Mnogi će reći da intervencija SAD u toj državi uopšte nije imala svrhu. Osim toga, "bježanje" američkih diplomata iz Kabula mnogi su uporedili sa scenama iz Sajgona 1975. godine, kada su američki zvaničnici na sličan način napuštali Vijetnam.
Sa druge strane, američki zvaničnici, uključujući Bajdena i Blinkena, tvrde kako je američka intervencija u Avganistanu imala svrhu. Zbog toga, kako kažu, SAD nema više šta da traži u toj azijskoj državi.
Kako god, o posljedicama američke intervencije i povlačenja pričaće se sigurno još dugo i vjerovatno nikada neće biti konsenzusa o tome da li je ova "vječna" vojna intervencija imala određenu svrhu.
Ipak, u ovih 20 godina, koliko je intervencija trajala, Avganistan je bio sve samo ne dosadno područje. Ruskim povlačenjem 1989. godine, ostavljen je manje-više isti haos kao i sada, kada Amerikanci odlaze. Godine neizvjesnosti, kao i građanski rat tokom devedesetih godina, izrodili su talibanski pokret koji se pokazao kao vodeća mudžahedinska organizacija u državi.
Početak sukoba
Iako su talibani kao i ostali mudžahediniski pokreti imali logističku i finansijsku podršku SAD tokom borbe sa Sovjetima, odnosi se počinju mijenjati 2001. godine kada pripadnici Al Kaide ubijaju lidera Ahmada Šah Masuda, komandanta Sjeverne alijanse koji je predvodio antitalibansku koaliciju. To je zapravo bio samo uvod u dobro poznati događaj 11. septembra 2001. godine kada su srušeni tornjevi Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku.
Čelnici Bijele kuće, uključujući i tadašnjeg predsjednika Džordža Buša, optužili su za napad Al Kaidu. Predsjednik Buš potpisao je odluku o vojnoj intervenciji u Afganistanu i time, mnogi vjeruju, najavio novu eru u ratovanju i geopolitičkim odnosima.
Američka intervencija, uz britansku pomoć, u oktobru 2001. godine počela je operacijom "Trajna sloboda". Položaji talibana svakodnevno su bombardovani, što je tu grupu natjeralo na povlačenje iz svih većih centara uključujući i glavni grad Kabul. Uz američke i britanske vojnike, na strani Zapada bili su i lokalni čelnici kao što je uzbekistanski vojskovođa Abdul Rašid Dostum, koji se protiv talibana borio na sjeveru zemlje.
Istovremeno, sa potiskivanjem talibana, SAD su radile i na uspostavljanju centralne vlasti u Kabulu. Bonskim sporazumom iz 2002. godine, potvrđeno je imenovanje privremenog predsjednika Hamida Karzaija koji će dvije godine kasnije na prvim izborima obezbijediti najveći broj glasova i tako potvrditi svoju poziciju prvog čovjeka Avganistana.
Lov na Bin Ladena
Amerikanci su početkom intervencije u Avganistanu ispunili jedan od ciljeva, međutim, glavni je i dalje ostao nedokučiv. Osama bin Laden je i dalje bio na slobodi.
Nakon napada i ofanziva SAD, Osama bin Laden je pobjegao iz zemlje, a 2004. godine se oglasio iz Pakistana, odakle je ismijavao poteze Amerikanaca.
"Želimo vratiti slobodu našoj naciji, baš kao što je vi uništavate", rekao je Bin Laden u kratkom obraćanju.
Uprkos uspostavljanju nove vlasti, talibani su i dalje stvarali probleme, kako Karzaiju, tako i Amerikancima. Eksplozije, bombaši samoubice i ubistva bili su svakodnevica Kabula i drugih gradova, koji su i pored američkog prisustva živjeli u velikoj neizvjesnosti.
Deset godina od početka sukoba, SAD su konačno i ispunile prvobitni cilj. Osama bin Laden je ubijen. Prvog dana maja, američki vojnici saopštili su kako je on ubijen u Pakistanu.
Postepeno povlačenje
Već 2011. godine, tadašnji američki predsjednik Barak Obama najavio je povlačenje određenog broja vojnika iz Avganistana. Ipak, talibanski uticaj ,i pored velikih gubitaka, i dalje je bio prisutan. Talibani su, kako je vrijeme odmicalo, postali i relevantan politički faktor s kojim su i SAD morale sjesti za sto kako bi se dogovorio put ka konačnom miru u državi.
U međuvremenu, SAD su i dalje vršile prenos nadležnosti na centralnu vlast u Kabulu. Vjerovatno najvažniji potez bio je prenos nadležnosti u bezbjednosnom sektoru, koji je okončan 2013. godine, a čime je lokalna vojska u potpunosti vršila kontrolu nad teritorijom Avganistana.
Mnogi će reći kako je upravo to bio potez koji se može protumačiti kao potpisivanje smrtne presude vlasti u Avganistanu koja, uprkos američkim naporima da je ojačaju, nikada nije pokazala da posjeduje kapacitete za vladanje državom na adekvatan način.
Pored nespremnosti, Avganistan je 2013. i 2014. godine imao i velikih unutrašnjih problema. Nakon odlaska predsjednika Karzaija, na njegovo mjesto došao je Ašraf Gani, nekadašnji američki student koji je naišao na otpor građana koji su podržavali drugu političku opciju - političara Abdulaha Abdulaha.
Ipak, Abdulah i Gani su dogovorili uspostavljanje Vlade nacionalnog jedinstva i podjelu vlasti što je, bar prividno, donijelo unutrašnji mir Avganistanu.
Tramp, Bajden i konačno povlačenje
Najsvježiji period ovog vijeka obilježio je i "veliki povratak" terorističkih organizacija koje je predvodila Islamska država. Njenim jačanjem, rasle su i druge terorističke organizacije uključujući i Al Kaidu koja se ponovo aktivirala, kako u Avganistanu tako i u drugim djelovima Azije i Afrike.
Nakon odlaska Obame, na vlast u SAD došao je Donald Tramp, koji se tokom prvih nekoliko mjeseci mandata više puta osvrnuo na situaciju u Avganistanu, govoreći kako se političko rješenje sukoba sa taibanima i dalje ne nazire. Takođe, naveo je kako Avganistan i dalje predstavlja veliku opasnost, jer se u njemu krije veliki broj pripadnika terorističkih organizacija koje sarađuju i sa Pakistanom.
Takva razmišljanja proizvela su reakciju i kod talibana, koji su 2018. godine izveli iznenađujuće veliki broj napada u Kabulu, u kojima je ubijeno više od 115 stanovnika.
Status kvo bio je na snazi sve do danas. Talibani i centralna vlast nikada nisu uspjeli postići adekvatan dogovor, a američke trupe su nastavile sa povlačenjem iz Avganistana. Ono što je Tramp "stidljivo" najavio, Bajden je 14. aprila 2021. godine ozvaničio, ističući da ne planira biti predsjednik države čije se trupe i dalje nalaze u Avganistanu.
Uprkos velikim najavama, planovima i samouvjerenosti SAD, čiji su zvaničnici tvrdili kako talibani više nijesu problem, te da centralna vlast nakon 20 godina ima kapacitete za donošenje odluka i upravljanje državom, talibani su u posljednjih mjesec dana pokazali kako se odnos snaga u ovih 20 godina u suštini nije mnogo promijenio.
Tokom 2019. godine uslijedili su veliki mirovni pregovori između talibana i SAD sa ciljem da ta frakcija bude uključena u demokratski sistem vlasti i politička odlučivanja. Sporazum koji je predložio Tramp bio je jednostavan.
Talibani bi se obavezali kako više neće učestvovati u terorističkim aktivnostima, a SAD bi s druge strane povukle sve trupe. Ono što je bio problem u svemu tome jeste činjenica da su Amerikanci ko zna koji put gledali svoje interese, pa je tako zanemaren eventualni dogovor između talibana i centralne vlasti u Kabulu.
Izvršena je velika ofanziva u svim djelovima države, a talibani su bez naročitih problema zauzeli sve veće gradove uključujući i Kabul. Dok pristalice tog pokreta slave uspjehe i uspostavljanje Islamskog Emirata Avganistana, političari i građani optužuju odbjeglog predsjednika Ašrafa Ganija, ali i SAD za izdaju.
Iako će i dalje biti govoreno o tome ko je krivac za trenutnu situaciju u Avganistanu, jedno je sigurno. Avganistan je država koja je ponovo, ko zna koji put, opravdala ime "groblja carstava", a velike sile opet su pokazale nerazumijevanje tamošnjih unutrašnjih problema, čije rješenje nekad zahtijeva i korišćenje drugih metoda osim "jezika sile".
