Njegov štab je napravio tehnički odličnu izbornu strategiju koja je isključila iz medijske kampanje dosadašnje četnike-gubitnike i porukama fokusiranim na demonizaciju “režima” uspješno privremeno prikrila stvarne aspiracije koalicije za budućnost Crne Gore u “srpskom svetu”.
On se, doduše, nije lično mnogo oglašavao. Jeste kazao da Crna Gora mora biti okrenuta Beogradu kao regionalnom centru, što to ovaj odavno nije. Naravno, njegovi ministri za prljave izjave nijesu mirovali.
Crkva je imala daleko veći učinak od beogradskih agenata. Ona je u Covid-19 ambijentu, zajedno sa partijskim aktivistima, odradila kampanju od vrata do vrata. Kletve, prijetnje i tzv. litije su očigledno imale uspjeha.
Lider koalicije za svetosavsku budućnost Crne Gore odlično se snašao u prikrivanju grupacije ekstremne četničke orijentacije koju je predvodio. Doduše, niko nije razumio što govori, ali je revnosno promovisao servilnost prema crkvenjacima.
Ipak, u Murinu je bio jasan. Umjesto da ponizno moli domaćine za oprost što su njegovi koalicioni partneri prizvali NATO bombardere na naše nebo u ratnu misiju, on je učinio neprilične aluzije prema crnogorskoj vlasti i pokušao da kapitalizuje na tragediji nedužne djece. Miloševiću je trebalo 78 dana da shvati očigledno i potpiše kapitulaciju, dok velikosrpskim nacionalistima u Crnoj Gori nije dovoljno dvadeset godina da se suoče sa posljedicama svoje politike.
Domaći mediji su gotovo listom stali iza projekta rušenja Đukanovića. TV Crne Gore je ispratila izbornu kampanju na nepristrasan način. Inače, ona je BBC u poređenju sa komercijalnim medijima, sa par časnih izuzetaka.
Zvanična Moskva bila je opreznija i umjerenija nego 2016. Ali to ne znači da ispod površine nije rabotala. Naprotiv.
EU i SAD su se ograničili na odašiljanje praznih i potcijenjivačkih fraza o potrebi za dijalogom, umjesto da oštro upozore Beograd da prestane sa eklatantnim miješanjem u unutrašnje stvari jedne NATO članice. O razlozima na drugom mjestu.
Ipak, sve to nije bilo dovoljno. Odlučujuću prednost opoziciji donio je DPS. Ušao je u kampanju bez energije, na kamernim skupovima sa konstatacijom svojih, nesumnjivo vrijednih, postignuća, ali bez žara kojim se suprostavlja populizmu. Tražili su od Crne Gore mnogo više razumijevanja politike nego što je ona ima. Zaista neočekivano.
Velika greška koju je DPS učinio je svojevremeno uklanjanje medijske klevete iz zakona. Dakako, uklanjanje klevete je dobra stvar, ali se prvo moralo formirati samoregulaciono tijelo koje bi brinulo o profesionalnom nivou medija. Ovako, medijske izmišljotone, laži, spinovi, alarmirajuće iskrivljene informacije i sl. nijesu samo podrška tiražu-gledanosti, već snažan instrument u rukama populista i nacionalista.
Zakon o slobodi vjeroispovjesti nije bio greška. Vlada mora štititi državnu imovinu, pa sve da Crkva ima stoprocentnu podršku u stanovništvu. Tajming je bio problem. Crkva bi i u odsustvu zakona učinila sve da sruši Đukanovića, ali ne bi imala dobru populističku priču i tempo u nadigravanju.
I pored DPS anemije, opozicija na čelu sa Amfilohijem nije dobila dozvolu građana da uvede Crnu Goru u “srpski svet”. Bečić i Abazović
su vodili kampanju pod crnogorskim simbolima i uz suverenističku retoriku. Među njihovim glasačima ima mnogih koji Crnu Goru, dakako suverenu, ne bi dali ni za šta. Prosta računica pokazuje da su suverenisti na izborima dobili ubjedljivu većinu.
Međutim, i vrapci već znaju da dio te većine neće DPS u vlasti. Pobjeda opozicije oslonjena je na podjelu među suverenistima. Vrata srpskog svijeta – velike Srbije- mogao bi otvoriti dio suverenista.
Da li je baš tako? Da li Abazović i mentori mogu držati stvari pod kontrolom kako su tvrdili?
Abazovićeva izjava da on raspolaže samo sa četiri poslanika i ničim više formalno je tačna, ali ne i politički. U izborima je on apelovao da ga se dovede u poziciju jezička na vagi i obećao put u demokratski prosperitet suverene Crne Gore. Sada nema reteriranja. Tražio je i dobio je. Sada mora isporučiti.
Ovim ne ištem podršku za DPS vladu. Time bi Abazović izdao svoje glasače kojima je obećao da će sa drugima praviti ekspertsku vladu. Samo želim da ukažem da politika nije pozorište u kojem se retorički nadmeće neispunjivim obećanjima.
Politika nije igra. Sva priča o slobodi i uvođenju CG u istinsku demokratiju je drobljenje vode. Argumenti koje smo čuli daleko su ispod onih kojima se prije trideset godina drobila ledena kora iznad odluke za uvođenje parlamentarne demokratije.
Priča o jezičku na vagi u kontroli DPS-a sa opzicionim saveznicima ima svoju istoriju. Da nije bilo starih liberala, na čelu sa eruditom Radosavom Rotkovićem, suverene Crne Gore danas ne bi bilo. SDP je takođe, bez sumnje sav predan suverenoj Crnoj Gori, pokušao zaplesati taj komplikovani i opasni ples.
I da se razumijemo, ova priča nema ličnu konotaciju. Ubijeđen sam da Dritan&mentori nijesu izdajnici Crne Gore. Naprotiv. Ipak, ples na ledu je iznad njihovog političkog kapaciteta. A i garancije koje su dobili nijesu sa pravog mjesta. Nadam se da griješim i želim im uspjeh u daljem unapređenju Crne Gore. A odškrinu li vrata „srpskog sveta“, biće najobičniji velikosrpski trabanti, pokroviteljski tapšani u Beogradu, a zasluženo prezreni u Crnoj Gori.
U svemu ovome Abazović bi morao znati da su aduti ipak u rukama partija manjinskih naroda. Nema zbora, manjine su istinski dokazale svoju privrženost Crnoj Gori bez obzira kako će se sada postaviti i propitivanje njihovog stava je zabranjena zona.
Potpisivanje davno dogovorenog Sporazuma je zapravo obnarodovanje koalicije. Taj dokument je prazan i nikoga ne štiti. Iz NATO se tek tako ne može izaći, kao ni povući priznanje Kosova. Urade li to, imaju EU i SAD protiv sebe. To je samo mamac za Abazovića i partije manjinskih naroda, ali i lažna legitimacija pred Evropom. A ostalo će biti život.
Crnogorski velikosrbi računaju na brz raspad DPS-a identifikujući ga, pogrešno, kao interesnu grupu, a ne partiju sa jasnom državotvornom orijentacijom. Isto računaju u crnogorskim partijama koje oponiraju DPS-u, očekujući, naivno, da će se DPS-ovi glasači okrenuti njima.
Stoga fundamentalni zahvati nijesu još uvjek na dnevnom redu. Nikome u parlamentarnoj većini ne konvenira ljuljanje barke bez kobilice. A i „srpska Atina“ je sve ovo dugo i municiozno plela da bi sada ishitreno postupila.
Sve u svemu, srpski nacisti su prerano počeli slaviti. Bećković, Čavoški i drugi prije vakta su uskliknuli s ljubavlju. Ni Vučić nije ostao neekspliciran. Bolje bi mu bilo da pogleda koliko su Ljubljana i Zagreb danas daleko ispred Beograda.
Mitropolit je isto tako požurio da udari karađorđevski pečat na Crnu Goru. Zna li on stvarno da Crnogorci nijesu „nakot“? Onih koji mijenjaju naciju češće od čarapa je uvijek bilo. Ali većina Crnogorca ne daju tek tako nikome ime i prezime, Crnu Goru, a nadasve čast. Mitropolitova bi retorika trebalo da bude biti umirujuća, a ne zapaljiva.
A igraće se još. Đukanović to dobro zna. On je i ovom prilikom potvrdio da je crnogorski državnik vijeka. Državnički ponosito je u izbornoj noći saopštio da poštuje volju građana.
Što je sada sa pričom o Lukašenku, diktatoru, režimu i pokradenim izborima? Sada je svakome iole pismenom jasno da su to bili samo izborne populističke nadjevice opozicije nesposobne da se okupi pod razvojnom agendom Crne Gore, zamijenjujući je rušenjem Đukanovića.
Na kraju, „oslobodioci“ pjevaju pomirenju. Naravno da se slažem sa tezom da politički motivisane podjele moraju ostati samo to, a ne prerasti u svađu i sukob. Konačno, živimo u demokratiji i političkih podjela mora biti. Ali ako se pod pomirenjem podrazumijeva nacionalna i vjerska homogenizacija, posebno na velikosrpskoj platformi, ono će biti prava svađa.
