Sreća koja postoji u djetinjstvu kada dijete otkriva svijet, kada sve opipava, isprobava, uočava zakonitosti, ciči od radosti.
Taj osjećaj sreće zbog manipulisanja različitim materijalima, koji pod rukama dobijaju oblik, ma kakav.
Miješanje boja koje izgleda fascinantno, naročito kada – pomiješane – dobiju sasvim neočekivanu nijansu.
Različite teksture koje pod rukom izazivaju različite osjećaje, taktilna uživanja.
Različiti zvukovi koje proizvodi šaka uronjena u pirinač, kamenčiće, pijesak...
Taj, dakle, osjećaj ushićenja čovjek se trudi da ponovi tokom cijelog života.
I tu leži objašnjenje zbog čega su „opuštajući videi” popularni. Repetitivne radnje koje će bezbrojnim ponavljanjem jedan isti pokret dovesti do umjetnosti. Ili jedan proizvod do savršenog izgleda. Prizori iz fabrike đe mašina jednim potezom čini da nešto neodređenog oblika poprimi formu. Nastajanje kolača kao ovaploćenje umjetnosti, najnevjerovatnijih boja, oblika i šara. Nastajanje bilo čega, što do maloprije nije postojalo.
Šare djeluju umirujuće. Zvukovi djeluju isto tako. Pomiješane boje takođe.
Da li popularnost tih kratkih video-formi svjedoči koliko smo željni trenutaka mira? I da nam se čini da je instant mir moguće pronaći u tih nekoliko sekundi ili minuta trajanja jednog video-prikaza ? Sve što želimo je kratko isključenje iz haosa realnosti i uživljavanje u trenutni prizor.
Pojava opuštajućih videa možda leži u ljudskoj ljubavi ka simetriji, šablonu, ponavljanju. U tome, možda, leži sigurnost. Neporemećenost, nepomućenost, nerazmišljanje o promjeni. Ako ništa ne moram da mijenjam, dobro mi je, u svojoj sam zoni udobnosti.
Stručnjaci misle da su ove video-forme svojevrsna masaža za mozak, da imaju lagano hipnotišuće dejstvo i da, kao takve, mogu biti korišćene da pojedinac prevlada osjećaj anksioznosti ili stres. I to je okej.
Sve dok ne nastane tele u šarena vrata.
