Pokretne slike su ispunile njegov cijeli radni vijek i skoro cijeli život. I danas, iako je već nekoliko godina u penziji, ne može bez njih, pa svakog dana nešto radi. Doskorašnji prvi čovjek Crnogorske kinoteke, filmski reditelj, producent, scenarista, istraživač Gojko Kastratović, za Portal Analitika govori o prvih deset godina ove institucije.
Svi su bili „za“: Prisjećajući se samog osnivanja, on ističe da je naišao na nepodijeljenu podršku.
- Veoma sam zadovoljan razumijevanjem koji su imali nadležni u Crnoj Gori. Svi su bili raspoloženi da doprinose, naravno, prema mogućnostima. Vidjelo se da je ova zemlja zaista odlučila da ustanova zaživi. Kada se razmatrala mogućnost osnivanja kinoteke, moram istaći da je to podržala i pozicija i opozicija, što je jedinstven slučaj – ističe Kastratović, koga je na čelnom mjestu naslijedio takođe poznati filmski stvaralac Branko Baletić.
On dodaje da sam početak ni ovdje nije bio lak, tim prije što su se djela crnogorskih filmskih stvaralaca i ona vezana za Crnu Goru, nalazila po depoima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pa i šire. Pošto je bila jedina nekadašnja jugoslovenska republika koja nije imala vlastitu kinoteku, počelo se dugotrajnim traženjem i skupljanjem građe za filmski arhiv. Ujedno, to je bila trka sa vremenom jer su rat, propadanja pojedinih studija i distributera samo doprinijeli nestajanju mnogih filmskih ostvarenja, pa i onih koja su za nas bitna.
- Mnogo primjera da smo uspjeli u posljednjem trenutku da jedan dio tih materijala spasimo i preuzmemo. Posljednji slučaj bio je privatizovanje „Dunav filma“, gdje su skoro svi crnogorski sineasti počinjali i dali svoj značajni doprinos u dokumentarnom i kratkom igranom filmu. Tu su filmovi Živka Nikolića, Vlatka Gilića, Nikše Jovićevića, Dragana Golubovića, Zdravka Velimirovića, Baja Šaranovića. Bivši producenti nisu imali mogućnosti da te materijale čuvaju na adekvatan način. Srećom, imali smo određeni fond sredstava da odmah izradimo kopije i preuzmemo određeni fond za našu kinoteku i tako sačuvamo filmove. Samo to što smo uradili je dovoljno veliko za ovdašnju kinematografiju – sa olakšanjem je ispričao Kastratović.
Koliko je i danas angažovan na prikupljanju kinotečkog materijala, jasno govori i to da je dio planova koje opisuje Kastratović i „spašavanje“ filmova Krsta Škanata, jednog od najznačajnijih crnogorskih autora dokumentarnog filma. Cilj je da se definišu svi filmovi koje su realizovali crnogorski autori, i da se nađu u kinoteci za par godina. Time će, ističe Kastratović, i mladi koji su počeli da izučavaju crnogorsku filmsku prošlost imati više mogućnosti za svoj rad.
Otkrića iz Rusije: Kao poseban doprinos fondu Crnogorske kinoteke, Kastratović pominje filmske zapise koje su nedavno dobili iz Rusije.
- Dokumenti nekadašnjih filmskih žurnala, koji su se gledali po cijeloj Evropi, a tiču se prošlosti Crne Gore, konačno su dijelom i kod nas. I to zahvaljujuću velikom pregaocu, našem ambasadoru u Rusiji, dr Slobodanu Backoviću, koji je prepoznao tu vrijednost. Dobili smo materijale za koji se do sada nije znalo, kao i one za koje smo znali da postoje, ali ne i gdje se nalaze. Konkretno, dobili smo kompletan snimak krunisanja Nikole Petrovića, 1910. godine, čiji smo samo dio do sada imali – kaže on.
Među pristiglim materijalom nalazi se i kratak film neprocjenjive važnosti za filmsku istoriju Crne Gore. Kako nam je ispričao Kastratović, to je snimak proslave 70 godina bitke na Grahovcu, snimljene 1929. na Cetinju. Film je napravio „Defi-Film“ iz Njemačke, koji je u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji trebalo, u stvari, da napravi dokumentarni film o turizmu. No, on nikada nije realizovan, a snimak proslave je nestao prije nego što je premijerno prikazan.
- Tražio sam ga u Njemačkoj, u „Definim“ fondovima i depoima, u Minhenu... Nigdje je nije bilo. Ali, kada sam otišao po filmove u Moskvu, u tom velikom državnom filmskom fondu sam našao i tu proslavu Grahovačke bitke! Tako žurnalska storija, koja traje tri-četiri minuta i u kojoj se pojavljuju i neki tada živi junaci bitke, danas prvi put biti prikazana – priča Kastratović, i objašnjava da je film u Moskvu stigao zajedno sa brojnim drugim kinematografskim ostvarenjima koje su iz Berlina donijeli ruski vojnici.
Neumorni penzioner: I danas Kastratović doprinosi crnogorskoj filmskoj umjetnosti. Od onoga na čemu je skoro radio naročito je ponosan na dva ostvarenja: portret Petra I Petrovića Njegoša i igrani film „Baraba“.
- Ekranizovani portret Petra I Petrovića Njegoša se na filmskom platnu pojavio samo jednom, i s njim kritika baš nije bila zadovoljna. Autor je bio jedan ruski reditelj, pa iako je snimao po scenariju našeg Nikole Vavića, očigledno je da nije dovoljno razumio ni prilke, ni vrijeme, a naročito samog Petra I. Uostalom, mi o Petru I, čovjeku koji je proglašen za sveca, koji je stvarao ovu državu i to ne nasiljem, nego riječju i kletvom, ne znamo pravo ime. Zato sam htio da napravim njegov portret, čime sam veoma zadovoljan, i mislim da je dobro da mlađe generacije na ovaj način sagledaju tu ličnost. Radio sam i dramu „Baraba“ za Televiziju Crne Gore. Zadovoljan sam tom igranom dramom, je ima savremenu temu, što je mnoge iznenadilo, jer se obično bavim nečim što je vezano za prošlost. Zadovoljan sam i kako je primljena kod gledalaca, imao sam veliki broj poziva, čestitki, pa i pitanja – kaže Kastratović o penzionerskim danima i zaključuje:
- Uvijek radim nešto, imam neke scenarije, projekte. Tako bolje i brže vrijeme prolazi. A s vremenom sada bar nemam problema.
Kristina Jerkov
