Zbog specifičnih istorijskih i geostrateških okolnosti Crna Gora se u hvatanju koraka sa razvijenim svijetom morala oslanjati na druge. Nesporan je izuzetni doprinos izvanjaca (naziv korišćen u Crnoj Gori za sve inostrance) razvoju crnogorske kulture, prosvjete i zdravstva. Moglo bi se postaviti pitanje koliko su ti ljudi bili eksperti, ali ono što evidentno kod mnogih jeste da su bili iskreno posvećeni poslu. Čini se da bi bilo kakvo poređenje djela i doprinosa onih koji su od polovine XIX stoljeća dolazili i radili u Crnoj Gori, sa današnjim tzv. ekspertima bilo neumjesno.
Samo ćemo se ukratko podśetiti nezaobilaznih imena, bez kojih je bilo kakav pregled razvoja Crne Gore nemoguć. Svako od tih imena zaslužuje i posebne osvrte i izraze poštovanja. Kad se pomene prosvjeta dovoljno je navesti imena urednika „Glasa Crnogorca“ i ministara: vojvode Sima Popovića (rođenog u Tovarniku, danas na granici Hrvatske kojoj pripada i Srbije) i Jovana Popovića (rođenog u Sremskim Karlovcima, koji su takođe pripadali Austrijskoj monarhiji), a za zdravstvo Milana Jovanovića Batuta (rođenog u Sremskoj Mitrovici). Vrhunsko djelo Valtazara Bogišića zadužilo je pravnu nauku, ne samo crnogorsku. Crnogorsku kulturnu scenu bogatili su Ljuba Nenadović, Laza Kostić, Simo Matavulj i mnogi drugi.
Postojale su i nijanse u njihovom radu koje su bile pod uticajem romantičarskih ideja o ujedinjenju Južnih Slovena. Zato je potrebno posmatrati ih u navedenom kontekstu, pa neke greške i nakane ne podvoditi pod krajnju zlonamjernost. S druge strane, uz Nikolin doprinos razvoju prosvjete i školstva preko angažovanja viđenih i sposobnih izvanjaca, mora se uzeti u obzir Nikolina nesmotrena i nerealna politika u cilju zaposijedanja južnoslovenskog prijestolja. Pothranjivan prijevarnom ruskom politikom na Balkanu, crnogorski vladar je mislio da mu na osnovu slobodarstva pripada prvijenstvo u tzv. „srpstvu“ (koje je objedinjavalo sve Južne Slovene ili Srbe, po Vuku, „sva tri vjerozakona“). Na jednoj mapi su bili predstavljeni kao: Srbo Slovenci, Srbo Hrvati, Srbo Rašani, Srbo Maćedonci, Srbo Bugari i Besarabija ili Bela Srbija!
GARAŠANINOV PLAN
Današnji eksperti, propagandno predstavljeni kao „apostolska“ nada i osvježenje Crnoj Gori, samo su dio udruženog zločinačkog poduhvata, instaliranog sa jednim jedinim ciljem – uniženje i uništenje Crne Gore. Naravno, bilo je i u prošlim vremenima dosta onih nedobronamjernih koji su nastupali u ime proklamovanih ciljeva iz Garašaninovog plana o stvaranju Velike Srbije. Poznato je da je Garašanin sa svojom agenturom „bacio mrežu na sve izvanjce koji su bili u Njegoševoj, a kasnije u Danilovoj i Nikolinoj službi“.
O tim planovima najslikovitije govori zaključak iz izvještaja koji je Garašaninu podnio njegov agent Piroćanac, nakon povratka sa Cetinja, u kome kaže: „No naročito bi bilo korisno decu iz tih krajeva kod nas u školama podizati i vaspitavati. Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo, naša politika ne bi danas na nikakve teškoće nailazila.“ Ovo je ključni momenat Piroćančeva i Garašaninova plana. Preko đece je trebalo obezbijediti uticaj koji će kroz određeno vrijeme dati ploda. Izgubiće se nacionalno osjećanje, a usađeni pojam opšteg potrijeće osjećaj posebnosti i omogućiti lako utapanje Crne Gore u Srbiju. Rezultati su vrlo brzo došli. Popovi i učitelji su dobro obavili zadatak, pa se našao određeni broj ljudi koji je smatrao da u interesu „srpstva“ Crna Gora treba da nestane. Davno smo pominjali da se i jedna od prvih generacija tamo „podizanih i vaspitavanih“ sa bombama vratila u Crnu Goru. Zato bi valjalo ukazivati na strateške i katastrofalne greške kralja Nikole koji je „eksperte“, osuđene na bombaškom procesu, kasnije proizvodio u ministre i predśednike vlade.
Za popove i učitelje trebalo je imati adekvatne udžbenike. Kako je na tom polju rađeno vidi se iz prepiske Nikolinog sekretara, Čeha Jovana Vaclika i Garašanina, koji piše: „Gospodine, U odgovoru na poštovano pismo vaše od 20. septembra, imam čest javiti Vam, da sam učinio što je potrebno bilo te su knjige po priloženom pod/spisku iz naše knjigopečatnje u pet sanduka pod markom M.g (Montenegro) tranzitno za Crnu Goru, rekomandirane na g.v Stefana Bjeladinovića u Kotoru, 13. tek. mjeseca poslane. Neke knjige, kao: tolkovanja jevanđelija, logike kratke i prostrane, antropologija, psihologija, pjenija koje je takođe Crnogorsko Praviteljstvo iskalo, nisu poslate zato, što je od tih knjiga u našoj knjigopečatnji nestalo, a neke kod nas nisu nikako ni pečatane niti ih ima na prodaju. Naprotiv, poslato je Istorija srbskij prostrani 100 komada, Istorija srbskij kratki 100 komada; Srbljaka 2 komada; po sledova... ja usop...h na Sv.Pašu 20, Crkveni Bogoslovija 20 komada, koje praviteljstvo Crnogorsko nije zahtevalo. Svr prijema ovih knjiga imate dobrotu, gospodine u svoje vreme izvestiti me. Izvolite, gospodine, primiti ovom prilikom uverenje moga otmenoga poštovanja. I. Garašanin“.
Teško je povjerovati da nije bilo knjiga koje su sa Cetinja tražili (nema logike, antropologije, psihologije), kada se zna da je to bila prilika koju je Garašanin dugo čekao - da ubaci srpske istorije i podobne udžbenike. Uostalom, poznat je njegov stav o nalaženju izgovora u svakoj prilici. U pismu Jovanu Marinoviću, pisanom u Beogradu 22. aprila 1866. Garašanin kaže: „Mi Srbi ako nismo ništa drugo kadri, bar da se dobro izgovorimo, pa ko zna da i to ne uđe u kakav god račun.“
VJERNOST CRNOGORSTVU
Prvi ministri prosvjete bili su mitropoliti Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban, nakon kojih su se smjenjivala dva pomenuta izvanjca, Pavlović i Popović (koji je u službi kod Nikole proveo oko 40 godina i za svoj rad nagrađen titulom vojvode). Kako rekosmo obojica su uređivala i „Glas Crnogorca“, u kojem su objavljeni tekstovi koji se odnose na Crnogorstvo! Uprošćeno se to svodilo na poruku: „Ko Crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svuđ bio ćeran!“
Tekst o Crnogorstvu, kao najavi državnog programa - „Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo“, vezuje se za ime Sima Popovića. Objavljen je u broju 5, u neđelju 29. januara 1884, na naslovnoj stranici. U uvodu se najavljuje: „Za unutrašnji preobražaj Crne Gore treba nam, pored spoljašnjega mira, povišeni, postojani, smišljeni, razumni i skladni rad svijeh faktora, od najviše do najniže jedinice, koji sastavljaju našu državu i naš narod“. Bez Crnogorstva kao životnog načela, autor (ili knjaz Nikola, u stvari) smatra da Crna Gora ne bi mogla živjeti. Ostale bi stijene, krši i šume, možda bi moglo biti i više naroda (napr. dobjeglica), možda bogatijeg i čak prosvjetljenijeg – „ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo Crnogorstva“.
„Što se tiče Crnogorstva, ono nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost). U njemu su, dakle, dva elementa, koji, samo kad su u slozi, sastavljaju ideal Crnogorstva... U drugom svijetu, za čovjeka je dovoljno i samo čojstvo; u Crnoj Gori, hoće se, istina, za potpuna čovjeka — i junaštvo. Ali, bez čojstva, ni u Crnoj Gori ne valja junaštva, niti se cijeni mnogo. U pojmu čojstva leži pojam napretka, uljudnosti, kulture i civilizacije. Kad je, dakle, ono sastavni dio Crnogorstva, onda se od njega ne može i ne smije odlučiti niti u suprotnost s njim dovoditi ni sve ostalo što pripada ili služi zdravome napretku, umnom prosvjećenju.
Kad Crnogorstvu pomaže čojstvo da bude potpuno i savršeno, ovo će mu u toliko više pomagati, što samo bude potpunije i savršenije; a i samo će biti u toliko potpunije i savršenije što se više bude snažilo i krijepilo zdravim napretkom ostaloga svijeta. Po tome: nauke, škole, prosvjeta, napredak opšti u cijelom državnom i narodnom životu, ukratko — kultura i civilizacija, ne mogu ubiti Crnogorstvo, ali ga mogu i moraju još većma uzdići i osnažiti, ako se bude išlo: da se, pod imenom kulture i civilizacije, u Crnu Goru samo ono unosi što je zdravo i jedro i što je za nju pogodno“.
NEVESELO STANjE
Po aktuelnosti i osobenoj zlogukoj usporedbi i primjeni na današnje naše neveselo stanje posebno se mogu razmatrati završni stavovi iz teksta/proglasa: „Tu smo došli do druge tačke, koja nam se čini još važnija od prve, jer, ako nam je lako bilo dokazati da se Crnogorstvo svojim osnovnim pojmom nimalo ne opire napretku — nego da se baš lijepo slaže s njim – mnogo je teže pouzdano odabrati i odlučiti šta valja a šta ne valja za Crnogorstvo od svega onoga što vidimo da se u svijetu pronosi pod sjajnom firmom kulture i civilizacije.
U tome, doista, leži najteži zadatak i — najviša odgovornost današnjega naraštaja našeg, a naročito mjerodavnih u njemu faktora; jer doista, ako se pri tom ne budu dobro oči otvorile nego se prihvati i usvoji svašta što prvo pod ruku dođe, onda će se zbilja dogoditi ono što neki zloguci proriču, samo što to ne bi bila civilizacija, pod kojom bi se oštetilo Crnogorstvo, nego izmet njen – nadricivilizacija“…
Danas je ovaj nus-produkt civilizacije preplavio Crnu Goru. Ispali smo, da se nadamo privremeno, iz civilizacijskog kolosijeka, pa smo dobili nadri osvježivače, nadri političare i nadri eksperte, koji nas pokušavaju ukalupiti u nadri svijet ili „svet“, kojem nikada nijesmo pripadali. Ili kako u tekstu stoji: „Crnogorstvom je dakle održana Crna Gora!“
