima", kaže on.
Istorija kao živa materija: „Fiume o morte!“ (Igor Bezinović)
„Fiume o morte!“ Igora Bezinovića je, kaže, film koji istoriju ne tretira kao spomenik, već kao živu, savremenu materiju.
"Kroz hibrid dokumentarnog i performativnog, uz učešće samih građana Rijeke, Bezinović rasklapa mehanizme mitotvorstva i pokazuje da je nacionalizam često prije svega režija: poza, govor, masa, spektakl. To je politički film bez pamfleta duhovit, inteligentan i vrlo tačan", ističe on.
Preporučuje „Fiume o morte!“ jer je, kako navodi, to primjer kako se može napraviti politički film bez šablona: bez teškog, didaktičkog tona, bez “glava koje pričaju”, bez zatvaranja značenja.
"Bezinović nalazi formu koja je u skladu s temom: ako je D’Annunzijev poduhvat bio performans, onda film odgovara performansom; ako je mit napravljen slikom i masom, film ga razbija tako što pokaže kako se slika i masa prave", kaže sagovornik Analitike.
Ovo je, kako dodaje, film koji istoriju ne “rekonstruiše” nego je ponovo pušta u opticaj kao živu materiju, kao javni događaj, kao karneval u kojem se politika i spektakl ne mogu razdvojiti.
"Bezinović uzima epizodu D’Annunzijeve okupacije Rijeke (Fiume) 1919–1920. i tretira je kao proto-medijski performans. Ključna rediteljska odluka je ko priča priču: ne “stručnjaci” iz studija, nego građani Rijeke koji sami učestvuju u prepričavanju, reinterpretaciji i rekonstrukciji događaja. Taj postupak je više od simpatične lokalne boje, on je dramaturški temelj filma: pokazuje kako se istorija pretvara u kolektivni narativ, kako grad pamti i zaboravlja, kako se mit pravi “odozdo”, kroz ponavljanje, šalu, sram i ponos", naglašava Šahmanović.
Kad se mir ubija prije rata: „Mirotvorac“ (Ivan Ramljak)
„Mirotvorac“ Ivana Ramljaka je, prema njegovim riječima, tiha, precizna i duboko uznemirujuća priča o čovjeku koji je pokušavao da spriječi rat, a ubijen je upravo zato što je vjerovao u pregovore i razum.
"Film koristi arhivu i svjedočenja kao glavnu dramaturgiju: ne da zaključi, nego da pokaže gdje istina puca, u institucijama, u zaboravu, u društvenom pristanku", pojašnjava.
„Mirotvorac“ je, kako dodaje, dokumentarni film koji rat ne posmatra iz rovova, nego iz one posljednje, krhke zone u kojoj je mir još bio moguć i baš zato boli jače.
"U centru je Josip Reihl-Kir, načelnik osječke policije, čovjek koji je želio da pomiri nepomirljivo, da putem pregovora i smirivanja tenzija,pokuša da smiri situaciju u Osijeku 1991. godine, nažalost ubijen je iste godine pod nerazjašnjenim okolnostima. Ramljak ne gradi priču kroz patetiku ili jednodimenzionalni herojski narativ, već kroz precizno režiranu kombinaciju arhivskih snimaka, dokumenata i svjedočenja", ističe Šahmanović.
Najveća snaga filma je, kako dodaje, u rediteljskoj disciplini: arhiva nije ilustracija, nego kreativni material kojim nas autor vrlo lijepo koristi da ispriča ovu potresnu i plemenitu priču.
"Montaža drži napetost kao triler, iako znamo ishod: film nas stalno vraća na pitanje kako je moguće da se ukloni čovjek koji pokušava da pregovara, i šta to govori o samom projektu rata. U svjedočenjima nema viška, nema pamfleta samo osjećaji pukotine: institucije koje ćute, zaborav koji se organizuje, istina koja ostaje nedovršena…", dodaje on.
„Mirotvorca“ preporučuje jer je, kaže, politički film bez parole: tih, precizan i uznemirujuće jasan u poruci da se mir često ubije prije nego rat zaista počne.
“Ova tri naslova su dobar praznični izbor jer nude različite register: od čistog filmskog iskustva, preko lucidne istorijske autopsije, do dokumenta koji se gleda kao moralni triler, a zajedničko im je to što nakon odjavne špice ostavljaju tišinu koja traje”, ističe Šahmanović.
SERIJE ZA BINDŽOVANJE: KLASICI I NOVA PRODUKCIJA
Kada je riječ o serijama, njegov praznični izbor bi bio, kaže, kombinacija “klasika” i nove produkcije. Evo i šta preoporučuje.
“Breaking Bad” bindž kao dramaturška neizbježnost
"Ako hoćeš seriju koja te vuče epizodu po epizodu bez praznog hoda, “Breaking Bad” je i dalje šampion. To je primjer kako se triler gradi kao moralna spirala: svaka epizoda ima unutrašnji “klik”, mali prelazak granice, i zato gledanje postaje kompulzija, a ne navika. Idealno je krenuti od početka i pustiti da te “preuzme”. To je serija koja funkcioniše kao roman", kaže sagovornik Analitike.
“Mad Men” spori luksuz, najbolji baš kad imaš vremena
“Mad Men” nije serija koja te “udari” cliffhangerom, ona te osvaja time što gradi svijet, detalj, unutrašnje pukotine likova. Bindžovanje ovdje radi drugačije: ne kao adrenalin, nego kao uronjenost. Kad imaš praznični mir, možeš osjetiti kako serija koristi tišinu, poglede, ritam kancelarije i privatnog života da postepeno otkriva ono što likovi sami sebi ne priznaju. To je serija kojoj godi “duga forma” i kontinuirano gledanje, jer nijanse postaju vidljivije, navodi on.
“Fargo” antologija kao praznična sloboda
“Fargo” je idealan bindž jer je antologijski: možeš da biraš sezonu kao “filmski paket”, a da ne moraš da se obavežeš na cijelu seriju. Svaka sezona ima svoj ton i moralni mehanizam (crni humor + zločin + apsurd), ali zajedničko je ono najvažnije: precizan balans između žanra i karaktera, ističe Šahmanović.
“Pluribus” nova produkcija koja se može bindžovati, ali i raspravljati
"Od nove produkcije, “Pluribus” bih izdvojio jer dolazi iz autorskog rukopisa koji zna kako se gradi dugotrajna pažnja: ne objašnjava sve odmah, nego pravi napetost iz ideje. Premisa je ironična i rediteljski vrlo zahvalna: svijet zahvaćen “prisilnom srećom” / kolektivnom harmonijom, a jedna od rijetkih imunih osoba pokušava da otkrije šta se zapravo dešava", navodi Šahmanović.
DOMAĆA SCENA: GODINA ISKORAKA I “OBRAZA”
S obzirom na to da je i aktivni sudionik crnogorske kinematografije, interesovalo nas je kako ocijenjuje 2025. za domaći film, te na koje bi projekte, autore ili tendencije posebno skrenuo pažnju.
“Ovu godinu bih ocijenio kao izuzetno uspješnu. Zahvaljujući činjenici da posljednjih godina crnogorski film ima jasnije “tačke oslonca” u institucionalnom smislu u vidu Filmskog Centra Crne Gore i RTCG. Pa samim timrezultati rada Centra i filmskih profesionalaca posljednjih godina su veoma dobri, mogu slobodno da kažem da su iznad očekivanja, u prilog tome ide činjenica da smo ove godine na Festivalu u Herceg Novom prikazali u glavnom takmičarskom program četiri crnogorska igrana filma”, podsjeća Šahmanović.
Pored toga je, dodaje, bilo četiri filma koji su bili crnogorske koprodukcije i još dva dugometražna dokumentrana filma domaće proizvodnje, koji su prikazani izvan takmičarske selekcije.
“Takođe treba istaći selekcije na međunarodnim festivalima i osvajanja nagrada, za jednu malu zemlju to predstavlja ogroman uspjeh i smatram da je crnogorski film jedan od najboljih izvoznih proizvoda Crne Gore”, poručuje Šahmanović.
Iz ovogodišnje produkcije izdvaja film “Obraz” Nikole Vukčevića koji govorio moralnom kompasu u uslovima kada ti istorija i zajednica ne ostavljaju “čist” izbor.
“Film donosi novi kvalitet koji je prepoznatizvan regiona u vidu festivalskih selekcija i nagrada. Pored tog projekta tu je i dokumentarni film “Planina” rediteljke Biljane Tutorovi reditelja Petra Glomazića koji je selektovan za predstojeće izdanje Filmskog festivala Sandens, u okviru takmičarskog programa međunarodnog dokumentarnog filma.Valja napomenuti da smo imali filmove u Roterdamu, Kotbusu, Sarajevu, Puli i da je to dobar pokazatelj kontinuiranog rada i da tim putem treba nastaviti uz još snažniju podršku filmskim autorkama i autorima”, poručuje Šahmanović.
