Ima li iđe države u kojoj nakon izbora nema gubitnika, đe svi proglašavaju pobjedu? Teoretski, to je – nemoguće; realno može – ali samo u Crnoj Gori. I to ako se isključivo partijski razmišlja.
Eto, Demokratska partija socijalista, kako se hrabre, pobjednik je neđeljnih lokalnih izbora, mada su izgubili apsolutnu vlast u dva od tri grada. Džaba partijske parole, DPS mora da shvati – prohujalo je sa vihorom vrijeme apsolutne vlasti i oslanjanja na stranačku mašineriju. Ne može se dva puta u istu rijeku: novo vrijeme ište novu politiku i DPS mora odbaciti ideju da su pijemont-partija, jedini tumači crnogorskih interesa, stranka koja želi da se prema njoj određuju svi drugi suverenisti.
I Demokratski front je prijavio javnosti veliku pobjedu, iako Mandić i družina, koji hoće da zaposjednu crnogorsku vladu i vladaju državom, nijesu ni predali listu na Cetinju i u Petnjici, znajući da tamo đe ima većina Crnogoraca ili đe su manjine većina, ne smiju ni da se pojave. Uzaludni su grleni pobjednički pokliči, DF-u snagu iz dana u dan isisavaju njihovi politički srodnici, Demokrate i Krivokapićevi demohrišćani u nastajanju, koji glume nešto manje ratoborne zagovornike ,,srpskog sveta“. Ako ostanu na pozicijama marioneta Beograda, družina ljubitelja Vučićevog prstena – uskoro će biti na političkoj margini.
Novo vrijeme su, izgleda, jedino prozreli u SDP-u, jedini istinski pobjednici lokalnih izbora. Umjesto zatvaranja u partijski tor, proširili su u Prijestonici listu nestranačkim ličnostima i dali ponudu građanima koja nije partijska već vrijednosna: okupljanje oko ideje građanske države koja neće biti ogledalo jedne partije ili partijskog vođe. Na Cetinju, đe uvijek sve crnogorsko počinje, dobro su razumjeli tu poruku. I moglo bi se još govoriti o pobjednicima i ,,pobjednicima“, a da se, suštinski – ništa ne kaže. Osim očiglednosti da lokalni izbori nijesu donijeli kopernikanski obrt.
Oba bloka, suverenistički i onaj prosrpski, ostali su gotovo netaknuti, jedino je došlo do prelivanja snage među strankama unutar podijeljenih političkih svjetova Crne Gore. Možda je neki nalet sreće osjetio samo premijer Krivokapić. Ostala mu je živa nada da će njegova Vlada nastaviti da vegetira, a on da sjedi u fotelji, ravnodušan što se kruni, urušava i razgrađuje državni sistem kojim on ne umije da upravlja. Čudno? Ne, već zakonomjerna posljedica situacije kada partijski svijet uređuje crnogorski život svima. Zato nema dovoljno autonomnih ljudi koji će u parlamentu glasati za premijerovu smjenu bez jasnog partijskog naloga, iako Krivokapićev odlazak želi ogromna većina stranaka i u vlasti i u opoziciji. I dok premijer larma o meritokratiji, živimo tiraniju partitokratije, u kojoj je prevlast partijskih interesa nad političkim i društvenim vrijednostima.
Dvije uporedne slike iz Mojkovca i sa Cetinja dočaravaju politički oksimoron koji živimo. Neđe oko 22 sata te izborne noći, sav obliven srećom, lider mojkovačke Ure slavodobitno izusti da su ,,poslali DPS u pluskvamperfekat“. Dok je govorio, nekoliko desetina metara dalje, čulo se potmulo skandiranje grupe momaka, zaogrnutih trobojkama i nošenih pobjedničkim zanosom – ,,Ratko Mladić-naš heroj!“ U isto vrijeme, samo sto dvadeset kilometara dalje na Cetinju, lider Ure u slavljeničkom veselju, dok se oko njega orilo ,,e viva, e viva“ pojasni da su DPS, iako je osvojio četiri puta više glasova od njih, baš oni ,,poslali u prošlost“. Kakva pobjednička poruka Ure, stranke koja je dio Evropskog pokreta zelenih: oni nastavljaju koaliciju sa pobornicima ideologije krvi i tla, samo da vide leđa Đukanoviću koji je, je li, gori od svega.
Partijska amoralna politika: suverenistički DPS je prošlost, ali je srebrenički kasapin Mladić budućnost?! Stvarno, to je budućnost; evropska Crna Gora – mi i Mladić? Da se naježiš.
Upravo ova dva frejma iz političke realnosti dokazuju tezu da je Crna Gora okovana partijskim lancima. I otkrivaju glavnu laž o ,,promjenama i demokratizaciji društva“, koja se ovđe ponavlja kao glavna mantra još od 30. avgusta.
Tada su se, pod krinkom borbe protiv totalitarne DPS vlasti i borbe za slobodu vjeroispovijesti (!), u talasu ,,svetosavskog osvježenja“ okupile partije raznorodnih političkih programa: radikalni srpski desničarski Front koji baštini ideologiju svetosavlja i negiranja crnogorskog identiteta; Demokrate koje, bezličnim a zvečećim, floskulama o ,,miru koji je njihova nacija“ prikrivaju vlastitu konzervativnu, klerikalnu politiku i suverenistička, multikulti Ura, koja sa pozicije vlasti govori o ,,ruci pravde“ a ćuti na otimanje crnogorske kulturne, sakralne i državne baštine. Partijska koalicija programski raznorodnih stranaka kojima je zajednički imenitelj populizam, podržana spolja i od Srbije i od Crkve Srbije, imala je samo jedan cilj: da sruši vlast Mila Đukanovića. Bio je to partijski pakt sposoban samo za rušenje, a ne izgradnju bolje i drugačije Crne Gore.
I samo u takvom kolopletu partijskih i grupnih intere-sa, protkanom ličnim sujetama i pizmom, moguće je spajanje nespojivog. I poklič – i mi i Mladić. Takav spoj je prvi uslov gašenja Crne Gore. Zato je pred partijama suverenističkog bloka, i baš to pokazuju lokalni izbori, ključni zadatak: da naprave koaliciju za Crnu Goru, a ne savez protiv sadašnje vlasti u Crnoj Gori; da stvore savez za građanske i evropske vrijednosti, a ne pakt partijskih interesa. Jer ovđe ne može biti kom-promisa ako želimo da Crna Gora preživi: Ili mi ili Mladić!
