Kad umre pjesnik, ostaju zauvijek njegove riječi. Da ga po njima pamtimo.
Kad oduzmeš mrtvom pjesniku riječi, ubiješ ga još jednom, na rate, skrnaveći iskru koju je taj Prometej nosio i neštedimice s drugima dijelio.
Teke, skinuše slova.
Ovo jeste vrijeme ludih, lijepo je čojek rekao. Ne može samo da se uđe i da se ruši tuđe, ni kad vrijeme svemu mijenja boje i silan je sjaj pomračilo.Reka je da će doći bezbožnici prve vrste, što ćorišu lijevom dok se desnom krste, ali da neće o dvoličnim barabama. Vrijeme (je) da nam i slova / cvijeće / drveće nestanu pred očima. Nesta onaj lijepi grad, doćeran i uobražen, što ga je dočekivao i ispraćao kao svog. Mornarica di anfaklblsa donosila nam je samo ljubav i smijeh. Ovako vraćamo, ili ćemo od svega što je lijepi grad spopalo uspjeti da čuvamo ovo sad dok i to nije propalo?
Vrati pjesniku slova.
Jes vrijeme koje ne voli heroje i svaki je hram ukaljalo, ali osvjetljavao nam je put u središte sebe, onamo đe staze bivaju sve tješnje i tješnje. Zbog toga, ako ničeg, vrati ta slova. Pušti cvijet, pušti ljuljašku… Pušti drvo na mir. Nemoj da se ludilo prelije i da ostanemo samo prosto zgranuti. I sila hulja koji grabe šta odaberu. Dokaži da imamo neke veze još uvijek sa pirodom i sa ljudima, da se zna ko togu nosi, a ko cvjetić u kosi.
Koji će nam oni grad bez stihova. Bez duše, grad u kom skubu slova / cvijeće / drveće. U kom skubu grad; gradsko. Kada svane, a vjetri s rijeke zacvile, znam to tuže vodene vile, zbog pjesnika, zbog nekog ko (s)kida slova / cvijeće / drveće tražeći, možda, svoju riječ.
Tu tešku stranu riječ, izvini.
Izvini, Pjesniče. Nisi dugo daleko, ali ođe te je već poželio neko. Da zasviraš i za šešir zađeneš. I kad bršljan davno prekrije stih, divna ludost ko oreol treba da rominja oko njih. Da čitaju i neki novi klinci, makar samo tamo u parku, za početak.
I zato, vrći slova.
