Piše: Bratislav KOKOLJ
“Htjeti znači moći” – iskonska je poruka u svemu i svima - snažnima, umnima i slabašnima. Kadikad - čerčilovski rečeno – uz krv, znoj i suze. Hrabrima, upornima i zasluženo srećnima – san je želja i imaginacija. Silnim zalaganjem i recentnim znanjem mnogi snovi se “pretoče”u stvaranost. U zbilju . Nekima i izobilju!
Nakon ovog, po sjećanaju sročenog, Andrićevog citata, izrečenog prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost onog hladnog 11. februara 1962. - da malo zavirimo u olimpijsku dvoranu gdje je tridesetak crnogorskih navijača egzaltirano slavilo, a barem 3.000 Španaca gorko tugovalo. Znamo sporad česa. Taj jedan gol razlike u polufinalu – vrijedi koliko i golemi grumen već tada osvojenog “suvog “srebra.
Sinoć su naše “lavice” na parketu protiv velike Norveške, umjesto sedam – imale 9 protivnica. Nekoliko puta odnos je bio: naših 5 ili 6 protiv bezmalo – dvostruko brojnijeg suparnika. Ne baš tako “časne” sestre Buonaventura – davale su dobar povjetarac (buona-ventura) djevojkama iz zemlje nafte i fjordova. Dobro, znamo i za ono: jači – kači… Ali, ostaće za pamćenje jedna, enciklopedijska, scena: naše su slavile nakon gubitka zlatnog odličja. To je, kažu, ponajveća pobjeda – nad samim sobom! Koja je to ekipa, nacija i reprezentacija tako gordo i trpeljivo – otrpjela nepravdu. Tim “zaraznim”, raspjevanim krešendom slavlja u dvorani – obodrili su i one pomalo rastužene naše građane. Da promptno, zastavama, pjesmom, krikom i uzvikom slave dosad najveći doseg CG sporta,
Uz oprost na pretencioznosti “običnog građanina - predlagača” - a mojih istomišljenika, zasigur, ima golem broj – zar srebro ne zavređuje petnaestak pozlaćenih odlikovanja koje bi predsjednik naše države, nadamo se, trebalo da uruči zornim igračicama i potihom, vraški umješnom učitelju i selektoru Adžiću.
Taj čin uručivanja, ako ovo nije “protokolarna jeres”, umjesto u rezidenciji, valjalo bi obaviti prilikom veličanstvenog dočeka. Kasno naveče, pred desetinama hiljada ljudi na glavnom trgu glavnog grada i stotinama hiljada tv gledalaca. Diljem malene države koja je iznjedrila veeelika i viteški hrabra ženska srca u grudima maestralnih, hitronogih i ubojito brzorukih rukometašica naše reperezentacije…
Iako se nijesu domogli finala naše ekipno već odlikovane “ajkule”, zaslužuju zdušne komplimente. Među četri su najbolje ekipe planete, uz šansu da se danas po,podne popnu na stepenik olimpijskog trona što donosi bronzu – srebra vrijednu. Nažalost, u meču sa Hrvatskom imali su za protvnika jednog sjajnog golmana, dvije stative i tri zlehude prečke. I da smo igrali bolje – ne bi bilo vajde, kad izostane ono “zrnce -sreće”.No, bez dvojbe oni su , dostojno i junačno, i ranije i sada - reprezentovali Crnu Goru. Doseg do polufinala je, dakle, za golemu pohvalu i nezaboravan respekt. Stoga naš poštovani predsjednik bi komotno mogao iz trezora “zahvatiti“ još jednu poveću pregršt ordena – za svakog pojedničano…
Gospodin Čedo Vuković, nedvojbeno dokazani bard naše pisane riječi i uzorite misli - nakon odgledane triumfalne polufinalne utakmice sa Španijom – došapnu mi: “Ako naumiš da o ovom čudu nešto lijepo napišeš, ako đevojke osvoje zlato – eto prilike da uvaženi čelnik Crne Gore, radosno i ponosno do kraja , odsluša državnu himnu. Ergo, i ja ću je, sa mojim, ravno 92 godine starim kostima, stojećki pred televizorom, saslušati do potonje note. I sa velikim oduševljenjem gledati naše najveće slavlje i radost , na istom mjestu i jednakim ushicenjem, kao i onog istorijskog 21. maja 2006. godine.
