Prvo su komunicirali tradicionalnom metodom: od vrata do vrata; većina evropskih partija taj metod i dalje smatra najboljim načinom ubjeđivanja (potencijalnih) birača. Potom se krenulo sa štampom i, najviše, televizijom. No, dosadašnja sredstva masovne komunikacije dobila su konkurenciju u – društvenim mrežama.
Moderni političari na zapadu odavno koriste „blagodeti” novih tehnologija. Sa procvatom Fejsbuka i Tvitera birači postaju aktivni igrači na društveno-političkoj sceni.
Dobra strana Interneta je što ne morate otkriti identitet, a možete reći sve što vas tišti: ta činjenica omogućava oštru kritiku koja, ako zaista žele promjene na bolje, može da bude od velike koristi - kao neka vrsta besplatnog korektiva – političarima i njihovim strankama. Uz to, svoje mišljenje kroz nekoliko sekundi dijelite sa „neograničenim“ brojem ljudi. Tako je stvoren jedan virtuelni paralelni svijet u kojem je moguće na sav glas izražavati nezadovoljstvo i bunt; hvaliti političare i njihove poteze, ali i ukazivati na društvene devijacije i probleme.
No, pomalo paradoksalno, kod korisnika se količina hrabrosti sa svakom posjetom internet sadržaja povećava, a sa svakim javnim istupom (protestom) smanjuje.
Otkriće Interneta: Nije prošlo mnogo vremena od nastanka, i u ovom - virtuelnom - prostoru, zagazili su oni koji rade, ili makar bi trebalo da rade, u javnom interesu. Prepoznavši društvene mreže kao potencijalno mjesto za aktivno djelovanje, pojedini političari su odlučili da iskoriste prednosti moderne tehnologije. Meta su prije svega apstinenti, kojih najviše ima upravo među mladima.
Tako je predsjednik SAD-a Barak Obama, otvorio Tviter nalog, a potom i prva dama Mišel. Svojevremeno je i dobar dio kampanje predsjednika SAD bio zasnovan na lucidnoj upotrebi Interneta. Na Istoku, stvari se ipak teže mijenjaju.
Tako novo-stari predsjednik Rusije Vladimir Putin nije imao potrebe za fejsbuk profilom: Putinova kampanja ipak je bila bazirana na upotrebi televizije i brižljivo tempiranih foto kampanja. No, njegov mlađi kolega, Dmitrij Medvedev, otvorio je Tviter nalog.
Crnogorski političari pak postali su aktivni učesnici tokom posljednje dvije do tri godine. I to ne svi: većini ipak prija da se i dalje oglašava putem tradicionalnih medija, sa onim što su građani Crne Gore već viđeli i čuli.
S druge strane, Igor Lukšić odlučio je da probije barijeru i postane prvi crnogorski premijer koji će se građanima obraćati i preko Fejsbuka; to je obećanje ispunio neposredno nakon dolaska na funkciju. On na svom zvaničnom profilu bodri reprezentaciju uoči takmičenja, objavljuje fotografije sa uspješnih sastanaka, košarkaških treninga, susreta za evropskim zvaničnicima i dijeli savjete kako da se prebrodi kriza. Oko 14.838 korisnika koji su članovi ove grupe, svakodnevno mogu premijeru postaviti pitanja, ili „lajkovati” postavljeni audio-vizuelni sadržaj.Njegov stariji partijski kolega, glavni čovjek DPS-a, Milo Đukanović, nema fejsbuk profil; očito se stara škola odlučila za oprobane metode uticaja: javne nastupe, partijske promocije i mrežu partijskih akcija. Uostalom, Đukanović je na vlasti od prije fejsbuk revolucije; očito misli da – makar za sada - nema potreba da mijenja metod političkog uticaja koji ga je i održao na vlasti.
Realizam i nadrealizam: Različiti su načini prezentacije vlastitih stavova; ne samo u porukama nego i u vizuelnom nastupu na FB. Dok je crnogorski premijer Lukšić za naslovnu fotografiju na njegovom profilu izabrao simbol stremljenja svih država u regionu - zastavu Evropske unije, lider Pokreta za Promjene Nebojša Medojević odlučio se za karikaturu koja prikazuje nekadašnjeg premijera Crne Gore, na plaži u Tivtu. Svojih pet hiljada prijatelja, poslanik PZP-a uvijek „bombarduje” mišljenjem o gorućim temama i događajima, koje se nerijetko pretoči u vijest u crnogorskim medijima. Naravno, nijedna do sada nije prošla neopaženo. Takođe, vrši i pažljivu selekciju prijatelja – novinara!
Član Nove srpske demokratije, Slaven Radunović aktivan je i na Fejsbuku i na Tviteru. Redovno izvještava svoje “pratioce”, na društvenoj mreži Tviter, da li sjednica Skupštine kasni, koji mediji krše novinarska pravila, ali i kako provodi svoje slobodno vrijeme. Stavi se i po koja fotografija, čisto da se ne odstupi od onog, da slika vrijedi hiljadu riječi.I predstavnik najjače opozicione stranke Srđan Milić ima Fejsbuk nalog, koji je sklopio prijateljstvo sa 1.658 korisnika, a svoje prisustvo upriličili su i predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić, kao i poslanik SDP-a Raško Konjević. Profili nijesu javni, pa ako želite da postanete onlajn prijatelji, morate im prvo poslati zahtjev. Ah, od te birokratije nikako se ne može pobjeći! Nije izostao ni menadžment nove stranke, Pozitivna Crna Gora, koji su se odlučili samo na Tviter profil, a na zvanični sajt još uvijek ne. Kažu, sve potrebne informacije o statutu i programu partije možemo naći u medijskim izvještajima. Zašto lakše, kad može teže.
Zanimljiva statistika: Imajući u vidu da, prema podacima Monstata, skoro svaki drugi građanin Crne Gore koristi Internet, a približno je isti broj Fejsbuk profila, jasno je zašto se na političko “osvajanje” ovog prostora nije dugo čekalo.
Jedina je nezgoda u prilazu: građani ne gledaju na predstavnike javnih funkcija kao jednake njima. Političari su uvijek bili iznad njih, čvrsti autoriteti koji rade isključivo za lični interes i njima mjesto među “običnim smrtnicima” nije. To se vidi i po koncepcijama njihovih fejsbuk ili tviter profila.Dobra strana priključivanja političara društvenim mrežama je što građani, potencijalni birači, imaju “veći uvid” u njihov privatni život, koji je za javnost de fakto uvijek intrigantan. Politika je naizgled transparentnija, a mogućnost da se lično kontaktiraju ostavlja utisak kako oni više nijesu nedodirljivi i rezervisani. Komunikacija se odvija neposrednije i opuštenije. To je značajan iskorak, budući da je do prije par godina bilo nezamislivo razgovarati sa poslanicama u jednoj takvoj atmosferi, a da prethodno ne morate da se, makar malo, promuvate unutar političkih krugova. I državne institucije su slijedile ovaj primjer, pa se zvanična stranica Vlade Crne Gore može „pratiti” na Tviteru, doduše isključivo na engleskom jeziku, jer je cilj da naša zemlja bude otvorena za strance koji žele da što više saznaju o nama. Možda je tako i bolje, o nama samima (ne)znamo previše.
Odluka da se građani blagovremeno obavještavaju o radu i činjenju institucija preko društvenih mreža, zasigurno je dobar način da se animiraju, ali i da im se stavi do znanja da više nijesu samo puki posmatrači. Povratna reakcija je poželjna.
Loša strana je što taj scenario neodoljivo podsjeća na reklamne spotove uoči predizbornih kampanja, kada kandidati pozajmljuju kaput bakici koja se slučajno zadesila na licu mjesta. Loše je i što korisnici, možda opravdano, misle kako je ovo još jedna igra u kojoj svakog momenta na ekranu prijeti da izađe natpis: čovječe ne ljuti se.
Predstojeći izbori su prava prilika da se vidi koliko će partije izdvojiti vremena i novca za internet kampanju, kao i koliko će postovi i komentari služiti u privatne, a koliko u propagandne svrhe.
Aleksandra STANKOVIĆ
