Na sceni je sukob vlasti i Mitropolije crnogorsko primorske. Ko god da dobije, gubitnik je isti: GRAĐANSKA CRNA GORA . Zakon je samo povod , a društvo se podijelilo do te mjere da sada opstaju samo političke strukture koje sebe prikazuju: jedni kao garant nezavisnosti i sigurnosti, a drugi kao zaštitnici “ugroženog srpskog naroda i crkve“.
Pročitala sam Zakon i čula različita mišljenja, pa i onih koji svoj revolt njegovim usvajanjem iskazuju šetnjom, litijama i molebanima i zaključak je isti. Crkva ne želi da se odrekne imovine koju koristi crkva, manastira i mošti svetaca i prihoda koji dolaze posjedovanjem navedenog. Primjedbe dolaze sa svih strana, da je Zakon donijet u nevrijeme, pred izbore, 2 sata poslije ponoći, da dijeli društvo, da je diskriminatorski, da kadrira crkvom i slično. Ovaj Zakon, u bilo koje vrijeme da je donijet, ne bi prošao bez snažnog revolta. Suštinski se tiče i Crnogoraca i Srba , ulazi u pravo zajedničkog nasljeđa predaka i jednih i drugih. Naša je obaveza da jedinstveni trag tog nasljeđa koje pokazuje prožimanje brojnih kultura na ovim prostorima, a pripada svima nama zaštititimo propisima ko god bio držalac i vlasnik. To nije samo pravo i obaveza Srpske pravoslavne crkve, Mitropolije crnogorsko primorske, već svih nas, i Crnogoraca i Srba i drugih koji poštuju to nasljeđe.
Kako su crkve gradili naši zajednički preci, pod jednom vjerom i za njenu odbranu ratovali u prošlosti, tako je i sada Crnoj Gori potrebna jedna pravoslavna crkva za sve vjerujuće Crnogorce i Srbe. Za tu ideju je potrebna volja i saglasnost naše srpske braće, sestara, komšija, prijatelja i kumova. Zajednički moramo učiniti napor da napravimo jasnu razliku između hristislavlja i srboslavlja, pravoslavlja i svetosavlja. Naš je problem što zajedno i jednako ne osjećamo i tumačimo teme prošlosti i to između nas pravi razdor, a krivca u tome vidim i u nametnutim političkim koncepcijama kroz vjekove.
Neprihvatljivo je da bilo ko prezidava i uništava autentičnu sakralnu arhitekturu,, da bi ličila na moravsku ili resavsku, a Demokratska partija socijalista kao stožer vlasti posljednih trideset godina nije se pokazala kao najbolji zaštitnik toga blaga. U konačnom ta politička elita omogućila je istoj toj Crkvi sa kojom je sada u sukobu, da sve ove godine radi i na štetu imovine i interesa građanske i moderne države Crne Gore.
Potrebno je shvatiti da nije ovo priča o vjeri. Ovo je priča o novcu i interesima kroz prava na raspolaganje nekretninama u vrijednosti od dvije i po milijarde eura. Nijesam zaboravila kako su crkveni predstavnici Crnogorce i Crnogorke nazivali : komunističkim nakotom, kopiladima, volovima, pa me to znanje koja sam neposredno stekla kao i “hrišćanska ljubav” prema onima koji nijesu Srbi kad se klelo i zakivalo za Vezirov most navelo da tako mislim i da strepim, jer nas kroz manipulaciju vreba velika opasnost. Novac je moć, posebno opasan kada se ulaže u promociju ljudi koji nas dijele, mislim da bi stiker na telefonu sa Arkanom, zaista bilo autentično djelo.
Ja sam Crnogorska građanka, najugroženija danas u Crnoj Gori, ali ostajem na svojoj poziciji i zagovaram ideje o jedinstvu u kojem ćemo moći da razvijamo modernu državu Crnu Goru. U mojoj državi želim vladavinu prava i građanske slobode i konačno fer i slobodne izbore. To je prvi i najvažniji korak za građansku i prosperitetnu Crnu Goru. A sve generacije i vladajuće strukture koje su napravile sistem u kojem živimo više od trideset godina molim da o svemu dobro razmisle, i da nam brzo ponude rešenja jer sam na vrijeme da usavršavam svoj njemački….
I za kraj , konačno, sve svetinje su NAŠE, ZAJEDNIČKE, DRŽAVNE ( jer DRŽAVA SMO MI ), a u mjestima gdje su sagrađene od donacija moraju biti u vlasništvu toga mjesta, mještana i crkve, nikako organizacija registrovanih van Crne Gore. Ne smijemo nasijedati na provokacije kao što su “ litije na sto metara na Cetinju” jer kap naše krvi više nikad neće biti prolivena jer tako kaže i režira neko van Crne Gore.
Samo strpljenja, provedrićemo brzo više Crne Gore.
(autorka je predsjednica Crnogorske)
