Često se pitam što je to naslijeđeno u meni, ona unutrašnja nelagoda pred nepravdom, nemir koji ne pristaje na ravnodušnost i bunt koji se javlja čak i onda kada ga ne umijem do kraja racionalno objasniti. Kao Albanac rođen u Crnoj Gori, čovjek koji je bio primoran da je napusti, i danas osjećam snažnu i trajnu vezu s njenim prostorom i ljudima.
Upravo zato me duboko pogađaju društvena i politička dešavanja koja stoje u suprotnosti s elementarnom normalnošću i brigom za građane Crne Gore, one obične, bez privilegija i položaja.
Tražeći odgovor na to pitanje, okrenuo sam se prošlosti. Ne iz nostalgije, već iz potrebe da razumijem kontinuitet: što se u čovjeku prenosi kroz vrijeme, mimo granica, država i ideologija. Neka od tih istraživanja ponudila su mi smislen odgovor. U ovom tekstu pokušavam da ih podijelim sa čitaocima, bez namjere da otvaram Pandorinu kutiju rasprava, negacija i etiketiranja, već s namjerom da se postavi pitanje koje nadilazi dnevnu politiku.
Prostor koji granice ne objašnjavaju
Neki prostori se ne mogu razumjeti državnim granicama i ne mjere administrativnim linijama, već načinom života, odnosom prema slobodi, časti i autoritetu. Dalmacija, Hercegovina, Crna Gora i Albanija pripadaju upravo takvom prostoru, dinarskom svijetu kamena, oskudice i dugog pamćenja, u kojem je čovjek vjekovima bio primoran da se više oslanja na sebe nego na državu.
Istorija ovdje rijetko dolazi kao saveznik. Češće dolazi kao sila, namet ili ambicija nekog većeg centra moći. Zato se na ovom prostoru nikada nije razvila duboka vjera u institucije, već u lični integritet. Države su se smjenjivale, carevine nestajale, ali su ostajali porodica, bratstvo i obraz. Čovjekovo ime često je bilo sigurnije utočište od svakog pečata.
Čast kao zakon, sloboda kao instinkt
U tom kontekstu, čast nije apstraktna moralna kategorija, već lična mjera dostojanstva. Hercegovačko “držanje”, crnogorsko “čojstvo”, albanski “nder i besa” i dalmatinska tvrdoglavost nijesu različite vrijednosti, već varijacije istog unutrašnjeg kodeksa: uvjerenja da čovjek vrijedi onoliko koliko stoji iza svojih riječi. Povreda časti ovdje nikada nije bila pravno pitanje, već moralni lom. A moral u dinarskom svijetu rijetko je fleksibilan.
Sloboda je uvijek imala prednost nad redom. Ne zato što red nije bio potreban, već zato što je najčešće dolazio spolja, sa namjerom da se nametne, a ne da se dogovori. Otuda duboko nepovjerenje prema vlasti, centralizmu i autoritetima koji nijesu proizašli iz zajednice. Hajduci, uskoci i odmetnici nijesu bili romantične figure bezakonja, već simboli otpora sistemima koji nijesu doživljavani kao legitimni.
Zajednica ispred države
U tom svijetu pojedinac je bio jači od institucije, ali slabiji od zajednice. Porodica, bratstvo i pleme činili su stvarne stubove poretka. Crna Gora i sjeverna Albanija dijele gotovo identičan plemenski refleks, sa nepisanim zakonima koji su preciznije regulisali život od mnogih modernih ustava. Kanun i crnogorski zakonici nijesu nastali iz teorije prava, već iz potrebe da se u surovim uslovima preživi i sačuva minimum reda.
Razlike među ovim prostorima postoje, ali su više nijanse nego suštine. Dalmacija je, zahvaljujući moru, razvila pragmatičniji odnos prema svijetu i trgovini. Hercegovina je ostala zatvorenija i tvrđa, sa manje iluzija o spoljašnjoj pravdi. Crna Gora je istorijsku borbu pretvorila u identitet i mit. Albanija je, zbog dugotrajne izolacije, sačuvala najtvrđi oblik kolektivizma i nepovjerenja prema svemu spoljašnjem.
Ipak, ispod tih razlika leži isti antropološki temelj: čovjek koji teško prihvata da mu se upravlja i čovjek koji ne prihvata neistinu.
Prostor ambicija i trajnog otpora
Upravo taj zajednički temelj činio je ove prostore istorijski “teškim” za kontrolu, i zbog toga trajno privlačnim za ambicije većih država. Među njima, Srbija je kroz duži istorijski period imala najkontinuiraniju i najambiciozniju težnju da ovaj prostor podvede pod svoju političku, kulturnu i identitetsku kontrolu. Te ambicije nijesu uvijek imale isti oblik, ali su bile dosljedne po cilju.
Od ideje “srpskog primorja“, preko koncepta “srpskih zemalja“, do jugoslovenskih i postsrpskih reinterpretacija, Dalmacija, Hercegovina, Crna Gora i sjever Albanije često su posmatrani ne kao posebni prostori sa sopstvenim identitetima, već kao “nedovršeni djelovi“ jednog šireg nacionalnog projekta. U toj konstrukciji, Crna Gora je posebno tretirana, ne kao država, već kao “istorijska greška“ koju treba ispraviti.
Takav odnos nikada nije bio zasnovan na stvarnom razumijevanju mentaliteta ovih prostora. Naprotiv, svaki pokušaj centralizacije i identitetskog potčinjavanja nailazio je na isti odgovor: otpor. Nekad tih, nekad otvoren, ali uvijek uporan. Dinarski čovjek može dugo trpjeti, ali teško prihvata da mu se ospori pravo na vlastito ime, istoriju i izbor.
Ilirsko porijeklo: kontinuitet koji se ne vidi na mapama
Na Balkanu se često raspravlja o porijeklu, ali se rijetko govori o kontinuitetu. Porijeklo se koristi kao dokaz prava, kontinuitet kao teret odgovornosti. Ilirsko pitanje spada upravo u tu nelagodnu zonu: ono ne nudi jednostavne političke odgovore, ali otvara dublje razumijevanje prostora na kojem živimo.
Iliri nijesu nestali. Nestalo je njihovo ime iz političke upotrebe, ali su ljudi, običaji i mentaliteti ostali, preoblikovani kroz rimske, vizantijske, slovenske i osmanske slojeve. Današnji prostor Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Albanije jedna je od rijetkih evropskih zona u kojoj se može govoriti o antropološkom kontinuitetu bez državnog kontinuiteta. Identitet se ovdje formirao odozdo, a ne dekretom.
Antički Iliri nijesu bili jedinstven narod u modernom smislu, već skup plemena povezanih prostorom, načinom života i odnosom prema slobodi. Živjeli su u brdima i teško pristupačnim krajevima, gdje je centralna vlast uvijek dolazila kasno i odlazila rano. Taj obrazac preživljavanja ostavio je dubok trag: nepovjerenje prema imperijama, snažna lokalna autonomija i etika časti kao zamjena za zakon.
Slojeviti identitet, a ne “zamjena naroda”
Rimsko osvajanje nije izbrisalo Ilire, ono ih je transformisalo. Kada su došli Sloveni, nijesu naselili prazan prostor. Zatekli su stanovništvo koje se povlačilo u planine, miješalo, prilagođavalo, ali nije nestajalo. Zato je pogrešno govoriti o “zamjeni” stanovništva; mnogo je preciznije govoriti o slojevitom identitetu.
Savremeni Albanci nose najsnažniju jezičku vezu sa ilirskim nasljeđem, ali to ne znači da su drugi narodi ovog prostora “bez ilirskog temelja”. Dinarski tip, plemenska organizacija, kult časti, odnos prema smrti i slobodi, sve to nosi obilježja mnogo starija od srednjeg vijeka. Ilirsko nasljeđe ovdje je prije svega antropološko i kulturno, a tek potom etničko.
Balkan kao višak istorije
Problem Balkana nastaje onog trenutka kada se drevni kontinuiteti pokušaju svesti na moderne nacionalne projekte. Iliri tada postaju ili sredstvo dokazivanja “autohtonosti”, ili predmet poricanja. U tom okviru, ilirsko nasljeđe često se doživljava kao smetnja, jer potvrđuje da ovi prostori nijesu istorijski vakuum, niti “prirodni dodatak” bilo čije nacionalne ideje.
Crna Gora i Albanija su zato posebno osjetljive tačke. Njihova državnost, uprkos svim slabostima, počiva na svijesti o posebnosti prostora. Ne slučajno, upravo su to prostori na kojima su pokušaji identitetskog potčinjavanja nailazili na najtvrđi otpor. Ilirski sloj ovdje ne funkcioniše kao politička parola, već kao duboka unutrašnja logika: sloboda prije reda, zajednica prije države, čast prije zakona.
Nezavršena potraga
U današnjem evropskom kontekstu, ilirsko pitanje ne bi trebalo da bude izvor novih sporova, već prilika za zrelije razumijevanje. Evropa se ne gradi brisanjem slojeva, već njihovim prihvatanjem. Zapadni Balkan nije periferija zato što je “zaostao”, već zato što nikada nije pristao da bude jednostavan. On nosi višak istorije, višak pamćenja i višak identiteta.
Dalmacija, Hercegovina, Crna Gora i Albanija nijesu samo susjedi. One su dio iste, još uvijek nezavršene potrage: kako pomiriti slobodu sa redom, čast sa institucijama i identitet sa modernom državom. To je potraga koja traje duže od granica i duže od ambicija onih koji su vjerovali da se ovaj kamen može lako pokoriti.
