Dok posmatram događaje u Avganistanu, pokušavam da ignorišem sve komentare i nastojim umjesto toga da intervjuišem tri osobe: predsjednika Lindona Džonsona, predsjednika Kine Si Đinpinga i Mohameda Zahir Šah, posljednjeg kralja Avganistana.
Predsjedniče Džonsone, šta mislite o govoru Džoa Bajdena o napuštanju Avganistana?
Džonson: Slušao sam to i moram reći da sam se zagrcnuo. Da sam samo imao hrabrosti da održim taj govor 7. aprila 1965. godine o umiješanosti Amerike u Vijetnam – rat koji sam naslijedio, a zatim proširio tim govorom. Obećajte mi jedno: nećete to povezati mojim govorom.
Izvinite, gospodine predsjedniče, ali već jesam. Evo nekoliko naglasaka onoga što ste rekli da opravdavate slanje više trupa u Vijetnam:
Zašto smo u Južnom Vijetnamu? Tu smo jer imamo obećanje koje ćemo održati. Od 1954. godine svaki američki predsjednik pružao je podršku narodu Južnog Vijetnama. Tu smo i da ojačamo svjetski poredak. Širom svijeta, od Berlina do Tajlanda, ima ljudi čije blagostanje djelimično počiva na uvjerenju da mogu da računaju na nas ako nas napadnu. Tu smo i zato što postoji veliki ulog u ravnoteži.
Volio bih da sam rekao ono što je Bajden uradio
Neka niko ni na trenutak ne pomisli da bi povlačenje iz Vijetnama dovelo do kraja sukoba. Bitka bi se obnovila u jednoj, a zatim u drugoj zemlji. Tako je postalo neophodno da pojačamo svoj odgovor i da izvedemo vazdušne napade. Ovo nije promjena namjene. To je promjena u onome što vjerujemo da ta svrha zahtijeva. Ovo činimo kako bismo povećali samopouzdanje hrabrih ljudi Južnog Vijetnama, koji su hrabro podnosili ovu brutalnu bitku toliko godina sa toliko žrtava. Nećemo biti poraženi. Nećemo se umoriti.
Džonson: Da, volio bih da sam rekao ono što je Bajden uradio – a što njegovi prethodnici nikada ne bi rekli: „Koliko biste još generacija američkih kćeri i sinova dali da se borimo u građanskom ratu u Avganistanu kada avganistanske trupe neće?“
Predsjedniče Sji, šta mislite o svim američkim komentatorima koji su proglasili Kinu pobjednicom u Bajdenovom povlačenju američkih snaga iz Avganistana?
Sji: Oh, ovo su oni koje nazivamo korisnim idiotima. Na kojoj planeti žive ti ljudi? Imali smo savršenu situaciju prije nego što se Bajden pojavio. Amerika je krvareći izgubila živote, novac, energiju i fokus u Avganistanu – a njihovo prisustvo činilo je zemlju dovoljno sigurnom za eksploataciju kineskih multinacionalnih kompanija.
Kineska metalurška korporacija i Jiangxi Copper imala je ugovor o razvoju rudnika bakra u Mes Ainaku, a Kineska nacionalna naftna korporacija radila je na polju na sjeveru zemlje – a Amerikanci su finansirali cjelokupnu bezbjedost. To je naša ideja savršenstva! Nažalost, nijedan od ovih projekata nije uspio zbog ludila u vladi Kabula. Ali Avganistan je izuzetno bogat mineralima koji su nam potrebni. Ko će štititi naše investitore nakon što Amerikanci prestanu to da rade besplatno? Ja ne.
Šta kažete na talibane?
Sji: Talibani?! Mislite da im vjerujemo? Da li ste primijetili šta njihova braća iz pakistanskih talibana rade sa našim ulaganjima u Pakistan? Samo pročitajte The Wall Street Journal od 28. jula:
ISLAMABAD, Pakistan – Naoružani napadač otvorio je vatru na automobil sa dvojicom inžinjera u južnom lučkom gradu Karačiju, što je najnoviji napad na kineske državljane u bliskom savezničkom Pakistanu. Kineski državljani bili su žrtve više nedavnih napada u Pakistanu. Početkom mjeseca u bombaškom napadu poginulo je devet kineskih građevinskih radnika u autobusu koji je odvezen do mjesta gdje se gradi brana u sjevernom Pakistanu. Ciljevi drugih napada posljednjih godina su kineski konzulat u Karačiju, djelimično kineska berza u Karačiju i hotel u kineskoj luci Gvadar.
Sji: Pakistan nas čak ne može zaštititi od svojih talibanskih i baločkih separatista – u njihovoj zemlji – a mi posjedujemo Pakistan! I nemojte me ni upućivati u to kako je pobjeda talibana mogla inspirirati naše muslimane Ujgure. ... Džo, Džo, šta nam uradi, Džo? Trebalo je da poslušate svoje spoljnopolitičke stručnjake i ostanete u Avganistanu. Posljednje što želimo je da preusmjerite sve američke resurse i energiju na takmičenje sa nama za industrije 21. vijeka, umjesto da jurite talibane oko Hindukuša.
Mohamed Zahir Šah je bio posljednji kralj Avganistana, koji je vladao od 1933. godine sve dok ga zet nije svrgao 1973. godine, što je izazvalo skoro pola vijeka udara, ratova i invazija. Bio je posljednji od 226-godišnje dinastije paštunskih monarha koji su vladali Avganistanom.
Vaše visočanstvo, šta mislite o Bajdenovoj odluci da napusti Avganistan i preuzimanju talibana?
Zahir: Dozvolite mi da vam kažem nekoliko stvari o mojoj zemlji. Prvo što morate znati je da smo i uvijek ćemo biti mozaik mnogih različitih jezika, kultura i etničkih grupa i pristupa islamu. U našoj nacionalnoj himni prepoznato je 14 etničkih grupa – Paštuni, Tadžiki, Hazarasi, Uzbeci, Baluži, Turkmeni, Nooristanci, Pamiris, Arapi, Gujari, Brahuis, Kizilbash, Aimak i Pashai. Imamo sunitske, sufijske i šiitske muslimane. Razlog što je zemlja bila relativno mirna pod mojim rukovodstvom, sve dok me moj idiotski rođak nije srušio, bio je taj što su me ljudi smatrali ujedinjujućim simbolom sa kojim se svi mogu povezati.
Talibani predstavljaju samo jedan element u našem mozaiku – paštunski sunitski islamizam. Otkad su ih Amerikanci zbacili prije 20 godina, razmišljali su samo o tome kako ponovo da posjeduju Avganistan koji su izgubili, a ne kako da iznova vladaju Avganistanom koji danas postoji.
Dozvolite mi da vam kažem, više od 70 odsto stanovništva Avganistana je mlađe od 25 godina. Većina njih ne zna ništa o talibanima i nikada nije čula za Mulaha Omara, baš kao ni svi oni dvadesetogodišnjaci u Iranu koji nikada nijesu čuli za šaha i svakodnevno zadaju tugu iranskim islamskim vladarima. Odrastali su u drugom Avganistanu, u drugom dobu, i neće se lako odreći sloboda koje su uživali ovih 20 godina, čak i ako je zemlja u haosu.
Plemena u ovom dijelu svijeta imaju izreku: Ja i moj brat protiv mog rođaka. Ja i moj brat i moj rođak protiv nekoga sa strane.
Amerikanci su bili neko sa strane, a talibani su uvijek mogli pronaći mnogo pasivnih i aktivnih rođaka za svoj projekat da vas ibace. Ali sada će oni i njihova braća morati da se nose sa svim svojim rođacima – iz tih 14 različitih etničkih grupa – i to će biti druga priča. Talibani nemaju pojma kako upravljati modernom državom. Vijetnamski nacionalistički vođa Ho Ši Min proveo je izgnanstvo u Parizu. Ovi talibanski momci studirali su, u najboljem slučaju, u medresama u Pakistanu, gdje čak ne predaju nauku.
Više od 70 odsto stanovništva Avganistana je mlađe od 25 godina. Većina njih ne zna ništa o talibanima
A tu je i novac. Američka okupacija bila je za Afganistan ono što je nafta za Saudijsku Arabiju. Bili ste poput naftne bušotine koja se nije osušila. Ali sada kada vas nema, sav prihod je i za vođenje vlade i isplatu plata. Kako će ga talibani zamijeniti? U Evropu možete krijumčariti samo toliko droge. Naravno, Kinezi će im baciti mrvice kako bi ih držali dalje od Ujgura. Ali nema više supersila koje žele da uđu i vode ovo mjesto, jer svi sada znaju da će sve što će osvojiti na kraju i platiti.
Evo mog predviđanja: Talibani će ili formirati vladu nacionalnog jedinstva sa svim većim etničkim i plemenskim grupama, pod labavom centralizovanom kontrolom – i držaće zemlju na okupu i moći će da angažuju stranu pomoć – ili neće. Ako to učine, odluka predsjednika Bajdena o napuštanju pokazaće se ispravnom – da je američko prisustvo zapravo sprečavalo Avganistance da naprave kompromise i da se okupe kako bi vladali sobom. Možda će čak pronaći nekoga od potomaka moje porodice da bude simbolički ujedinitelj. Ponavljam: Moja vladavina je odgovarala jednoj od najmirnijih epoha u istoriji Avganistana.
Ali ako talibani pokušavaju sami da zadrže vlast, bez rođaka, pazite... Zemlja će se na kraju tome oduprijeti, talibani će se jače boriti, a Avganistan neće implodirati – eksplodiraće. Raspašće se na različite regione i proizvešće izbjeglice i nestabilnost. Biće to veoma ružno, a za haos će biti krive Amerika i Bajden. Ali i Amerika će se povući. Avganistan će tada biti veliki problem za njegove susjede, posebno Pakistan, Kinu, Rusiju i Iran.
Hm, Pakistan, Kinu, Rusiju i Iran? Možda je Bajden to sve vrijeme imao na umu.
* * * * *
Intervju je skiciran na osnovu političkih stavova trojice lidera. Autor je publicista i kolumnista New York Timesa
