Legenda crnogorskog šaha, velemajstor Božidar Bonja Ivanović, na pragu je 80. godine, ali je i dalje aktivan igrač, dok kroz šalu, a pomalo i zbilju, kaže da ga je ova igra sačuvala od demencije.
Nedavno je učestvovao u domaćoj Premijer ligi, kao i na Svjetskom prvenstvu za veterane, sa kojih nosi dobre utiske. Naravno, kako i sam kaže u intervjuu za Analitiku, danas je mnogo ležerniji u igri i nije opterećen rezultatom.
“Igram to što znam i umijem, tu si obaveze prema klubu… Kada sam bio mlad to je bilo drugo. Igrao sam borbeno i volio da igram protiv najjačih igrača svijeta. Ja sam tako doživljavo šah, bila je inispracija igrati protiv Talja, Keresa, Spaskog…”, kaže Ivanović.
Mada, dodaje, današnji šah mu i nije baš po volji.
“Ko ne igra šah ne zna koji je to napor u teškoj poziciji sa svjetskim šahovskim asovima, potrebno je izračunati stotine poteza, pa onda imati koncentracije za direktan udar. Ja sam igrao šah razmišljajući, a sada uče napamet, povuku 25 poteza za dva minuta na početku, a ja baš tada razmišljam. Takođe, partije su se nekada prekidale i nastavljale naredni dan, zato mi je sada zamorno kada igram”, iskren je sagovornik Analitike.
Šah ne smije biti u istoj kategoriji sa pikadom i badmintonom
Ivanović ističe da bi trebalo promijeniti sistem i organizaciju, kao i odnos prema razvoju šaha u Crnoj Gori.
“Podsjećam da je bivši ministar sporta Nikola Janović 2018. izmjenom Zakona o sportu izjednačio šah sa badmintonom i pikadom, što je bruka. Sada već Šahovski savez, na čelu sa Jovanom Milovićem, radi dobro. O radu Saveza najbolje govore rezultati, jer je u posljednjih nekoliko godina u Crnoj Gori odigrano više turnira svjetske i evropske klase”, podsjeća on.
No, kako ističe, Savez ne može sam bez pomoći i podrške Vlade.
“Ali Vlada nema osjećaj za to, jer nije stavila šah u višu kategoriju, gdje bi se o njemu povelo računa. To je prvo što Vlada treba da uradi - da podrži šah. Vlada bi trebalo da podrži i predsjednika Saveza Jovana Milovića i kandiduje ga da uđe u evropske i svjetske strukture FIDE-e. Tako bismo imali vezu sa svjetskim događajima, kao kada se igrao Fišer – Spaski (1992.) meč na Svetom Stefanu. Vlada ima naopak odnos prema šahu, nema poštovanja - ne mogu to drugačije objasniti. Pa za najstariju od svih igara, Volter je rekao “Šah je igra koja zaslužuje najveću počast ljudskog uma”, kaže sagovornik Analitike.
Podsjeća da je i sam bio ministar sporta (1993. do 1998).
“Radio sam u interesu svih sportista, nisam nikoga razdvajao i pomogao sam kome god sam mogao. Najbitnije mi je bilo da sašuvam dostojanstvo sporta”, prisjeća se.
Otac mi govorio da ne gledam kafanske partije, već da uzmem knjigu
Ivanović je počeo da igra šah sa 14 godina, a kaže da je na Cetinju u njegovoj mladosti šah bio prilično popularan.
“Na Cetinju se igrao šah svuda - i u parkovima i u kafanama. Prvu knjigu koju sam dobio bila je o svjetskom prvaku Aljehinu, koja mi je dala podstrek za dalji razvoj. To je bio osnovni pečat. Bilo je i još idola, na drugom mjestu Talj, a treći Fišer. Tri najveća genijalca, mučenika i tragičara u šahu”, navodi Ivanović.
Ističe i da je njegov otac, naš proslavljeni pjesnik Aleksandar Leso Ivanović, imao veliki uticaj na njega u šahu.
“Rekao mi je da ne gledam kafanske partije, već da uzmem knjigu. To mi je bilo najvažnije pravilo”, prisjeća se naš sagovornik.
Dugovječnost i vitalnost u životu, pak, pripisuje majki.
“Otac je bio bolestan od tuberkuloze, mučio se, mlad umro… Jednom je bio u Beogradu na liječenju, no ni tamo nije bilo lijeka, ali rodila se pjesma “Putovanje na kliniku”... Bio je nevjerovatno skroman, ništa nije za sebe tražio, a ta skromnost je prešla na mene. Sa druge strane, majka je bila zdrava i živjela do 99. godine. Umrla je prije osam godina. Rodom je iz sela Praga kod Nikšića, kod planine Vojnik, a tamo je nikla i Lesova pjesma “Jutro pod Vojnikom”, sve to ima neku vezu…”, navodi naš sagovornik.
Prijateljstvo sa Fišerom i Taljom
Naravno, uz njegovo ime se često veže i prijateljstvo sa jednim od najvećih šahista ikada – Bobijem Fišerom, o kojem je napisao i knjigu “64 šahovske priče” (2024.)
“Bilo mi je važno napisati knjigu o Fišeru da bi se znala istina o njemu. Recimo, pred njegovu smrt 2008. na Islandu, doktor koji je s njim proveo posljednjih osam mjeseci života kazao je da novinari i mediji, posebno američki, treba da se stide zbog neistina koje su pisali o Fišeru, između ostalog i da je šizofren”, priča Ivanović.
Navodi i da je Fišer bio beskompromisni borac za istinu koji je proveo problematično djetinjstvo zbog kojeg je imao povremene eksplozije emocija i to je, kaže, jedina istina o njemu.
“A bio je čovjek koji će se teško ponoviti i u šahu i sportu. Bobija sam upoznao 1992. na Svetom Stefanu tokom njegovog prijateljskog meča protiv Borisa Spaskog, kada je pristao da igra u Crnoj Gori, koja je tada bila pod sankcijama. Fukarski odnos je imala SADprema njemu, jer je Fišer odbio Niksonov prijem u Bijeloj kući nakon titule prvaka svijeta 1972. godine. Fišer je tada rekao da se njegova pobjeda želi pretvoriti u trijumf SAD proitv Sovjeta. Ubjeđivao ga je i Henri Kisindžer preko telefona dok je bio u Rejkjaviku, no nije imalo uticaja”, ističe Ivanović.
Naš sagovornik bio je i veliki prijatelj sa Mihailom Taljem, takođe svjetskim šampionom.
“To je tako plemenit čovjek bio, ali nažalost bolesan, nije imao bugreg, drugi mu je bio bolestan… Sjećam se na Svjetskom brzopoteznom prvenstvu u Sent Džonu (Kanada) 1988. godine, kada mi je kazao: “Bonja, izgubio si, ti ne igraš, ti si moj sekundant do kraja”. Rekao sam: Milo mi je, ali šta znači biti sekundant, u čemu je moja obaveza? A Talj me gleda i kaže: “Kada ja naručim dva dupla viskija, ti to moraš da pozdraviš, a ako nastavim da naručujem dalje – ti odlučuješ”. Rekao sam “Dogovoreno””, priča on.
Talj je na kraju, iako je tada imao 51 godinu i nije bio najboljoj formi – osvojio turnir.
“Igrao je tada Talj finale s Rafaelom Vaganjanom. Talj ga tuče 4:0, a pita me može li treća čaša, pa i četvrta… Kada je završo meč i pobijedio bio je mrtav pijan – aplauzi, publika, a ja ga držim da ne padne. Niko ne misli o tome… Talj stari čovjek…Bio je čudovište od čovjeka, rekao mi je, “Ne čudi se, kod mene samo mozak radi”, prisjeća se Ivanović.
Nezaboravne partije - protiv Cebala i Bednarskog
Govoreći o partijama koje su obilježile njegovu karijeru, ističe da je jedna od najljepših ona koju je odigrao 1986. u Budvi, protiv hrvatskog velemajstora Miša Cebala na šampionatu Jugoslavije.
“Bila je to žrtva dame, ali izgubio sam partiju jer mi je nestalo vremena, pala mi je zastavica”, kaže Ivanović.
Tada je, sjeća se, Svetozar Gligorić tražio da partija bude proglašena najljepšom na turniru, ali žiri to nije prihvatio.
“Zanimljivo je da su dva od tri člana iz žirija bila iz Crne Gore - kao da te vazda mrze tvoji”, kaže on.
Ivanoviću i izdvaja i partiju protiv Jaceka Bednarskog, intermajstora u 1977. za koju mu je čuveni Mihail Botvinik, utjemeljivač Sojvestkog šaha, u Moskvi uručio nagradu za naljepšu partiju.
“Odigrao sam ljepoticu. Bednarski je igrao čudno, ali meni to odgovara uvijek. Bojali su se od mene i veliki asovi, znali su kakav sam u tim pozicijama. Igram inspirativan šah, razumijem da sam tu najopasniji, što je situacija komplikovanija to mi je veće zadovoljstvo”, ukazuje Ivanović.
Poruka mladima – čuvate se kompjuterske ‘epidemije’
Sagovornik Analitike mladim šahistima poručuje da se čuvaju kompjuterske ‘epidemije’.
“Ako vole šah, treba da razmišljaju i uživaju u tome, a ne da uče napamet. Takođe, treba analizirati partije starih majstora. To te podstiče da ti tako igraš, a ne da postaješ zanatilja, kao što se to čini današnjim načinom rada... Šahovski umjetnik se postaje učenjem partija velikih asova. Umjetnost je kada igrate izvorni šah, kada se rodi nova kombinacija, kopiranje me ne oduševljava. Takođe, mora se vjerovati u sebe, kako u sportu tako i u životu”, zaključuje Ivanović.
