Kolektiv Gimnazije Kotor oprostio se od kolege:
Njegov odlazak rastužio je sve njegove bivše učenike i kolege, ali i podsjetio ih na čovjeka velike snage, maga riječi, predanog sportskog radnika, džentlmena na svim podijumima, Profesora života.
Koliko je njegova ličnost utkana u tradiciju Kotorske gimnazije svjedoče svi njegovi učenici, sve njegove kolege.
Jednom je neko rekao da „veliki stvaraju velike“, a profesor Mugoša je upravo to činio cijelog svog radnog vijeka. Ostaće upamćeno u memoarima naše škole čuveno odjeljenje, nazvano „Alibaba i 40 hajduka“ kojemu je on bio odjeljenski starješina. Ti hajduci su danas doktori nauka, uspješni kulturni i javni radnici, pomorci, koji u zdravom tijelu imaju zdrav duh. A knjiga na njihovim radnim stolovima je sjećanje na profesora, velikog poštovaoca usmene i pisane riječi, obožavaoca Vita Nikolića, ali i samog književnog stvaraoca. Časovi fizičkog vaspitanja, iako precizno pripremani i pomno realizovani, nisu samo bili kondiciona priprema učenika. Znao je profesor da čita svojim učenicima poeziju, da im recituje voljene pjesnike, ali i da im pripovijeda priče iz života koje su postajale neprocjenjivo slušalačko iskustvo.
Brojni trofeji sa rukometnih i fudbalskih takmičenja koji su godinama krasili malu prostoriju pored fiskulturne dvorane, i svojim značajem širili i uzvisivali taj prostor do najviših visova Žabljaka, nisu bili neprimijećeni od sportske javnosti Kotora. Profesoru su ipak više značile male, lične nagrade, osmijesi i sjećanja njegovih učenika. Sve te generacije rukometašica i rukometaša,fudbalerki i fudbalera, kojima je trener bio profesor Mugoša, ponijele su sa njegovih treninga loptu znanja koju će usmjeriti ka cilju uz poštovanje najviših moralnih normi.
Kolege profesora Mugoše bile su privilegovane u njegovom društvu, kako u zbornici, kada ih je bodrio da izdrže najteže utakmice profesije, tako i prilikom zajedničkih druženja sa čovjekom čija je harizma plijenila od kotorskog amfiteatra, preko beogradske Skadarlije, i Ohridskog jezera, do čuvenog izvora na njegovom omiljenom Žabljaku.
Svaki jun i druženja sa profesorom Mugošom, postali su tradicija naše škole. Čak i onda kada on više fizički nije mogao da odlazi, bodrio nas je da mi nastavimo za njega i zbog njega tu svetu tradicuju, da se prepustimo prirodi i obnovimo svoju snagu na čistim izvorima prirode.
Upravo je to slika sa kojom se opraštamo od našeg dragog profesora i kolege: mi ovdje na zemlji, u zbornici, u učionici, u sali, u šetnji, na utakmici, ponekad u hramu prirode, a on u „naručju neba“.
Pregršt nježnosti i vječno sjećanje za onoga koji je želio „sebi dječaku da sliči“ i za kojega iskreno kažemo bio je NAŠ i DOBAR.
