„Nije li gore slijediti Mahometa nego đavola?“ – tako je napisao Bendžamin Frenklin u „Almanahu sirotog Ričarda“ 1741. Frenklinova maksima, koja upoređuje proroka Muhameda sa satanom, samo je jedan primjer rane američke islamofobije.
Prema riječima naučnika Pitera Gotšalka i Gabrijela Grinberga, vjerovalo se da je jedan od pet robova dovedenih u SAD iz Afrike musliman, ali su puritanski lideri poput Kotona Matera potpuno odbacili postojanje muslimana. Istoričar Tomas Kid citira Materovu samozadovoljnu tvrdnju: „Mi smo izdaleka, u Zemlji, koja nikada nije imala (za koju sam ikada čuo) jednog Mahometana koji je disao u njoj“.
Islamofobija koja danas postoji u SAD, politički naoružana kao legitimno političko gledište bivšeg predsjednika Donalda Trampa i njegovih pristalica, teret je na muslimansko-američkim leđima.
Moja kćerka, koja je imala nekoliko mjeseci kada su se dogodili napadi na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, otmica i slom United 93 u Pensilvaniji, plaši se 11. septembra baš kao i tolika druga američka muslimanska djeca. Čini se da svakog septembra nakon napada u američkim školama slijedi nasilje i zadirkivanje. Na ovaj način, muslimansko-američka djeca iz godine u godinu postaju sumnjiva i prave i se rane nepravedne demonizacije.
Ali dok svijet obilježava 20. godišnjicu napada, ključno je shvatiti da Amerika nije počela da diskriminiše muslimane nakon 11. septembra. Sjeme islamofobije u ovoj zemlji posijano je davno i njegovano vjekovima, iako je svoje najotrovnije plodove dalo nakon 11. septembra 2001.
Islamofobija koja danas postoji u SAD, politički naoružana kao legitimno političko gledište bivšeg predsjednika Donalda Trampa i njegovih pristalica, teret je na muslimansko-američkim leđima
Prepoznavanje ovih ranih korijena američke islamofobije, umjesto fokusiranja na pojedinačan događaj, jedan je od važnih načina da se suprotstavi njegovoj daljoj (i i dalje rastućoj) proliferaciji. Prema Fondaciji Pew, u 2017. godini 48% američkih muslimana reklo je da je lično doživjelo diskriminaciju, uprkos činjenici da oni čine svega 1,1% ukupnog američkog stanovništva. U martu 2021. Pew je otkrio da 78% Amerikanaca smatra da će se muslimani vjerovatno suočiti s diskriminacijom u SAD.
Bilo je to u prošlom vijeku kada je američka vlada takođe počela da izdvaja muslimane za zlostavljanje. U februaru 1987. godine, New York Times je objavio priču o detaljnom dopisu koji potiče iz Službe za imigraciju i naturalizaciju, tadašnjeg odjeljenja Ministarstva pravde. Tada je iznijet plan za hapšenje, zadržavanje i deportaciju velikog broja Iranaca i Arapa nastanjenih u SAD u slučaju nacionalne nužde, što nije ni slično pritvaranju američkih Japanaca tokom Drugog svjetskog rata.
Memorandum je odražavao želju tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana za agresivniji pristup rastućoj prijetnji terorizma s kojom se suočavaju Amerikanci, što je evidentno u bombaškim napadima i otmicama 1980-ih. Rad je bio proizvod komisije u okviru Službe za imigraciju i naturalizaciju koju je ovlastilo Ministarstvo pravde.
Nakon što je dopis postao javan, prema Politicu, odbor je ukinut i plan je napušten. U kasnijim intervjuima, takođe prema Politicu, članovi odbora branili su obrazloženje dopisa, ali su insistirali i na tome da se plan nije ozbiljno razmatrao za implementaciju.
Nedugo nakon što su kule srušene prije 20 godina, muslimanskim nedržavljanima je zaista rečeno da se prijave na „posebnu registraciju“. Sistem ulaska i izlaska nacionalne bezbjednosti (NSEERS), koji je odjeknuo onim što je predložen planom iz 1980-ih, zahtijevao je od svih muškaraca koji imaju vize, koji su stariji od 16 godina i dolaze iz neke od 24 zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom da se podvrgnu fotografisanju, davanju otisaka prstiju i ispitivanju, čak i ako nijesu imali nikakve veze sa bilo kojom terorističkom aktivnošću i nikada nijesu bili optuženi za bilo koji zločin.
Prema izvještaju Radne grupe Penn State za zakon i prava iz 2012. godine, skoro 80.000 muškaraca je izdvojeno i podvrgnuto NSEERS-u jer su uglavnom dolazili iz zemalja koje su imale zajedničku religiju sa otmičarima 11. septembra. Poruka običnim Amerikancima bila je jasna: muslimani su ili teroristi ili simpatizeri terora.
Iako je izbjegavao detalje, Tramp je često govorio o uspostavljanju onoga što je predstavljalo muslimanski registar. Ali Trampova virulentna islamofobija nikada nije bila jedinstvena.
Poznajem ljude koje su agenti FBI-a maltretirali i ispitivali. Desničarski mediji izazivali su strahove Amerikanaca, dok je njujorška policijska policija rasno ciljala muslimane kao dio svog „muslimanskog programa nadzora“. Program je bio meta nekoliko tužbi, koje su riješene bez priznavanja grešaka njujorške policije. To što se tadašnji gradonačelnik Majkl Blumberg nije izvinio za ove postupke bacilo je sijenku na njegovu predsjedničku kandidaturu 2020.
Nakon napada 11. septembra, Zapad i SAD počinili su ono što je esejista Pankaj Mišra nazvao „intelektualnim samoubistvom“. Proslavljene prosvjetiteljske vrijednosti tolerancije, kosmopolitizma i javne sfere otvorenosti za sve odbačene su snažnim udarcem.
Okupacija Iraka i Avganistana od strane američke vojske samo je pogoršala problem. Mareičko rješavanje ovih sukoba olakšalo je Amerikancima da upere prst u američke muslimane kao unutrašnjeg neprijatelja. Popularna kultura je pomogla u učvršćivanju ovih strahova. Hapšenje islamskih terorista u emisijama poput „24“ i „Quantico“ i filmovima poput „Zero Dark Thirty“ dodatno je zaokupilo Amerikance verzijom Rata protiv terorizma za fotelje.
Poruka običnim Amerikancima bila je jasna: muslimani su ili teroristi ili simpatizeri terora
Dvadeset godina nakon 11. septembra, mnogi američki muslimani su i dalje prisiljeni da žive kao apologete, u kojoj su izvlačeni iz aviona zbog toga što su jednostavno „putovali kao muslimani“ i govorili arapski jezik i dalje suviše uobičajeni. Uprkos Trampovom porazu i instaliranju demokratske administracije u Bijeloj kući koja je očigledno posvećena građanskim pravima, islamofobija i dalje potkopava ono što definiše teroristički čin.
To je uglavnom zbog toga što se odredba Patriotskog zakona (donesenog nakon napada 11. septembra i namijenjena jačanju nacionalne sigurnosti SAD, a sama po sebi produkt sveprisutnog antimuslimanskog straha) koja kriminalizuje podršku terorističkim organizacijama ne može primijeniti na domaćem terenu bez kršenja Prvog amandmana, ali uz druge komplikacije vezane za označavanje domaćih grupa kao terorističkih organizacija. Ono što se pravno računa kao „terorizam“ prvenstveno je ograničeno na strane prijetnje.
Kao takvi, bijeli nadmoćnici i drugi domaći radikali i teroristi, iako su ih FBI i drugi ocijenili kao znatno veću prijetnju od stranih terorističkih elemenata, prečesto izbjegavaju provjeru i nijesu označeni, niti optuženi kao teroristi. Ne samo da ovo čini našu zemlju manje sigurnom, već pomaže, paralelno sa kulturnim predstavama poput gorepomenutih, da se ovjekovječe stereotipi o muslimanima kao teroristima.
U međuvremenu, muslimanski Amerikanci još pribjegavaju političkom okruženju u kojem ih mnogi smatraju vječnim strancima, čak i kada se bijeli ekstremisti radikalizuju u većem broju, lomeći se u trenucima poput pobune na američkom Kapitolu. Svi Amerikanci bi to trebalo da znaju i da se toga srame.
Možda je prošlo više od 250 godina od rasističkog sarkazma Bedžamina Frenklina, ali previše američkih muslimana koji nijesu poznavali nijednu drugu zemlju osim SAD i dalje se suočavaju sa pritiskom da se „odreknu svoje vjere“ da bi se smatrali istinskim Amerikancima. Ocjenom da se islamofobija pojavila tek nakon 11. septembra onemogućavamo sebi da se pozabavimo istorijom, a ako to ne učinimo, budućnost američkih muslimana ostaje neizvjesna.
* * * * *
Autorka Rafia Zakaria je kolumnistkinja lista Dawn u Pakistanu, magazina The Baffler i autorka nekoliko knjiga
1
