Prostorija je bila puna nadzornih kamera, čuvara i detektora pokreta. Vrijedni komad nakita, poznatiji kao Elizabetina / Sisina zvijezda, nakon 75 godina prvi put je pod neviđenim mjerama sigurnosti prikazan publici u dvorcu Šenbrun nadomak Beča. Čini ga veliki biser, optočen u srebru, sa deset kraka napravljenih od manjih dijamanata i bisera. Pripadao je omiljenoj austrijskoj carici Sisi, koja ga je nosila neposredno uoči atentata u kome je poginula, prije više od stotinu godina. Pet dana nakon što je prvi put vidio zvijezdu, Kanađanin Džerald Blankard je, sa padobranom na leđima, stajao na vratima malenog aviona koji se približavao Šenbrunu. Tako je, sredinom juna 1998. godine, počela najspektakularnija krađa u austrijskoj istoriji.
Krađa u Šenbrunu: Samo 24 časa prije toga posjetio je dvorac u društvu tasta i supruge, snimajući poput ostalih turista, izložbu, ali i čuvare i silnu tehnologiju kojom su čuvali dijamant. U muzejskoj prodavnici kupio je repliku Elizabetine zvijezde. Predvidio je sve moguće ishode pljačke - odmalena je imao talent za brojeve i odmah je shvatio da, uprkos brojci od stotinak čuvara koji su danonoćno patrolirali dvorcem, posao može obaviti tako da ne bude uhvaćen.
Odmah nakon skoka otvorio je padobran i za dva metra promašio planirano mjesto doskoka. Otkotrljao se niz krov i zaustavio na samom rubu, uhvativši se za sims. Kada je uspio da se popne na krov sa kog je visio, prvo je sakrio padobran, a onda ušao kroz prozor koji je kao turista dan prije otključao. Plan dvorca koji ima oko hiljadu prostorija naučio je napamet. Zaobišao je detektore pokreta i zamijenio pravi dijamant replikom, kako bi zavarao detektor težine ugrađen u stalak. Tako se, samo pet minuta nakon što je doskočio na krov, Blankard sa dijamantom u džepu spustio niz zid dvorca, odšetao je u vrt i nestao.
Dan kasnije se vratio na izložbu i zajedno sa ostalim posjetiocima divio se izloženoj replici. Krađa je otkrivena tek nakon dvije sedmice. On je već odavno napustio zemlju sa dijamantom, koji je preko granice, u Kanadu, prošvercao u masci za ronjenje. Kreativan, pametan, tvrdoglav i veoma talentovan - tako su istražitelji opisivali Kanađanina Džeralda Blankarda, možda najsposobnijeg svjetskog lopova. Nazivali su ga i Kišnim čovjekom kriminala, jer je bio disleksičar, imao je tešku govornu manu, bio stidljiv i povučen do granice autizma.
Sve je počelo mlijekom: Prvu krađu je počinio sa šest godina. Živio je samo sa majkom u Vinipegu, nestalo mu je mlijeka za kornfleks, pa je jednog jutra ukrao bocu sa terase susjedne kuće.
- Bio sam u misiji. Niko me nije primijetio, ali srce mi je jako udaralo. I mlijeko je imalo slađi ukus. Već tada sam se „navukao“ na krađu - ispričao je Blankard novinarima.
Sa sitnim krađama nastavio je u mladosti, kada se sa majkom doselio u Nebrasku. Nekoliko puta je hapšen, a uspio je da ukrade i preproda videorekorder iz popravnog doma u kom je bio smješten. Osim za matematiku, bio je talentovan i za mehaniku, što će mu poslije pomoći da sagradi gotovo enciklopedijsko znanje o sigurnosnim kamerama, alarmima i detektorima. Umjesto da uči, vrijeme do ispita trošio je na smišljanje kako će na njima da vara.
U srednjoj školi je oformio svoju prvu bandu, okupivši klince zaposlene u lokalnoj robnoj kući, i ubrzo su iz skladišta počele da nestaju stvari. Kasnije je objasnio još jedan vlastiti talenat: na prvi pogled je mogao da procijeni hoće li mu se neko pridružiti u kriminalu.
Protjeran iz SAD: Sa 16 je kupio kuću za sebe i majku, i na nju potrošio 100.000 dolara zarađenih na krađama i prevarama. S majkom je imao prećutni dogovor - nije ga podržavala, ali je znala šta radi i nikada mu nije prigovorila. Policajci su ga ponovno uhapsili 1993. zbog krađe auta i cijelu noć ispitivali u stanici. U pauzi se iskrao iz sobe i kroz ploče na plafonu provukao se u sistem za ventilaciju. Policija ga je bezuspješno tražila. A on se nakon nekoliko sati spustio se iz ventilacije, obukao policijsku uniformu i ukrao radio, pištolj i značku. Na stolu šefa stanice ostavio je metak i kroz glavni ulaz odšetao na parkiralište. Vozaču koji ga je povezao do susjednog grada objasnio je da je bio na privatnom maskenbalu.Sljedećeg dana uhapsili su ga specijalci, ali je i njima pobjegao. Ostavili su ga vezanog an zadnjem sjedištu upaljenog automobila. Poput mađioničara, provukao je noge kroz ruke vezane na leđima, pokrenuo policijski auto i otišao. Uhvatili su ga nekoliko sati kasnije i odležao je četiri godine u zatvoru. Protjeran je iz SAD-a, pa je počeo da putuje. Vaspitaču iz popravnog doma slao je razglednice iz cijelog svijeta, mondenih ljetovališta i otmenih hotela. Smatrao ga je ocem kog nije imao i htio je da ostane sa njim u kontaktu.
- Rekao mi je da se bavi poslovima osiguranja. Htio sam da mu vjerujem, ali sam znao da se, zapravo, bavi poslovima kontraosiguranja - ispričao je vaspitač.
Neprimjetni „graditelj“ banke: Nakon krađe Elizabetine zvijezde Blankard se odlučio za novi spektakularni poduhvat. U Edmontonu je 2001. godine zapazio da se gradi nova poslovnica banke. Za vrijeme gradnje redovno je odlazio na gradilište. Predstavljao se kao običan radnik, dostavljač ili šef gradilišta, a nekad je i provaljivao noću. Do trenutka kad je banka sagrađena, bila je puna minijaturnih kamera i prisluškivača koje je Blankard postavio na ključna mjesta u novoj zgradi. Ubrzo je postao šef banke iz sijenke. Mogao je da podiže novac sa bankomata kada je htio, mijenja iznose na računima, a znao je kada novac dolazi i odlazi iz trezora. Kako ga je planiranje zabavljalo više od plijena, ukrao je samo 60 hiljada dolara, što je „opravdao“ riječima da ga je jedino zanimalo da „pobijedi sistem“.
Od tada, opljačkao je još šest banaka. Opremljen vrhunskim high-tech uređajima vlastite izrade, penjao se po cijevima za ventilaciju. Nosio je naočare sa termovizijom i detektorima za laserske zrake. Uvijek je imao dekodere policijskih kanala, pa je unaprijed znao njihove poteze. Jednom je pred policajcima u stanici u 40 sekundi sastavio i rastavio najkomplikovaniju bravu za bankomate na svijetu. Ali, ono što je istražetelje tjeralo u očaj dok su ga jurili preko tri kontinenta, bili su njegovi brojni identiteti. Imao je bezbroj vozačkih dozvola (koje je zakonito stekao polagavši iznova ispite vožnje), lažne pasoše i potvrde o brakovima, takođe lažnim. Farbao je kosu, nosio lažne brkove i šminkao se. Prijavljivao se za posao u kompanijama za čuvanje i osiguranje imovine i lica, pa čak i u lokalnoj policiji manjih gradova. Ormari su mu bili puni raznih uniformi. U poređenju sa njegovim poduhvatima, i najbolji filmovi o pljačkama izgledali su kao dječja igra.
Uhapšen je krajem 2007. godine u Kanadi, sa više od 40 teških optužbi, od čega je priznao je 16 tačaka. Iako su mu prijetile 164 godine zatvora, osuđen je na osam, odležao tri, i od početka ove godine se nalaizi na uslovnoj slobodi. Elizabetina zvijezda nađena je prilikom pretresa u podrumu njegove kuće, ali niko ne zna koliko je ukradenog novca prošlo kroz njegove ruke. Napravio je nagodbu: ako vrati dijamant, smanjiće mu kaznu.
Za sebe je tvrdio da je Robin Hud, da „ne krade od običnog čovjeka, nego od korporacija“. Danas, sa 38 godina, najavljuje novi život i karijeru: savjetovaće banke i muzeje o sistemima sigurnosti. A ako neko zna kako da spriječi krađu, onda je to sigurno - Džerald Blankard.
Jutarnji list
