Izmišljanje istorije predstavlja čin intelektualnog vandalizma kojim se podjednako truje moderno shvatanje prošlih pogrešaka, kao i herojskih djela“. Ovo je bio zaključak uredničkog uvodnika u poznatom glasilu liberalnog kapitalizma, nedjeljniku Ekonomist, povodom negiranja holokausta od strane svjetski poznatog negatora ovog zločina, britanskog istoričara Dejvida Irvinga.
Ne sporeći trovačke efekte intelektualnog vandalizma negatora holokausta, nesporno je da priča o nacističkom judeocidu nije jedini segment prošlosti koji može biti podvrgnut manipulativnim interpretacijama, ili može biti interpretiran kroz formu očiglednih laži.
ISTINA I NACIJA
Činjenica je da je odnos između istorijske istine i nacije uvijek bio veoma problematičan.
Koncept nacije, koji je u dvadeset prvom vijeku postao gotovo univerzalna politička forma – savremena retorika nas uči da ,,propale države“ moraju da ulože više napora u proces ,,izgradnje nacije“ – je uvijek nalazio opravdanje sopstvenog postojanja u davnoj ili ,,veoma davnoj“ prošlosti.
Ipak, ideja nacije je relativno novog datuma. Ono u šta možemo biti sigurni jeste da su nacionalne tvrdnje o antičkim korijenima sasvim netačne i neodržive.
Tokom posljednja dva vijeka nacija je konstruisana na bazi praktičnog programa: nacija će braniti i odbraniti građanstvo od neprijateljske invazije i, u okvirima nacionalnih granica, obezbijediti prosperitet i pravdu za sve. Kao izraz popularnog suvereniteta, nacije imaju svoje armije i svoje poreznike koji osiguravaju kontinuitet vlasti i pokrivaju njene troškove. One (nacije) se oslanjaju na pravne i političke sisteme koji mogu imati nekih međusobnih sličnosti, ali koji uvijek posjeduju određene ideosinkretrične segmente.
Iako su, generalno posmatrano, nacije bile uspješne u periodu kada su svjetska trgovina i životni standard kao i broj stanovnika na zemlji rapidno rasli, ove praktične stvari ne označavaju kraj priče.
Nacija uvijek ponosno naglašava svoju metafizičku stranu. Gotovo uvijek se tvrdi da njeno ,,značenje“ leži u činjenici da ona kontroliše koncepte vremena i prostora. Nacija naglašava svoj specijalni odnos prema određenoj teritoriji, koja je bez izuzetka osveštana kao ,,naša“ ili kao ,,kolijevka“ i ,,majka“.
Ovo osveštavanje teritorije kreira vjerovanje da je nacija stvorena u procesu mističkog spajanja njene teritorije, odnosno, ,,zemlje“ (a ponekad i biljaka i životinja koje naseljavaju tu teritoriju i postaju nacionalni simboli) sa ,,krvlju“ onih koji su naselili i razvili datu teritoriju. Uprkos trijumfu prvo industrijske, a potom i kompjuterske revolucije, nacije nastavljaju da privileguju sopstvene agrarne korijene.
METAFIZIKA I OSJEĆAJI
Ovaj, gotovo religijski, osjećaj pripadnosti teritoriji (zemlji) je učvršćen tvrdnjom o vječitosti na koju se pozivaju sve nacije. Prihvatanje nacionalnog identiteta sobom nosi religijsko obećanje da pojedinci nijesu samo i jedino pojedinci, nego da su činjenicom pripadnosti naciji povezani s drugim pojedincima na određenoj teritoriji. Ova povezanost ne poznaje vremenske granice, pa se osjećaj zajedništva ostvaruje i među osobama i generacijama koje su vremenski razdvojene vjekovima.
Ovim se, u stvari, pokušava nadmudriti i kontrolisati jedina prirodna neminovnost s kojom se svako od nas rađa - smrt. U ovom modelu se briše razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i iskoračuje se u ono što je Valter Benjamin nazivao ,,apsolutno vrijeme“.
Ovo je tačka protiv koje se svaki atom u biću profesionalnog istoričara buni. Tvrdnje da neko kontroliše prostor i patrolira kroz vrijeme su očigledno i nedvosmišljeno lažne. Ni u najmalobrojnijoj naciji ne postoji osoba koja može zaista poznavati svakog pripadnika svoje nacije. Kada su u pitanju nacije koje broje više miliona, ili čak milijardu članova, ovakva tvrdnja je zaista besmislena.
Osim toga, svaki pripadnik određene nacije posjeduje klasne, rodne i starosne karakteristike koje ga povezuju sa pripadnicima drugih nacija. Kao što je pisao Benedikt Anderson, svaki pojedinac pripada više nego jednoj ,,zamišljenoj zajednici“.
Podjednako, nema pojedinca koji se može identifikovati sa svim prirodnim karakteristikama države u kojoj živi, bez obzira kako ona mogla biti mala. Ova ideja se očitava kao posebno farsična kada se kao primjeri uzmu ogromne države kao što su Australija, Kina ili Indija.
Metafizički temelji propovijedanja o naciji su apsurdni, netačni i neodrživi. Razmišljati u tim metafizičkim konstrukcijama, makar i za trenutak, bi trebalo da automatski inicira kritički, ,,antiklerikalni“ intelektualni odgovor na ovu formu nacionalne religioznosti.
Mnogi smatraju da je, kao što je to pisao Horacije, zaista slatko i prigodno umrijeti za svoju zemlju (dulce et decorum est pro patria mori). Ponekad kao zakletva, a ponekad kao metafora, ovaj sentiment se danas često izražava.
Kada naši sportisti nastoje da ostvare što bolji rezultat, zar oni sebe nesebično ne daruju naciji i njenoj zlatnoj medalji? Kada nam naši proizvođači savjetuju da kupujemo domaće proizvode (čips proizveden u novom postrojenju u Tuzima, na primjer), zar to nije znak njihove vrline kao članova nacionalnog kolektiva? Ako na stranu ostavimo njihove principe slobodnog tržišta, kojima se svakodnevno povinuju, zar oni promocijom nacionalnih proizvoda ne brane kolektiv, pošto nacionalni proizvodi po definiciji moraju biti i - naši proizvodi?
Kada se naši političari sretnu sa svojim inostranim kolegama, zar mi odmah ne prepoznamo naše predstavnike i bivamo ponosni (?) na naše političke emisare. Zar zastava nije sveti simbol onoga za šta su naši vojnici ginuli u ratovima?
,,NAŠA ZEMLJA“
U ovome diskursu, kao po pravilu, nema pomena o tome da su naši vojnici ubijali druge tokom tih ratova. Nacionalizovani ratni spomenici i obilježja više ne slave imperatore i generale, već ,,naše“ žrtve i ,,našu“ patnju. Okupljamo se oko fundamentalnih simbola ,,našeg načina života“ i kroz taj čin okupljanja mi, pripadanici nacije, postajemo svjesni da posjedujemo suverenitet i identitet. Nacionalne ikone su ono što osigurava da se mi osjećamo da smo zaista mi. Naše nacionalne vrijednosti su vrhunac moralnosti.
Da li je Horacije zaista bio u pravu? Njegova izreka ima mnogo konotacija. Valja se podsjetiti da je Horacije bio pjesnik-propagandist mnogoljudnog
Rimskog carstva u periodu vladavine imperatora Avgusta. On je veličao osvajanje i slavio ekonomski poredak baziran na robovlasništvu.
No, i pored ovoga, njegove riječi su odzvanjale u dvadesetom vijeku kroz stihove znatno drugačijeg pjesnika iz Velsa Vilfreda Ovena. Pjesme Ovena čine jednu od najsnažnijih osuda rovovskog rata na zapadnom frontu između 1914. i 1918. godine.
Oven kaže da Horacijeve riječi predstavljaju ,,staru laž“ koja tjera muškarce, a i neke žene, u besmisleno međusobno istrijebljavanje u poljima Flandrije. Njihove žrtve, piše Oven, ne donose ništa dobro ni britanskom, ni njemačkom društvu. Naravno, Oven koristi riječ patria (domovina), a ne riječ nacija. Ovo je važno zapamtiti, pošto nije sasvim sigurno da su britanska i njemačka imperija tada bile ,,nacije“, u striktnom značenju tog termina.
Na kraju krajeva, sasvim je validno pitanje da li je poručnik Oven bio Britanac ili Englez, Anglo-Saksonac, ili Velšanin, pripadnik srednje klase, ili intelektualac i muškarac?
Nakon što se nacionalni vatrometi ugase i utihne muzika nacionalnih pjesama, i čim se postavi pitanje kritičkog odnosa prema iskrenoj želji nacionalnih političara da zaštite stanovništvo svoje države, kao i prema slavi i žrtvama nacionalne vojske, postaje nevjerovatno teško i kompleksno definisati naciju.
U dvadeset prvom vijeku, milijarde ljudi će na pitanje o njihovom identitetu odgovoriti da je on primarno ukorijenjen u njihovoj naciji. Na misteriozan način, moderna liberalna nacija uspijeva da u svom toplom zagrljaju zadrži pojedinca i porodicu, ali i čitavu zajednicu. Modernizam je izgrađen na dva centralna stuba: nuklearna porodica koja je pozicionirana kao kategorija individualnog, i nacija, koja je takođe pozicionirana kao nuklearna porodica.
PARADOKSI
Paradoksi se, međutim, nagomilavaju.
Kao što je, prije više od jednog vijeka, ustvrdio francuski pisac Ernest Renan nacija bez falsifikata ne predstavlja ništa. Dok bodrimo naše sportiste, slavimo naše poslovne uspjehe i ponosno ističemo naše porodične vrijednosti, glasamo za naše političare, pozdravljamo našu zastavu, vučemo duhovno nadahnuće iz naših sela i za sebe prisvajamo vječnost, mi iskrivljujemo istoriju. Mi istovremeno lažemo, ali i govorimo istinu. Da parafraziram Renana: niko ozbiljan ne može sasvim spoznati istoriju nacija i nacionalizma prije nego shvati da se istina i neistina susrijeću i miješaju u procesu konstruisanja ovih kategorija.
Snaga nacionalne ideje leži u činjenici da omogućuje suživot, a često i spajanje istine s neistinom, dostignuća s katastrofom, pobjede s viktimizacijom. S jedne strane, od 1789. godine do danas, nacije su se razvijale u svijetu kojega je karakterisao naučni i materijalni napredak, društvena kohezija i relativno zadovoljstvo populacije. Industrijske i tehnološke revolucije su se nastavljale jedna na drugu, i ljudi su imali na raspolaganju mnogo više životnih opcija nego što je to bio slučaj sa njihovim precima.
Precima su, gotovo sigurno, mnoge od opcija koje uživaju njihovi potomci bile nezamislive.
S druge strane, u toku istog vremenskog perioda, nacije su razvijale i praktikovale osjećaj i modele isključivosti, hijerarhiju, ubistvo, genocid, kao i lokalne i svjetske ratove. U dvadeset prvom vijeku, priče o masakrima su postale dio naše svakodnevice. Očigledno je da bilo kakva analiza razvoja nacija mora u sebi sadržati kritičko odmjeravanje uspjeha i poraza, života i smrt, dobra i zla, onoga što je trajno, ali i onoga što je prolazno.
Ubijediti savremenike da nacija ima jednaku sposobnost da bude u pravu, ali i da napravi pogrešku, je i dalje veoma težak posao. Bez obzira na sve probleme koji se pojavljuju u svakoj savremenoj kritičkoj analizi nacionalizma, popularno mišljenje prihvata naciju kao bezgrešnu, samopotvrđujuću i sveobuhvatnu.
NACIONALNA GEOGRAFIJA
U ovome shvatanju geografija igra važnu ulogu. Svijet nije uniforman, već ga čine kontinenti i okeani, mora, rijeke i planinski lanci.
Svaka od ovih geografskih odrednica se čini vječitom, i stoga se one percepiraju kao ,,božji darovi“ onda kada je božansko pozvano u pomoć kako bi se shvatilo i opravdalo postojanje grupe na određenoj geografskoj lokaciji. Iz ovoga slijedi jednostavan zaključak da su nacije geopolitička datost.
Za Plantagenete i Lankastere, Engleska je bila to što jeste zato što more udara o njene obale i odvaja je od onih ,,inferiornih predjela u kojima žive neodgovorni Francuzi i ostali stranci koji gaje zavist prema Engleskoj“.
Fizička odvojenost od Kine i čitavog azijskog kontinenta pomaže da se duga istorija Japana pozicionira kao sasvim zasebna kategorija. Planine Etiopije, pustinje i rijeka Nil omeđavaju drugu imperiju na isti način na koji prostranstvo centralnoazijskih stepa opravdava rusku vlast od Baltika do Pacifika. Pirineji odvajaju Francusku od Španije, dok tokovi Dunava i Rajne markiraju granice njemačkog domena...
Grčki pisac Nikos Kazancakis je tvrdio da je svjetlost ta koja je sve odredila. Bio je uvjeren da je svjetlost faktor koji planine, sela i zemlju Grčke čini lepršavim i nematerijalnim, i tvrdio da je u Italiji svjetlost mekana i ženstvena, dok je u Grčkoj ona u potpunosti spiritualna.
Kao što se može naslutiti iz ovih nadahnutih riječi, svaki nacionalizam duguje ponešto evropskom romantizmu koji je s kraja osamnaestog vijeka posebnu pažnju usmjeravao ka onome što se smatralo ljepotom i smislenošću prirode.
Čini se da je svakoj naciji geografija određivala bogom dano mjesto i bogom dano tlo.
