Bio je nastavnik jugoslovenske književnosti, novinar, izvrstan pjesnik i – u pamćenju Sarajlija – jedna od duša otpora u vrijeme agresije srpskih nacionalista početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Građanke i građani bosanskog glavnog grada dočekivali su s velikim zanimanjem svaki njegov članak u Oslobođenju, glavnim sarajevskim dnevnim novinama, pokrenutim 1943, koje nijesu prestale izlaziti ni u najgorim danima.
Veći dio života Vešović je proveo u Sarajevu, ne napuštajući ga ni u vrijeme opsade, kada upoznaje italijanske novinare, među kojima je i prerano preminuli (2003.) Federico Bugno, postavši mu prijatelj i drug.
Zajedno sa Izetom Sarajlićem i Abdulahom Sidranom predstavlja trojac velikih pjesnika i intelektualaca, sposobnih tumačiti dubinu duše grada i naroda, ostavljajući za sobom nasljednike kao što su Ferida Duraković (1957.) i Senadin Musabegović (1970.). Od njih trojice najmanje je bio zanesenjak u poznim stihovima, sve do ruba radikalnog i vatrenog skepticizma, ali uvijek literarno dostojanstvenima.
Njegova najvažnija zbirka je "Poljska konjica" (italijansko izdanje pod naslovom "La cavalleria polacca", 2002.) sadrži stihove pisane između 1995. i 1998. Poznata je i njegova prozna knjiga "Smrt je majstor iz Srbije" (1994.) – italijansko izdanje pod naslovom "Chiedo scusa se vi parlo di Sarajevo" ("Oprostite što vam govorim o Sarajevu") objavila je 1996. godine izdavačka kuća Sperling & Kupfer.
Bio je konsultant za čudesan film "Il Temporale–Nevrijeme" (2002.) Gian Vittorija Baldija. Prvih godina novog vijeka sarađivao je s Casa della poesia di Baronisi (SA), učestvujući kratkim i zabavnim nastupima – u razdoblju od 2002. do 2011. – na brojnim međunarodnim pjesničkim susretima i u Sarajevu.
U njegovim stihovima razmišljanje o ratnim strahotama postaje oštar sarkazam gotovo brechtovskih dometa: „Ko je imao pare, pobjegao je, bezbeli./ Nek ratuju golaći. To razumijem skroz/ (…) Oni što svijet gledaju preko grlića flaše/u srebrnoj kantici s ledom/ti valjda nisu blesavi da se pačaju u rat – /u sirotinjski posao. Oni što su iz svega srknuli kap meraka, i tereta da su gluhi za bajke o žrtvovanjima. Nek se žrtvuje onaj/ kom ionako život ne valja ni groša kršenoga…“
Usput, s pravom je 2008. napisala Azra Nuhefendić kad Vešović nije prihvatio književnu nagradu ranije dodijeljenu nacionalisičkom lideru Radovanu Karadžiću: „u Vešovićevom odbijanju mnogo je više od uobičajenog građanskog protivljenja nekome ko o ljudskim i građanskim pravima uopšte ne razmišlja. "Neprihvatljiva je ćutnja u Crnoj Gori o tome što se u Bosni i Hercegovini događalo u vijeme rata… Odbijam učestvovati u toj crnogorskoj sramoti", objasnio je Vešović“.
Međutim, u njemu tavori gnusni osjećaj izdaje humanizma dvadesetog vijeka, koji se nije libio u malo godina okrenuti se u okrutni nacionalistički ekstremizam.
Mnogobrojni pjesnici i poznati umjetnici prepustili su se da ih ponesu najturobniji glasovi te drugoga, do juče prijatelja i kolegu, učiniše neprijateljem, kojeg treba pomesti. Na taj način, piše u nastavku Azra Nuhefendić, „od prvog osjećaja nevjerice početkom rata ("ali zar se to stvarno događa baš nama?!"), Vešović se probudio shvatajući da su ga izdali i napali ne samo vlastiti sunarodnici, već i najbliži prijatelji kao Radovan Karadžić, pa i pjesnici-prijatelji kao Rajko Petrov Nogo, Branko Čuljak i ostali. ‘Moj najbolji prijatelj učinio je da srčem vlastitu krv kao da je čorba’, napisao je Vešović…“
On je nije želio postati jedan od protagonista pokolja u Bosni na kraju XX vijeka, kao što se dogodilo pjesniku i psihijatru Karadžiću, ali je jednako tako htio je poštedjeti se sličnih oduševljenja: "Moji su zanosi slični / pjevaču operskom kog su u Buchenwaldu / tjerali da pjeva svoje velike arije / dok premlaćuje logoraše“ (iz Mačka).
Njegovo rješenje bilo je da se odupre istorijskom zlu, a onda i da izađe iz ratnog vremena trezvenošću onoga, makar izgubljenog, ko nije mogao do prikloniti se vrijednostima prekrhke demokratije, tek rođene, nego i zato što je odmah razdijeljena među novim političko-religioznim mafijama, koje od Dejtona na ovamo vladaju Bosnom i Hercegovinom.
Njegovo zalaganje bilo je i parlamentarno, u liberalnoj stranci, ali nadasve je bio posvećen riječi, nastojeći da ona ne ustukne pred kriminalom, kao što se tako lako dogodilo u godinama kraja socijalističke Jugoslavije, a događa se još uvijek.
(prevod: Tvrtko Klarić; Objavio: Miljenko Jergović)
