Plan poravnanja treba da verifikuje Skupština akcionara Rudnika uglja u kojoj dominiraju kao većinski vlasnici, predstavnici italijanske kompanije A2A sa 39,5 odsto akcija, dok država posjeduje 31,1 procenat.
Novi vlasnik, muke stare: Pošto je A2A od 1. januara preuzela upravljanje EPCG, biće interesantno da se vidi da li će Italijani „držati stranu“ rudarskoj ili energetskoj kompaniji budući da će njihova riječ biti presudna.
Prema planu, Elektroprivreda treba da isplati Rudniku uglja oko 7,5 miliona eura za zemljište na kojem će biti nova deponija za Termoelektranu, a uprava pljevaljske kompanije taj novac će iskoristiti za isplatu otpremnina prekobrojnim radnicima.Od ukupno 1.360 zaposlenih u stalnom radnom odnosu, po sadašnjoj procjeni, od 300 do 350 ljudi je višak.
Pet godina neriješenih dugova: Punih pet godina Elektroprivreda Crne Gore duguje Rudniku uglja blizu 40 miliona eura (sa kamatama), a da pritom ondašnji čelnici pljevaljske kompanije za vađenje rude nijesu tužili državnu energetsku kompaniju zbog nagomilanog duga za isporučeni ugalj.S druge strane, od ranije se zna da Rudnik državi duguje po osnovu starih kredita oko 29 miliona eura. To su krediti koji su naslijeđeni iz perioda početka devedesetih od londonskog i pariskog kluba i Evropske banke za obnovu i razvoj.
Rudnik se obavezao da zauzvrat Vladi ustupi imovinu kao što je motel Vodice, odmaralište u Ulcinju, i još nekoliko lokacija, a zauzvrat su mu oprošteni raniji dugovi za poreze, doprinose i slično. Pored toga Rudnik uglja je bio primoran da prije četiri godine ustupi Vladi i sportsku salu, uprkos činjenici da je rudnička mehanizacija obilato besplatno korišćena u probijanju lokalnih puteva za vrijeme raznih predizbornih kampanja.
Kako je sve počelo: Neriješeni dužničko-povjerilački odnosi EPCG i Rudnika uglja posljedica su različitog fakturisanja cijene tone uglja u knjigama TE i pljevaljske kompanije za vađenje uglja u periodu od 2003. do 2004. godinePraksa do 2002. godine bila je da cijenu uglja određuje Vlada, godišnjim usaglašavanjem kupoprodajnog ugovora između Rudnika i Elektroprivrede.
Ta cijena je, kako se navodi u Strategiji razvoja energetike, porasla sa 10,56 eura po toni u 2000. godini na 21,44 eura u 2002. godini. Za 2003. i 2004. godinu, kako piše u dokumentu, “zbog nesprovođenja pravno valjanog načina definisanja cijene uglja, odnosno nepotpisivanja ugovora” došlo je do značajnih razlika u tumačenju međusobnih obaveza od strane Rudnika i EPCG.
Elektroprivreda je donosila poslovni plan računajući sa cijenom uglja od 17,15 eura za tonu, koju je nastavila plaćati i u 2003. i 2004. godini. Rudnik je, međutim, nastavio da fakturiše ugalj po cijeni od 21,44 eura za tonu za isti ugalj na osnovu odluke Vlade čije je važenje isteklo 31. marta 2002. Očigledno, u rudniku su shvatili i cijenu od 17,15 eura kao privremenu mjeru koja rezultira nagomilavanjem duga i očekujući da se taj dug naplati od EPCG.
Pozitivno poslovanje: Rudnik uglja, koji je tokom prošle godine, prema tvrdnjama čelnika, stabilizovao svoje poslovanje i posluje sa milionskim dobitkom, snabdijeva pljevaljsku termoelektranu rudom od njenog puštanja u pogon, sada, daleke 1982.godine. Od svog osnivanja su proizveli oko 55 miliona tona uglja od čega su, oko 80 odsto, isporučili termoelektrani.
Dosadašnja poravnanja u krugu država-EPCG- Rudnik uglja su išla obilato na štetu rudarske kompanije. Da li će Italijani, novi većinski vlasnici, nastaviti takvu praksu?
P.Z.
