Zašto Crkvi Srbije ne treba dozvoliti da sa sveštenicima i inim vjeroučiteljima uđe u državne (javne) škole Crne Gore da djeci predaju dogmu. Prvo, zbog toga što je Crna Gora ustavno sekularna država i što Opšti zakon o obrazovanju to zabranjuje: "Obrazovanje i vaspitanje je djelatnost od javnog interesa." i "U javnoj ustanovi i u ustanovi kojoj je dodijeljena koncesija za izvođenje javno važećeg obrazovnog programa obrazovanje i vaspitanje je svjetovnog karaktera. U ustanovi iz stava 1 ovog člana nije dozvoljeno religijsko djelovanje osim u ustanovama koje su licencirane kao srednje vjerske škole."
Međunarodne organizacije poput OSCE, Evropskog vijeća i IRLA (Međunarodno udruženje za vjersku slobodu) "preporučuju pluralistički, objektivan i na pravima utemeljen pristup vjerskom obrazovanju u javnim školama, različit od konfesionalne nastave." Cilj vjerskog obrazovanje treba da bude pružanje znanja i razumijevanja o različitim religijama, a ne indoktrinacija učenika u bilo kojoj religiji. Zbog toga u Crnoj Gori obrazovniprogrami osnovne škole (8. ili 9. razred) i opšte gimnazije (od 1. do 4. razreda) imaju kao izborni predmet Istorija religije.
Crna Gora je i građanska država. Građani koji ispovijedaju vjeru su pravoslavci (Crkva Srbije, Crnogorska pravoslavna crkva), muslimani, katolici i judaisti. Osim njih imamo građane ateiste i agnostike. Ovo ne može biti preporuka za konfesionalnu vjersku nastavu u javnim školama, naprotiv.
Pored ustavne, zakonskih zabrana i međunarodnih preporuka da konfesionalna vjerske nastave ne može da bude u javnim-državnim školama, navešću i druge razloge.
Od svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori jedino Crkva Srbije uporno i agresivno traži da se u javne škole uvede konfesionalni vjeronauk-učenje djece da vjeruju i kako da vjeruju, učenje dogme koju bi predavali njihovi vjeroučitelji, među njima i sveštenici. Znači Crkva Srbije bi htjela da bira vjeroučitelje i sveštenike-nastavnike da u javnim školama rade ono što bi trebalo da rade u njenim vjerskim objektima, a da ih država plaća za to. Država bi trebalo da plaća propagiranje njihove vjere i ne samo vjere?
Na stranu što bi konfesionalni vjeronauk u javnim školama Crne Gore pojačao postojeće podjele i nacionalizam kako među djecom u školama, tako i u čitavom društvu, što bi rušio građanski karakter države, konfesionalni vjeronauk-učenje dogmi je tipičan oblik indoktrinacije zbog koje im nije mjesto u javnom obrazovanju.
Dogma je nešto što se smatra apsolutnom istinom koja je neupitna i koja se ne može preispitati. Ako se djeca uče dogmama u koje moraju vjerovati, da je pogrešno pitati i da se druga mišljenja ne smiju razmatrati, onda je to indoktrinacija. Nije isto učiti djecu o dogmama i učiti djecu da vjeruju u dogme.
Učiti djecu da vjeruju u dogme, kao recimo u Pravoslavnom katihizisu, u kojem je sve neupitna istina, je tipičan primjer indoktrinacije, a to bi radili pravoslavni crkveni vjeroučitelji Crkve Srbije u crnogorskim javnim školama.
Savremena pedagogija kaže: “škola može učiti o religiji, ali ne smije učiti religiju” zato što je učiti religiju indoktrinacija koja je nelegitimna jer: eliminiše kritičko mišljenje i ne dopušta da učenici sami procjenjuju istinitost tvrđenja, zato što se ne odgaja slobodna, razumna osoba nego poslušnik, zato što se ne razvija samostalno mišljenje učenika a podstiče jednoumlje, autoritarnost i pasivnu poslušnost. Pod religijom se ovdje podrazumijevaju dogme.
Problem koji ne dozvoljava da vjeroučitelji i sveštenici u javnim školama predaju vjeronauk-dogme je što se javne škole temelje na naučnom pogledu na svijet i treba da su oslobođenje od vjerskog uticaja jer su dogme i naučna mišljenja dva različita epistemološka sistema. Dogme negiraju provjerene i dokazane naučne teorije i modele: evoluciju, nastanak svijeta itd. negiraju osnov i suštinu laičke škole.
Poseban problem bi bio što bi vjeroučitelji i sveštenici Crkve Srbije u javnim školama Crne Gore pričali njihovu redefinisanu istoriju Crne Gore koju javno promovišu a koja: negira Crnogorce kao narod, crnogorski jezik i književnost, Crnogorsku pravoslavnu crkvu. U toj njihovoj istoriji Crna Gora i Srbija su se ujedinile 1918, nije bilo prisilne aneksije.
Crkva Srbije je vjerska zajednica druge države sa svojom verzijom pravoslavlja - svetosavljem, to je Crkva koja je postala nezakonito vlasnik crnogorske imovine i koja je nezakoniti graditelj i devastator istorijskih spomenika u Crnoj Gori. Etički je nedopustivo da su u njenom spisku svetaca, kao edukatora mladih, počev odNemanjića pa do popa Mace ubice, dok im je Pavle Đurišić "veliki junak nepobedivog karaktera". Poruke iz učenja i neka djelovanja Crkve Srbije etički nijesu preporuka za crnogorske škole!
Povodom ideje Crkve Srbije da njihovi vjeroučitelji budu u javnim školama Crne Gore treba primijetiti da oni u Crnoj Gori, po njima srpskoj zemlji, žele da urade ono što su uradili u Srbiji i Republici Srpskoj - da indoktriniraju mlade svetosavljem. Pored toga, moguće je da žele da pojačaju i svoje aktivnosti za koje ih je 2015. godine preporučio rektor Božović.
U skoro svim evropskim zemljama sa konfesionalnom vjerskom nastavom u javnim školama, nastavnici vjeronauka su pretežno laici sa teološkim obrazovanjem, ne sveštenici. U Austriji, Njemačkoj, Italiji, Španiji, Švajcarskoj, Francuskoj u Alzas Loreni vjeronauk pretežno predaju laici, rijetko ili vrlo rijetko sveštenici. U Poljskoj vjeronauk u javnim školama uglavnom predaju laici, ali i značajan broj sveštenika. U ovm državama Crkva ili vjerska zajednica daju saglasnost-odobrenje za nastavnike, dok ih država zapošljava.
Crna Gora zbog mira i budućnosti treba istrajati na tome da se vjera može učiti i promovisati samo u vjerskim objektima i vjerskim školama, a da javne-državne škole nijesu mjesta za konfesionalno vjersko učenje, tj. vjersku indoktrinaciju i da moraju biti van svakog uticaja bilo koje vjerske zajednice.
