Kćerka nekog pacijenta telefonom razgovara sa nekim ljekarom koji joj ljubazno objašnjava kako je njen otac u dobrom stanju, da bi joj na kraju razgovora taj ljekar saopštio da će se čuti i sjutra i da ništa ne brine... Posmatrano kroz lično iskustvo, ovaj propagandni spot više liči na golu, naučnu fantastiku, nažalost.
Kada je moj otac 14. maja, znači prije nešto duže od dva mjeseca, završio u Urgentnom centru zbog tegoba sa pritiskom i srcem, laknulo nam je kada nam je, poslije ravno šest sati provedenih po hodnicima, dežurni ljekar saopštio da nije ništa ozbiljno, ali da mora da se javi kardiologu. Uz to naložio je da nosi holter 24 sata i obavezan ultrazvučni pregled srca. Prošlo je više od dva mjeseca, ali do „pravog“ kardiološkog pregleda nijesmo stigli.
Izabrani ljekar našao je termin za specijalistički kardiološki pregled – 6. jula. I bili smo srećni. Rekli su nam da se čeka i po tri, četiri, pet mjeseci. Pa i po pola godine.
PROCEDURE
Kako je ljekar iz Urgentnog naložio i holter, izabrani doktor nam je preporučio da ga uradimo privatno, jer je taj nalaz neophodan za kardiološki pregled 6. jula. Košta od 50 do 70 eura. Kako đe.Uradili smo ga.
U zakazano vrijeme bili smo u Poliklinici Kliničkog centra. U 8.15 sati. Predali uput na šalteru na koji su nas uputili i sjeli da sačekamo prozivku. Prošao je skoro sat. Medicinska sestra, na moje prijatno iznenađenje, došla je u hodnik i zamolila da budemo strpljivi. Doktorka ima posla na odjeljenju.
– Imamo li drugog izbora – rekoh s osmijehom.
Prošlo je još skoro sat. Oko 9.45 pojavila se ljekarka. Objašnjavam ocu da će sada prvo da mu urade ultrazvuk, pa onda i pregled.
Puštili su me s njim u ambulantu, odnosno sobu za ultrazvuk. Doktorka ga propituje kakve simptome ima, koje ih tegobe prate... Poslije desetak minuta sijeda za sto i kaže da možemo da idemo, a izvještaj ćemo dobiti na šalteru.
– I to je sve? A pregled, terapija – pitam.
Objašnjava da je ona zadužena samo za ultrazvuk i da sa tim izvještajem treba opet da se javimo izabranom doktoru, pa da on zakaže kardiološki pregled.
Šokirana joj kažem da termina nema, da smo i na ovaj čekali skoro dva mjeseca. Sliježe ramenima.
– Takva je procedura – konstatuje.
Imamo izvještaj holtera, nalaz ultrazvuka – znači kompletno spremna dijagnostika, ali nema slobodnih mjesta za kardiološki pregled.
– Niko vam ne može reći kada će ih biti – objašnjava medicinska sestra u Domu zdravlja, dok čekam red za izabranog ljekara.
Koliko će vrijeđeti ovi izvještaji za nekoliko mjeseci, niko neće da komentariše. Biće skoro bezvrijedni, jasno je i laiku.
Naš porodični doktor opet nam izdaje isti uput datiran na 6. jul. On važi do 18. avgusta, pa preporučuje da sa njim pokušamo da nekako dođemo do kardiologa.
U međuvremenu mom ocu je opet pozlilo. Juče ujutro. Ponovo smo u Urgentnom.
Pitaju i na šalteru i u ordinaciji imamo li uput. Pitam kome da ga tražimo u neđelju ujutro, dok se moj otac bori za vazduh. Pokazujem im papire. Od maja čekamo kardiologa.
Ljekar je zadovoljan nalazom ultrazvuka i holtera. Ovog puta preporučuje još jedan pregled, nešto kao skener srca, objašnjava. Konziljum je u srijedu, pa da dođemo sa svim papirima. Prethodno, naravno, kod izabranog, da izda uput. A koliko ćemo čekati na taj pregled, ako ga konzilijum odobri, dežurni doktor u Urgentnom ne zna.
Sada nam za onaj kardiološki pregled za koji niko ne zna kada će biti termina, treba još jedan nalaz. Skener srca. U srijedu ćemo znati koliko se na tu dijagnostiku čeka. Osim ako konzilijum zaključi da nije potrebna.
CIJENE
Prijatelji i poznanici predlažu da damo pare – nekom. Da prime mog oca na neophodni pregled, nakon što je u dva mjeseca dva puta završio u Urgentnom?!
Neću im dati novac. Moj otac je zdravstveni osiguranik. Od poreza koji plaća za zdravstvo ti neki kojima bi trebalo da platimo primaju platu...
Ali, platićemo kardiologu u privatnoj ordinaciji. Jer nemamo izbora.
Kao što ćemo, vjerovatno, biti primorani da platimo i neke druge preglede koji čekaju moju majku.
I ona je kao hitan slučaj završila u Kliničkom centru. Isto u maju. Ali krajem mjeseca. Zahtijevan je pregled gastroenterologa. Izlišno je reći da nije bilo termina. Pojavili su se od 1. jula. Poslije zakazanog pregleda slijede procedure za dijagnostiku. Vjerovatno ćemo i to platiti. Ali, ne „na ruke“ ili u koverti nekome u Kliničkom centru. Već privatnoj ordinaciji. Jer, nemamo izbora.
I ne bih baš da roditelje prepuštam u tolikoj mjeri Božijoj volji, što je, izgleda, mantra novih zdravstvenih vlasti.
Kolega koji čeka fizioterapeutske tretmane, rekli su mu prije mjesec da im se ne nada prije septembra. Do tada da miruje?! Čitavo ljeto... Ili da „nekom plati“... I on će, koliko bude mogao da izdvoji novca, platiti privatniku... Za što ne bude imao para, čekaće...
U privatnim klinikama i ordinacijama ultrazvuk srca košta oko 50 eura, kao i pregled kardiologa. Gastroskopija je kod privatnika oko 120 eura sa anestezijom, a ako ćete da trpite nekoliko desetina eura manje, kolonoskopija, sa terapijskom procedurom koja joj prethodi košta ukupno oko 220-230 eura. Fizikalne terapije naplaćuju se od 15 do 30 eura... Po tretmanu, a jedan tretman ništa ne znači...
Iskustva prijatelja i poznanika su slična. Oni koji imaju dobra primanja ni ne pomišljaju da se obrate javnim zdravstvenim ustanovama, iako uredno plaćaju osiguranje. U Klinički idu ako „nađu vezu“...
I ne pišem ovaj tekst da bi moji dobili termine za specijaliste, jer ćemo kod privatnika. Pišem ga zbog onih, a većina je, bojim se, takvih, koji ne mogu izdvojiti ne 50, 100 ili 200 eura za neki pregled ili dijagnostiku, nego ni 10 eura. A uredno im se uzima novac za zdravstveno osiguranje.
Pišem ga, jer nijesu samo kardiolog ili gastroenterolog specijalisti do kojih je običnom pacijentu, osim ako nije na samrti, nemoguće doći.
Kako će neko ko živi od prosječne plate, koja je nešto više od 200 eura, ili penzije, izdvojiti trećinu ili polovinu za pregled u privatnoj ustanovi.
OPTUŽIVANJE NEVINIH
I dok osiguranici „okapavaju“ po čekaonicama – od izabranih doktora, do specijalističkih ambulanti i Urgentnog centra čekajući termin za specijalistu, zdravstvene vlasti za haos u sistemu odgovornost drsko prebacuju na pacijente.
Kažu, termina nema jer se pacijenti ne pojave u zakazano vrijeme. Ni ne pada im na pamet da su ti pacijenti čekajući specijalistički pregled i neku specijalističku proceduru i po nekoliko puta završavali u Urgentnom centru i na kraju ili uspjeli da nekako skupe novac za privatnika ili su, možda, i umrli...
Optuživali su pacijente i za haos koji je vladao u Poliklinici u aprilu, kada su se događali i teži incidenti. Jednom je svjedočila i Pobjeda. Obezbjeđenje nije dozvoljavalo desetinama pacijenata da uđu u ambulante na zakazane specijalističke preglede, a tada je intervenisala i policija.
Iz Kliničkog centra krivicu su svalili na pacijente tvrdeći kako su došli mimo zakaznih termina i u pratnji rodbine, što je stvorilo ogromnu gužvu. Istina je bila drugačija. Ali, kaže poslovica, „ne može šut sa rogatim“...
Nesporno je da je epidemija korona virusa, s kojom se čitav svijet, pa i mi, nosimo već drugu godinu, ostavila teške posljedice na zdravstveni sistem i da će oporavak biti dug.
Zdravstveni radnici i danas vode herojsku bitku sa ovom pošasti i sigurno je da su na izmaku snaga, ali, krajnje je vrijeme i da čelnici ovog sistema uspostave kakav-takav red u funkcionisanju ustanova jer, u sjenci korone, stradaju pacijenti oboljeli od bolesti koje nemaju veze sa ovim virusom.
I umjesto što za haos krive pacijente makar pokušaju da im obezbijede usluge za koje plaćaju osiguranje.
Bilo bi dobro i da uspostave sistem kakav nam plasiraju sa reklame koju su, pretpostavljam, platili našim novcem. Lijepa lica i glasovi rugali su nam se neko vrijeme sa TV ekrana u reklami koja nam je predstavljala Klinički centar. Kćerka nekog pacijenta telefonom razgovara sa nekim ljekarom koji joj ljubazno objašnjava kako je njen otac u dobrom stanju, da bi joj na kraju razgovora taj ljekar saopštio kako će se čuti i sjutra i da ništa ne brine...
Propagandni spot? Posmatrano kroz lično iskustvo, više liči na golu naučnu fantastiku, nažalost.
